ŠTO ČITATI U SIJEČNJU – JULES VERNE: DVORAC U KARPATIMA
Tekst: Ines Hrain Ludošan
Foto: Libri.hr
Na spomen Julesa Vernea (Nantes, 1828. – Amiens, 1905.) mnogi će pomisliti da se radi o dječjem piscu. No, unatoč fantastičnim i znanstveno fantastičnim temama on je ozbiljan pisac osebujnog starinskog stila koji će današnja djeca teško razumjeti. Rođen u vrijeme kad se u svijetu još imalo štošta otkrivati, svojim je djelima utjecao na mnoge buduće znanstvenike te izazivao polemike u akademskim krugovima.
Svaki njegov roman započinje prvim korakom, a nakon toga ulazimo u svijet čudesnih pustolovina i otkrivanje nepoznatih predjela. Preostaje nam samo da se osjetimo dijelom izazovnog i nepatvorenog svijeta kakav je bio nekad te krenemo na put kojim će nas povesti ovaj veliki pisac devetnaestog stoljeća.
„Dvorac u Karpatima“ jedan je od šezdeset četiri Verneovih romana nazvanih „Neobična putovanja“. Radnja romana smještena je u mračne predjele Transilvanije, gdje se još uvijek vjeruje u legende o nadnaravnim bićima. Dvorcu se nitko od mještana ne usuđuje prići, zbog praznovjerja i čudesnih zbivanja koja se dešavaju u ovom kraju. Dolazak stranca koji želi proniknuti u tajne dvorca postepeno će skinuti veo tajne s ove transilvanijske misterije.
Stari planinski dvorac i tajanstvena zbivanja u njemu zaplijenit će našu pažnju u dugim siječanjskim večerima i prebaciti nas vremenskim strojem u vrijeme kad je svijet još bio znatiželjan, a ne malodušan kao današnjih dana.
„Duge nadsvođene dvorane, duboki podrumi, nebrojeni hodnici, dvorišta popločena kamenom koji se gotovo izgubio pod najezdom visoke trave i korova, podzemne sobice u koje nikad nije prodrla ni zraka danjeg svjetla, stube stiješnjene debelim zidovima, tamnice jedva osvijetljene zahvaljujući uskim puškarnicama na pomoćnim bedemima, središnji toranj na tri kata, sa sobama u kojima se moglo sasvim lijepo stanovati, i okrunjen ravnim krovom zupčasta ruba, beskrajni hodnici što hirovito vijugaju među mnoštvom različitih dogradnji i penju se do terasa nad stražarnicama ili se spuštaju duboko do samih temelja, ovdje – ondje poneka sabirnica vode koja bi primala kišnicu sve dok se ne bi prelila, a onda se višak odlijevao u rijeku Nyad, i napokon dugi tuneli, ne zatrpani kako bi se očekivalo, već još uvijek prohodni sve do staze spojene s putom prema Vulkanu – takav je bio ovaj dvorac čiji je tlocrt tvorio zapleten sustav labirinta dostojan Porsene, Lemnosa i Krete.“
