UKRAJINA: ZNAKOVI PORAZA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: President office

Tko danas vjeruje u pobjedu Ukrajine na bojnom polju je ili naivan ili neinformiran ili glup. Mnogi će čitatelj, vjerujem, ovu moju prvu, udarnu rečenicu shvatiti kao prepotenciju i netoleranciju, jer – eto – ja vjerujem u rusku pobjedu, pa su svi oni koji misle drugačije od mene naivni, neuki ili glupi. No ovdje se ne radi o sukobu mišljenja, nego o sposobnosti racionalne analize. Dok politički stavovi mogu biti ovakvi ili onakavi (jer nema tako loše politike da je netko ne bi podržavao, niti tako dobre da ne bi imala protivnika), ako su ljudi u političkim preferencijama potaknuti emocijama, u pitanju rata emocije znače malo pa ništa. Bio prav ili kriv, pobjeđuje onaj tko je jači, a to prije svega znači onaj koji ima bolju logistiku. Ne može se poreći herojstvo japanskih vojnika u Drugom svjetskom ratu, no kada su Amerikanci na jedan japanski nosač aviona porinuli svojih pet, postalo je jasno tko će na kraju pobijediti. Jedino što je bilo upitno je koliko će rat trajati i koliko će on obje strane, u novcu i ljudskim životima, stajati.

ANALIZA PODATAKA

Stoga sve vijesti koje primamo s jedne (ukrajinske) ili s druge (ruske) strane treba staviti u pravu perspektivu ili – točnije – podvrgnuti racionalnoj, logičkoj analizi. Kako, recimo, ruski gubitci mogu biti jednaki, pa čak i veći od ukajinskih, ako Ukrajinci sami priznaju da imaju po topu dvije ili tri granate dnevno i da na svaku njihovu granatu dolazi devet do deset ruskih? Usto se zna da 80 posto ranjavanja potječe od artiljerije. Kada se ta dva podatka dovedu u vezu onda jasno poizlazi da su ruski gubitci 9 x 0,8 = 7,2 puta manji od ukrajinskih.

Slična bi se analiza dala napraviti glede borbenih zrakoplova, broja vojnika, a napose po proizvodnji streljiva, kako u Ukrajini i Rusiji tako i u zemljama NATO-a. Podaci za to su uglavnom dostupni, pa analizu čitatelj može i sam napraviti. Ja sam ga uputio na informacije (ne mora biti neinformiran), a hoće li biti (ili ostati) naivan i glup – to je na njemu. U tome mu ne mogu pomoći.

Pa sada, kada svi pokazatelji ukazuju na prednost Rusije, kad sva događanja na bojnom polju pokazuju to isto, kako je onda moguće održavati vjeru u pobjedu? Ili – preciznije rečeno – kako je moguće zamisliti da unatoč svemu tome rat ipak završi povoljno za Ukrajinu, a još više za njezine zapadne „sponzore“?

DIPLOMATSKO RJEŠENJE

Ima jedno mišljenje o svim tim ratnim zbivanjima, koje se čuje čak s najviših mjesta na Zapadu, da bi rat mogao završiti za pet minuta kad bi Rusija povukla trupe s međunarodno priznatog teritorija Ukrajine. Ne znam je li tu tezu uopće potrebno pobijati, ali moram reći da me takav slijed događaja jako podsjeća na happy end crtića i to onog za najmanju djecu. Malo smo se zaigrali, bili smo nestašni, no sada smo vidjeli i uvidjeli što smo napravili. Tako se više ne ćemo ponašati. Bit ćemo dobri, pa će nam roditelji oprostiti. Čića Mića, gotova je priča.

Baš bi bilo lijepo kad bi se ratovi, a i druge stvari u životu, tako rješavale! Sudci ne bi trebali raditi ništa drugo nego nagovarati tužitelje da odustanu od optužbe, policija bi trebala pozivati lopove da vrate ukradeno, poslodavci bi trebali uvjeravati radnike da budu zadovoljni svojom plaćom, ma kako bila niska, i uvjetima rada, ma kako otužni bili. Umirovljenici bi trebali prestati negodovati zbog niskih mirovina – jer, ako se pravo uzme, nema tako male mirovine od koje se ne bi moglo (nekako) živjeti. Joj, joj, joj, za tako nešto reći, da rat može završiti jednostranim odustajanjem, zaista moraš biti ili glup ili neuk ili pokvaren – a sve su to osobine koje ne priliče premijeru ili ministru vanjskih poslova jedne ozbiljne države. Ratovi se, znamo, vode do ispunjenja političkih ciljeva jedne ili druge strane. Jedini način da se ratovi izbjegnu je da se politički ciljevi, s većim ili manjih uspjehom, postignu mirnim, ekonomskim ili diplomatskim putem. Stoga Ukrajina nema mnogo izbora: ili će pristati na diplomatsko rješenje – koje se sve više okreće u korist Rusije – ili će morati, na kraju krajeva, potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Pobjeda na bojnom polju je iluzija: dokaz tomu nije samo trenutačno napredovanje Rusije na svim dijelovima bojišnice, nego i dvije neuspjele ofanzive ukrajinske vojske.

PREOSTAJE SAMO PROPAGANDA

No ne mora biti tako, čuh nedavno jednog mudraca na kanalu YouTube. On kaže da se NATO bez potrebe nećka i da bi taj vojni savez mogao za tri dana poraziti Rusiju. Nema nikakve tajne u tome. Zna se već kako je NATO porazio Libiju, Irak i Srbiju. (Tada nitko nije postavljao pitanje suvereniteta tih država. Zanimljivo.) Iako za sebe kaže da nije vojni stručnjak, veli da bi se to moglo postići masovnim zračnim udarima. Pri tome jamačno zaboravlja na činjenicu da se Rusija može tim udarima oduprijeti – jer ima moćno zrakoplovstvo i još moćniju protuzračnu obranu – koja se iskazala i u ovom ratu. Usto zaboravlja da Rusija može udar uzvratiti, ako treba i nuklearnim oružjem. U takvom, izravnom sukobu Kina sigurno ne bi stajala po strani – i na kraju bismo imali ono o čemu se ljudi ne usuđuju ni misliti: treći svjetski rat koji bi, prema nekim procjenama, doveo do uništenja šezdeset posto svjetskog stanovništva (ostala bi pošteđena samo Australija, Novi Zealand i Island).

Pa sad, neka mi netko kaže, čista srca i zdrave pameti, isplati li se uništiti čitav svijet radi (nazovi) suvereniteta jedne propale i korumpirane države? Meni se, da po istini kažem, ne gine u atomskom oblaku za Zelenskog i njegove zapadne „sponzore“. Nema od toga ništa: Ukrajina je rat izgubila, pa joj preostaje samo to da po svijetu širi svoju propagandu. A propaganda je, kao što reče Goebbels, to bolja što je gluplja. Jer cilja na emocije, na dojam, a ne na logiku, na razum.