SNJEŽANA BANOVIĆ O TOMAŠEVIĆU: “NOVO VINO NE IDE U STARE BAČVE”
Tekst: F. R.
Foto: B. S.
Povodom otvorenog pisma upućenog nedavno gradonačelniku Zagreba Tomislavu Tomaševiću, a kojeg je objavio portal Forum, kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica Snježana Banović u razgovoru za internetski portal Objektiv pojašnjava razloge pisanja pisma gradonačelniku svog rodnog grada. Osim o Tomaševiću Snježana Banović se u intervjuu dotaknula i drugih aktera u hrvatskoj kulturi. Iz intervjua donosimo zanimljive dijelove, i to kako slijedi:
O TOMISLAVU TOMAŠEVIĆU…
“Pisala sam gradonačelniku argumentirano, kroz zapanjujuću „studiju slučaja“ Festivala svjetskog kazališta koji je kroz spregu s vladajućima u Gradu i u Ministarstvu kulture opstao kao privatna prćija obilno dotirana javnim novcem tijekom 20 godina, bez ijednog papira registracije, dakle nezakonito. Taj je primjer paradigmatski i time idealan za opis stanja zagrebačke kulture, a odgovor (izuzmemo li zamuckivanje glavnih aktera tzv. „festivala“ i njegovih zaštitnika od prije par dana u jednom dnevniku) nisam ni očekivala. Naime, ljudi se često na vlasti promijene, od toga očigledno nije imun ni Tomašević. Gora od njegove nedodirljivosti mi je ipak vladajuća sprega u kulturi, bez obzira na stranačke pripadnosti: evo, rigidni HDZ Nine Obuljen savršeno se slaže s Tomaševićevom zeleno-lijevom koalicijom, postignut je pravi konsenzus oko festivala koji to nije, čestitam!”
O ANDREJI ZLATAR VIOLIĆ…
“Nakon potpuna nesnalaženja Andree Zlatar i nakon, srećom kratkotrajnog zamuckivanja u području osnovnih termina kulturne politike ali i prilične agresije na slobodu umjetničkog i drugog izražavanja u vidu „čistača“ Zlatka Hasanbegovića, uslijedila je faza koju odlikuje birokratski duh kontrole o kojem je Marx ispisao najtočniji sud: „Tajna je opći duh birokracije“.
O DUBRAVKI VRGOČ…
“Naime, zapuštenost pogona, ansambala i pratećih službi nikada nije bila toliko duboka, iz nekog je razloga bivša intendantica najviše pokušavala „štedjeti“ na ljudima na kojima je usto svakodnevno i „vježbala“ strogoću. A kazalište su ljudi, to kao prvo, potom repertoar koji se ne može ostvariti bez nekoliko stotina, nama iz publike potpuno nevidljivih ruku koji nikako nisu neradnici kakvim ih se prečesto predstavljalo. Stupanj strogoće koji je prema njima bio emitiran upravo je nevjerojatan: kazne, prijetnje, opomene pred otkaz, ucjene, pritisci…Osam godina tvrdnji da su neradnici i ništ’ koristi na mnoge od njih se odrazilo fatalno: HNK je u posljednjih osam godina ostao bez stotinjak zaposlenika od kojih su mnogi prije nego su našli drugi posao ili (prijevremenu) mirovinu zatražili različite vidove medicinske pomoći – od kardiologije do psihijatrije.”
O NINI OBULJEN KORŽINEK…
“U slučaju Nine Obuljen Koržinek sustava Tajne skrojen je po miljenicima, da bi se iz pozicije moći (dosta neuspješno) vodile bitke za dubiozne ad-hoc promjene zakonskih okvira u području upravljanja, kontrole i odlučivanja u kulturi, ponajviše u kazalištima gdje ti miljenici obitavaju na vrhu.”
