TEOLOŠKA PISMENOST

Tekst: Marko Medved

Foto: Polis

Ima tomu pet-šest godina da sam sudjelovao na teološkom kolokviju na kojemu je pri kraju uslijedila rasprava u kojoj je urednik jednog hrvatskog vjerskog portala, na prigovor nekih sudionika nezadovoljnih razinom unutarkatoličke rasprave o vjerskim pitanjima i ulogom medija u njoj, u vlastitu obranu ustvrdio dvije stvari: 1) da na vjerskim portalima ima malo teologije zato jer se teolozi ne žele javno eksponirati; 2) da teolozi ionako mogu putem privatnih profila na društvenim mrežama javno obznanjivati vlastite teološke stavove.

Sjećam se da mi njegovi argumenti nisu bili uvjerljivi, iako je djelomično bio u pravu dok je isticao činjenicu da određeni teolozi ne žele nastupati u javnosti. Dobar dio teologa, naime, preferira sigurnost fakultetskih kabineta jer time rizik rasprave ograničuje isključivo na uski krug čitatelja znanstvenih članaka teoloških časopisa. Javni nastup je opasniji jer sa sobom donosi mogućnost zamjeranja centrima društvene i crkvene moći, što „dvorskim teolozima“ može samo stvoriti neželjene probleme.

Dodajmo ovome da su zadnjih godina iz Vatikana stizali poticaji da se čuju različiti glasovi u Crkvi otkad je 2021. papa Franjo pokrenuo sinodalno preustrojstvo. Nažalost naši samoproglašeni čuvari pravovjerja nemaju svijest o posebnoj ulozi teologije i teologa u životu Crkve jer su zauzeti u obrani onoga što smatraju da konstituira hrvatsko katoličanstvo i u skladu s tim prostor daju autorima koji podupiru takav narativ. Tako je i s održavanjem Mediteranskih teoloških susreta u organizaciji Riječke nadbiskupije koji nailaze na interes L’Osservatore Romana i Vatican Newsa, ali susreću pasivnost hrvatskih crkvenih medija. Ti su susreti jedan od rijetkih skupova angažiranih u dijaloškom pristupu teologije prema suvremenom kontekstu na tragu pape Franje koji je teologiju vidio kao kulturni laboratorij, kako je napisao u Veritatis gaudium. U tome i sličnim slučajevima hrvatski crkveni mediji ili ignoriraju događaj ili se ograničuju na puko prenošenje već gotovih vijesti pripremljenih od ureda za medije lokalne biskupije. Prisustvo eminentnih teologa poput Tomáša Halíka, kardinala Timothyja Radcliffa ili kardinala Maria Grecha urednicima crkvenih medija očito malo znače, kao što su im uostalom malo značile i druge teme bliske pontifikatu pape Franje. Kada bi teologija imala jači upliv na uređivačku politiku katoličkih portala i crkvenih medija, onda bi npr. Hrvatski katolički radio zatražio intervjue ili izjave predavača na tome skupu poput teologa angažiranih u pitanjima sinodalne Crkve (Grech i Becquart), u dijalogu s onima koji ne vjeruju (Halík), u kontekstualnoj teologiji periferija (Massironi) itd.

Ima tomu pet-šest godina da sam sudjelovao na teološkom kolokviju na kojemu je pri kraju uslijedila rasprava u kojoj je urednik jednog hrvatskog vjerskog portala, na prigovor nekih sudionika nezadovoljnih razinom unutarkatoličke rasprave o vjerskim pitanjima i ulogom medija u njoj, u vlastitu obranu ustvrdio dvije stvari: 1) da na vjerskim portalima ima malo teologije zato jer se teolozi ne žele javno eksponirati; 2) da teolozi ionako mogu putem privatnih profila na društvenim mrežama javno obznanjivati vlastite teološke stavove.

Sjećam se da mi njegovi argumenti nisu bili uvjerljivi, iako je djelomično bio u pravu dok je isticao činjenicu da određeni teolozi ne žele nastupati u javnosti. Dobar dio teologa, naime, preferira sigurnost fakultetskih kabineta jer time rizik rasprave ograničuje isključivo na uski krug čitatelja znanstvenih članaka teoloških časopisa. Javni nastup je opasniji jer sa sobom donosi mogućnost zamjeranja centrima društvene i crkvene moći, što „dvorskim teolozima“ može samo stvoriti neželjene probleme.

Dodajmo ovome da su zadnjih godina iz Vatikana stizali poticaji da se čuju različiti glasovi u Crkvi otkad je 2021. papa Franjo pokrenuo sinodalno preustrojstvo. Nažalost naši samoproglašeni čuvari pravovjerja nemaju svijest o posebnoj ulozi teologije i teologa u životu Crkve jer su zauzeti u obrani onoga što smatraju da konstituira hrvatsko katoličanstvo i u skladu s tim prostor daju autorima koji podupiru takav narativ. Tako je i s održavanjem Mediteranskih teoloških susreta u organizaciji Riječke nadbiskupije koji nailaze na interes L’Osservatore Romana i Vatican Newsa, ali susreću pasivnost hrvatskih crkvenih medija. Ti su susreti jedan od rijetkih skupova angažiranih u dijaloškom pristupu teologije prema suvremenom kontekstu na tragu pape Franje koji je teologiju vidio kao kulturni laboratorij, kako je napisao u Veritatis gaudium. U tome i sličnim slučajevima hrvatski crkveni mediji ili ignoriraju događaj ili se ograničuju na puko prenošenje već gotovih vijesti pripremljenih od ureda za medije lokalne biskupije. Prisustvo eminentnih teologa poput Tomáša Halíka, kardinala Timothyja Radcliffa ili kardinala Maria Grecha urednicima crkvenih medija očito malo znače, kao što su im uostalom malo značile i druge teme bliske pontifikatu pape Franje. Kada bi teologija imala jači upliv na uređivačku politiku katoličkih portala i crkvenih medija, onda bi npr. Hrvatski katolički radio zatražio intervjue ili izjave predavača na tome skupu poput teologa angažiranih u pitanjima sinodalne Crkve (Grech i Becquart), u dijalogu s onima koji ne vjeruju (Halík), u kontekstualnoj teologiji periferija (Massironi) itd.

Kada se u govoru o vjeri i Crkvi zapostavlja teologija događa se da vjerski populizam pobjeđuje evanđelje. Ukoliko novinar ignorira teologiju, onda upadamo u opasnost da se vjerske teme koriste za društvene borbe koje podsjećaju na culture wars, identitetske kulturne ratove američke provenijencije. Ako se u pisanju o molitvi u javnoj sferi, o sekularnosti, o ženama u Crkvi i rodnim pitanjima sekularnost prikazuje isključivo negativno, rodne teorije predstavljaju uvijek kao ideologija, sve bez potrebe za angažiranjem onih teologa koji su ušli u dijalog s tim temama ili u najmanju ruku propuštajući iznositi pluralne unutarkatoličke stavove, onda to nije realni prikaz stanja stvari. Ako se pitanje molitelja na trgovima svodi isključivo na pitanje vjerske slobode apstrahirajući antropologiju i teologiju tih skupova, kao i povijesnu činjenicu suprotstavljanja katolika s postkonfesionalnim društvima 19. i 20. stoljeća, te ignorirajući dijaloški stav Drugog vatikanskog koncila prema suvremenom društvu, onda se ne možemo oteti dojmu o posvemašnjem zapostavljanju teoloških uvida. K tome, često se događa da se neki novinari uzdižu u zaštitnike Crkve i ne prežu, u ime kršćanske vjere, od olakog svrstavanja političkih stranaka (redovito ljevice) među protukršćanske neprijatelje. Radi se o plitkom narativu, iskoristivom u dnevno-političkom miljeu i žargonu, ali antiteološkom i ideologiziranom jer prikazuje kršćanstvo kao prirodno vezano isključivo za jednu političku opciju. Svakako Crkva nije nikakva politička stranka u borbi za glasove birača. Novinar koji nije toga svjestan, odnosno nije sposoban razlikovati evanđelje i vjeru od ideološkog iskorištavanja religije za društvenu moć, ne zadovoljava čitatelja zainteresiranog za istinsko produbljenje informacija o vjeri i Crkvi, odnosno onoga koji traži vijesti o kršćanstvu koje nadilazi društvene podjele i političku borbu. Paradoksalno, neki su novinari u bivšem komunističkom poretku objavljivali tekstove nesklone Crkvi pokazujući time bliskost s tadašnjim društveno-političkim centrima moći, a danas objavljuju tekstove kojima dokazuju bliskost vjerskim centrima moći. No ni tada ni danas, čini se, nisu shvatili što je Crkva i što znači biti u službi čitatelja i javnosti.

Na kraju o jednom javnom omalovažavanju teologije. Gvardijan franjevačkog samostana i rektor marijanskog svetišta Gospe Sinjske na kraju mise za Veliku Gospu izrekao je neke problematične izjave koje su zaokupile pažnju javnosti. Nećemo ovdje dokazivati neprihvatljivost gvardijanovih riječi jer je ona svakome dobronamjernome očita. Dan nakon toga redovnik je obrazložio svoje teze, pri čemu se pozvao upravo na teologiju kako bi opravdao svoje stavove: „govorio sam… na teološki način, u otvorenosti istini i ljubavi prema svakom čovjeku“; „moje riječi nisu bile izraz osude, nego teološka opomena utemeljena na Svetom pismu…“; „bio je to zahvalni govor u teološkom smislu jer sam i sam teolog, i zato je moj govor bio oblikovan u tom duhu“. Franjevac se zaodjenuo upravo „svetom znanošću“ kako bi pokušao opravdati neprimjerene riječi i prosudbe od kojih se do danas iz Crkve nitko nije ogradio. Zanimljivo je da gvardijanova slamka spasa postaje teologija. Svojim je riječima uvrijedio ne samo zdrav razum i marijanske hodočasnike, već i teologe onda kada se u kontekstu vrijeđanja i neprimjerenog govora pozvao na teologiju. Ako je uvjeren da se ono što je rekao može obraniti pozivajući se na teologiju, onda to pokazuje da je sacra scientia nisko pala kod katolika u Hrvatskoj. Gvardijan se može zaogrnuti teologijom zato jer zna da u pojam teologija može utrpati svašta zahvaljujući činjenici da domaćoj katoličkoj javnosti teologija malo znači. U nas, očito, nitko u Crkvi ne želi braniti teologiju i ne osjeća se uvrijeđenim kada se pojam teologa neprimjereno koristi. Kada bi bilo drugačije, onda bismo čuli reakciju nekoga od dekana naših teoloških fakulteta ili kancelara nekog teološkog fakulteta.

Sve u svemu, od površnih pojednostavljivanja i ideologiziranja u vjerskim pitanjima može nas očuvati teologija. Govoriti o vjeri i Crkvi u javnosti pretpostavlja teološku pismenost bez obzira što se katkada čini da je u Crkvi na sceni neteološka paradigma odnosno shvaćanje teologije kao prepreke i smetnje za duhovni život.