ŠPILJA VETERNICA U RALJAMA BIROKRACIJE

Tekst: Dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: Dr. sc. Tihomir Marjanac

Špilja Veternica na zapadnim obroncima Medvednice je speleološki objekt kojega je Speleološki odsjek PD Željezničar predano istraživao doslovce desetljećima, u kojem su se odgajale generacije speleologa, a koja je i danas nepotpuno istraženo paleontološko i arheološko nalazište.

VIKEND ISTRAŽIVAČI

O Veternici su u medijima pisali mnogi, a među poznatijima i legendarni Franjo Fuis (poznat i pod nadimkom FraMaFu) u Kulisi 1933. g.,  a ilustracije je napravio Andrija Maurović! Članak objavljen iste godine u Novostima opisao je “ekspediciju” zagrebačkih vatrogasaca u Veternicu, koji je nedvojbeno bio i inspiracija kasnijim devastatorima špilje, jer je u članku navedeno kako su odvažni istraživači u njoj  ostavili teški zlatni lanac, a na povratku ponjeli nekoliko teških siga kao dokaz svoje hrabrosti!  Kasniji vikend-istraživači nisu našli taj lanac, ali su polomili većinu siga koje su iznijeli van, a neke potom bacili uz put jer na dnevnom svjetlu više nisu izgledale lijepo. Te odbačene sige moglo se pronaći uz planinarski put još 1970-tih hodina!

SPELEOLOZI PROMOVIRALI ŠPILJU KOD ZAGREPČANA

Ranih godina 20. stoljeća nije se znalo kako špilja Veternica stvarno izgleda, speleologija je tek bila “u povojima”. Topografska snimanja kanala Veternice proveli su 1950-tih i kasnijih godina zagrebački speleolozi, besplatno, volonterski. Uz topografsko snimanje i istraživanje, izveli su proširenje prolaza u prvih 150 m, poduzeli višekratno čišćenje špilje od obilja otpadaka koje su planinari za sobom ostavljali pri skoro svakom posjetu, pa i uklanjanje tisuća grafita sa zidova. Slobodno možemo reći da su speleolozi “otkrili” i približili Veternicu Zagrebu i zagrepčanima. Posjećivali su ju planinari, znatiželjnici, školske ekskurzije i studenti na terenskoj nastavi, pa i brojni strani turisti. Pred njenim je ulazom uvijek bilo živo.

Nebrojeni su volonterski sati koje su speleolozi proveli u njenom istraživanju i uređenju, u dubokom uvjerenju da rade društveno koristan rad kojeg će društvena zajednica i prepoznati kao takav. O uloženim vlastitim sredstvima i odricanjima da ne govorimo.

DUBOKO KRŠKO PODZEMLJE

Znanstvena istraživanja i iskapanja u predvorju Veternice prvo su izvodili speleolozi Speleološkog odsjeka PD Željezničar pod vodstvom tadašnjeg tajnika, a kasnije i pročelnika Slavka Marjanca i stručnim nadzorom arheologa Franje Ivaničeka i Vladimira Mirosavljevića 1950.-1954. Poslije su paleontološka istraživanja u predvorju nastavljena pod vodstvom Mirka Maleza iz HAZU, koji je tada bio i član SOŽ. Ta su istraživanja imala relativno ograničeni doseg, jer nije istraženo cijelo predvorje do dubine matične stijene, pa je ostavljeno mnogo prostora za buduća istraživanja, kojima smo se toplo nadali i nastojali sačuvati sediment od uništavanja i kontaminacije.

Geološka istraživanja dubokog krškog podzemlja izvodila su se u Veternici tijekom 1970-tih i 1980-tih godina, sporo zbog teške pristupačnost, ali i nedostatka sustavne podrške znanstvene zajednice, no ipak su donijela niz novih znanstvenih spoznaja o građi Medvednice. Ta su istraživanja ponekad zahtijevala i višednevni boravak u podzemlju.

GEOMORFOLOŠKI SPOMENIK PRIRODE

Špilja Veternica je zakonom zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode već 1960. godine, i od tada se o njoj brinula Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza. Kasnije je brigu preuzeo gradski USIZ za sport i kulturu, a tehničke su poslove obavljali volonteri speleolozi. Od zaštite se mnogo očekivalo; da će biti sačuvana od devastacije i raspoloživa za znanstvena istraživanja. Ne samo geološka nego i speleobiološka, speleomedicinska, speleometeorološka, hidrogeokemijska, itd.

Veternica je doživjela djelomičnu turističku valorizaciju tijekom kasnih 1970-tih i 1980-tih godina kada je skrb o špilji i vođenje posjetitelja koordinirao Juraj Posarić, a sudjelovali su volonteri iz SOŽ i u manjoj mjeri iz drugih društava i odsjeka. Neki među volonterima vodičima bili su ne samo spelelozi nego i kvalificirani znanstvenici, inženjeri i magistri geologije. Tada je izvedena i djelomična elektrifikacija, naravno na amaterski način, ali uz nastojanje da se ne nagrdi priroda, i omogući siguran turistički obilazak bez osobne karbidske rasvjete. Tom se rasvjetom nastojalo kvalitetno osvijetliti pojedine motive i da se pri tome ne zaslijepe posjetitelji. Neka kasnija rješenja u tome nisu uspjela!

PARK PRIRODE BEZ SPELEOLOGA

Osnivanjem PP Medvednica, špilja Veternica je ušla u njegov sastav, a brigu o njoj je preuzela Javna ustanova u kojoj nije bilo speleologa, pa se odnos prema speleologiji počeo brzo mijenjati, na našu štetu. Ubrzo se pokazalo da Javnoj ustanovi uopće nije jasna znanstvena i edukativna važnost Veternice. Uvedena su ograničenja ulaska u špilju, ograničenja istraživanja, pa i devastacija sedimenta u njenom predvorju.

Usprkos našim upozorenjima da se sediment u predvorju ne smije poremetiti, izvedeno je proširenje ulazne strmine uz iskop sedimenta (što nitko nije znanstveno pratio, niti odobrio) i betoniranje sedimenta da se izrade stepenice, što je nedopustivo!  Potpuno je ignoriran naš zahtjev da se izrade rastavljive metalne stepenice koje ne bi poremetile fosiliferni sediment u kojem se nalaze artefakti, a očekuje se i nalaz ljudskih ostataka. Metalne stepenice su trebale omogućiti pristup sedimentu radi istraživanja jer se na toj strmini vidio gotovo potpuni profil naslaga. Prilikom tog “uređenja” turističkog pristupa u podzemlje iskop je bacan u potok gdje se još nekoliko sljedećih godina moglo naći bačene kralješke špiljskog medvjeda. Danas ih više nema jer su ih pokupili planinari.

TAJNA LUBANJE

Prilikom otvaranja novouređenog pristupa u špilju 2002. g. nađena je i kalota ljudske lubanje u sedimentu na što je odmah i ukazano tadašnjoj ravnateljici Nives Farkaš Topolnik i stručnom voditelju geologu Nevenu Trencu. Tada je u Zagrebu boravio mladi američki biološki antropolog Dr. James Ahern koji je na naš poziv došao do Veternice i pogledao nalaz. Nije mu bilo dopušteno da lubanju dira ili izvadi, pa je samo vizualno prosudio da ta kalota pripada modernom čovjeku. To je bio dovoljan argument da se tom nalazu ne pridade nikakav značaj. “Stručni” ljudi iz PP Medvednice su tvrdili da je to lubanja čovjeka kojeg je tamo navodno bacio lokalni razbojnik o kojem su se svojevremeno širile legende po Borčecu, pa da nema nikakvu znanstvenu vrijednost. Ako je to tako, kako se taj dio lubanje našao u sedimentu na dubini od skoro pola metra?

Mišljenje hrvatskog doktora geologije i sedimentologa, ujedno i dugogodišnjeg istraživača Veternice (T. M.) nije uvaženo snagom “argumenata” ne-geologa. Dio lubanje (nije cijela, nego samo kalota s nadočnim lukovima) razbojnik sigurno nije tamo zakopao (nedostaje ostatak lubanje pa i cijeli skelet), a dvojbena je i cijela legenda oko njegovog navodnog boravka u špilji. Bilo kako bilo, on je završio na galgama. No, moderni ljudi su obitavali i u špilji Vindiji prije oko 30.000 godina (koje je uvaženi američki gost tada istraživao), i to je jako vrijedan podatak jer dokumentira rano naseljavanje modernih ljudi na našim prostorima. Nažalost letimična “analiza” na samom nalazištu, bez da je lubanja bila izvađena iz sedimenta, i nezainteresiranost odgovornih u Javnoj ustanovi PP Medvednica bili su razlozi da se naš zagrebački nalaz zapostavi i zaboravi. Na žalost, umjesto da se kalota lubanje spasi od uništenja i propisno datira, nama istražjvačima je nakon tog incidenta zabranjen pristup u Veternicu.

NEKOMPETENTNI TURISTIČKI VODIČI

Umjesto da se tom nalazu dade adekvatni značaj, zapriječeno je da se taj nalaz stručno izvadi, pa je još nekoliko godina tamo stajao bez ikakve zaštite. Što se s tim nalazom poslije dogodilo nije mi poznato. Javna ustanova se nikada o tome nije očitovala, ali je zapriječeno profesionalnim geolozima i speleolozima da obave svoj posao! Po svemu sudeći, lubanja  je završila kao nečiji suvenir.
U to vrijeme su još speleološke škole mogle relativno neometano koristiti Veternicu kao edukativni poligon. Za posjet istraživača, međutim, trebala je suglasnost Ministarstva kulture i odluka Javne ustanove, kao da mi svojim znanstvenim radom špilji nanosimo štetu!

U međuvremenu se kadar u Javnoj ustanovi promijenio, u Upravnom vijeću su se pojavili i geolozi, ali se na službenim stranicama i dalje mogu pročitati nebuloze poput da Veternica “kontinuirano raste” te da su u njoj pored ostalih životinja boravili i nosorozi i jeleni!? U špilji? Bedastoća! Vođenje turista po turističkom dijelu Vernice sada se povjerava studentima ne-speleolozima, kao da u gradu nema zainteresiranih speleologa.

A kakva tumačenja od njih mogu dobiti posjetitelji? Površna, u najboljem slučaju.
Na žalost, upravljanje špiljom je s vremenom postalo sve rigoroznije, pa se izgubila njena znanstvena i obrazovna funkcija. Danas se speleolozi osjećaju zakinutima, istražili su špilju u koju osim njih skoro nitko nije ulazio, otkrili su podzemno bogatstvo grada Zagreba i sačuvali su špilju od devastacije sve do današnjih dana, da bi im danas bio zapriječen ulazak i rad u špilji koju bez njih i njihovog zalaganja ne bi nitko poznavao. Toliko o zahvalnosti zajednice za uloženi trud i žrtve tijekom minulih 100 godina.

DEGRADACIJA ZNANSTVENIH TERENSKIH ISTRAŽIVANJA

No, da se ne pomisli da smo samo mi speleolozi u nemilosti PP Medvednice, valja reći da se niti druga terenska istraživanja, niti edukacija više ne mogu slobodno izvoditi na području nijednog parka prirode u RH. Za istraživanje na tim područjima potrebno je ishoditi dopuštenja Ministarstva kulture (zašto ne Ministarstva znanosti ako se njome bavimo? Po istoj bi logici i kulturni radnici trebali dobiti suglasnost Ministarstva znanosti da mogu obavljati neki svoj posao, zar ne?) i Javne ustanove koja tim parkom upravlja. Isti tretman imaju i terenske nastave studenata koje također moraju biti odobrene, i nadzirane. Štoviše, u zahtjevu za dopuštenje istraživanja na zaštičenom području (park prirode) mora se navesti broj i vrsta uzoraka koje se namjerava prikupiti (kao da to unaprijed znamo) i o tome treba voditi zapisnik, a uzorkovanje treba nadgledati nadzornik. I o svemu tome treba sročiti izvještaj za Javnu ustanovu i Ministarstvo. Putni nalog znanstvene ustanove i rad na državnom znanstvenom projektu nisu dovoljni. Koje li degradacije znanstvenih terenskih istraživanja!

Srećom (?), nitko (za sada) ne uvjetuje planinarima, brdskim biciklistima i ostalim posjetiteljima Medvednice i drugih parkova prirode da moraju ishoditi dopuštenje Ministarstva kulture za posjet, pa do mile volje mogu uništavati zaštičeni okoliš, juriti planinarskim stazama, brati zaštićeno bilje, i još se ponose svojim uspjesima kad ostave trag guma u tlu ili pijesku!

Iz svega ovog iščitavam sustavnu netrpeljivost prema znanstvenicima i znanosti. Zar smo mi znanstvenici i edukatori najveća prijetnja okolišu i prirodi? A htjeli bismo biti država znanja! Sramota!