PRVE ŽRTVE OCEANSKOG TURIZMA
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: Tritonsubs/Reuters/OceanGate Exp/The Swiss Museum of Transport
Ljudi su oduvijek težili spoznavanju što se nalazi tamo daleko, duboko ili tamo visoko. Mnogi su pokušali poletjeti, isto tako mnogi su pokušali zaroniti u duboko more i vidjeti kako izgleda dno ili neki potopljeni brod. Ti su pokušaji ponekad bili uspješni, ali daleko češće – nisu.
Prepreka širenju spoznaja o našem širem okolišu bio je nedostatak tehnologije koja bi to omogućila. Zato su konstruktori marljivo unaprjeđivali svoje letjelice i ronilice. Od tada je prošlo toliko vremena da je putovanje zrakom postalo svakodnevica, a čak je ostvareno i putovanje podmorskim putem.
BATISKAF TRIESTE
Švicarci Auguste i Jacques Piccard konstruirali su i 1953. g. u Trstu sagradili prvi upotrebljivi batiskaf kojeg su nazvali Trieste (slika 1) kako bi se odužili brojim tršćanskim donatorima. Tim batiskafom su Jacques Piccard i američki mornarički časnik Don Walsh 1960. g. uspješno zaronili na dno Marijanske brazde, najdubljeg mjesta u svjetskom oceanu čime su duboko podmorje napokon približili ljudima, čovječanstvu.
Slika 1) Batiskaf Trieste
Međutim, podvodno putovanje je do danas ostalo egzotično iako je Jacques Piccard već 1964. g. konstruirao putničku podmornicu (slika 2) koja je prevozila posjetitelje izložbe Expo64 po Ženevskom jezeru. Tada je prevezeno čak 33.000 putnika. Ta je podmornica do 1984. bila korištena i u znanstveme svrhe u Meksičkom zaljevu, a danas ju možete vidjeti u muzeju transporta u Lucernu u Švicarskoj.
Slila 2) Putnička podmornica Auguste Piccard
Premda se činilo da je podmorsko putovanje kojim se izbjegava valove ostvarivo u bliskoj budućnosti, to se nije obistinilo. Ocean je i dalje ostao nedostupan iako su se gradili istraživački brodovi, ronilice i podmornice. Naime, u njima su mogli zaroniti samo malobrojni istraživači, a turisti niti u primisli!
RONILICA TRITON
No, razvoj tehnologije i kompozitnih materijala omogućio je konstruiranje novih relativno jeftinih letjelica, podmornica i ronilica koje se mogu ponuditi u komercijalne svrhe. Prvi su se pojavili novi pioniri svemirskih letova sa svojim novim suborbitalnim letjelicama koje bi mogle prevoziti turiste. Podmorničari su naizgled zaostali u osvajanju turističkog tržišta, no tehničke zahtjeve za konstrukciju ronilica za velike dubine je i danas jako teško ispuniti. Naime, na velikim dubinama su ronilice izložene ogromnom tlaku, niskoj temperaturi vode i potpunom mraku. Najveći tehnološki problem je vrlo velik tlak kojeg mora izdržati struktura ronilice ispunjena zrakom. Urušavanje metalne oplate (implozija) je izazvala pogibiju mnogih podmorničara u prošlosti. Samo za ilustraciju, na dubini od 4000 m (na kojoj se nalazi olupina Titanika), tlak iznosi 396 bara, odnosno 406 kg (kiloponda) po cm2, odnosno 4060 tona po kvadratnom metru.
Malobrojni poduzetnici su se prihvatili izazova da sagrade ronilicu ili podmornicu za oceanske dubine, a najdalje je dospjela floridska tvrtka Triton Submarines LLC (tritonsubs.com) koja je konstruirala niz ronilica za različite dubine, a dostupne su komercijalno. Modelom Triton 36000/2 (slika 3) Victor Vescovo je 2019. g. zaronio do dna Marijanske brazde, a uron je višekratno i ponovljen. Štoviše, ronilica Triton je dobila i certifikat za civilno korištenje, kojeg do danas nema niti jedna druga.
Slika 3) Ronilica Triton 36000/2 s kojom je zaronjeno do dna Marijanske brazde
Od prvih pionira gradnje batiskafa, oca i sina Piccarda, glavna je briga konstruktora bila osiguranje ronilice od tonjenja na dno, koje bi bilo pogubno po posadu. Batiskaf Trieste je za uron koristio balast od željezne strugotine koju je držao elektromagnetski ventil, a uzgon su osiguravali veliki rezervoari napunjeni kerozinom (koji ima manju gustoću od vode), pa bi u slučaju nestanka električne energije elektomagneti automatski otpustili balast a batiskaf bi samostalno izronio na površinu. Posada je na batiskafu bila smještena u čeličnoj kugli ‘batisferi” a promatranje je bilo moguće kroz prozor od akrilnog stakla. Vrlo slična tehnička rješenja primijenili su i kasniji konstruktori batiskafa, na primjer James Cameron na ronilici Deepsea Challenger, a u novije doba i kompanija Triton Submarines.
KAPSULA S HIDRODINAMIČKIM REPOM
Komfor putnika je u batisferi bio prilično ograničen. U batiskafu Trieste istraživači su mogli relativno udobno sjediti, ali je James Cameron 2012. g. imao puno manje mjesta, i dok su se Piccard i Walsh 1960. smrzavali, on se ‘kuhao’ zbog topline koju su ispuštali elektronički uređaji u kabini.
Nedavna tragedija ronilice OceanGate Titan u kojoj je stradala posada od 5 članova otvara mnoga pitanja, na primjer o sigurnosnim aspektima oceanskog turizma.
OceanGate Titan (slika 4) je prinova u svijetu dubokooceanskih ronilica. Pod svjetlo javnosti dospjela je zbog incidenta u kojem je stradala cjelokupna posada prilikom pokušaja da posjete olupinu Titanika. Ronilica je konstruirana drukčije od ostalih dubokooceanskih plovila. Titan je konstriran jako jednostavno; s dvije titanijske polukugle povezane cilindrom izrađenim od ugljičnog kompozita pa izgledom i dimenzijama podsjeća na manju kamionsku cisternu dugu 6.7 m. To je u stvari kapsula, a ne plovilo, iako ima hidrodinamični ‘rep’.
Slika 4) Ronilica Titan prilikom jednog probnog urona
POSADA RONILICE OCEANGATE TITAN
Putnici sjede na ‘podu’ u tom cilindru a okoliš promatraju na ekranima jer ronilica ima samo jedan prozor. Oprema ronilice je jako jednostavna, a za upravljanje služe elektromotori i PlayStation konzola! Putnici koji su imali sreću da izvuku živu glavu su nakon urona opisivali začuđujuću jeftinoću ugrađene opreme i tehničke probleme koji su pratili uron. Na nesreću, već su 2018. g. uočena strukturalna oštećenja na dijelu izrađenom od kompozitnih materijala, koja je uprava tvrtke zanemarila i ignorirala sva upozorenja da je sigurnost ugrožena.
Havarija ronilice OceanGate Titan dogodila se prigodom komercijalnog urona, kad se u njoj nalazilo 5 putnika i članova posade, a turisti su za tu avanturu platili po 250.000 US$. Samo 1 sat i 45 minuta nakon početka urona, s ronilicom je izgubljena veza, i od tog trenutka ju se tretiralo kao izgubljenu. Pokrenuta je velika međunarodna potražna akcija koja je nakon 5 dana završena konstatacijom da je ronilica stradala uslijed implozije čiji zvuk su snimili sonari američke Obalne straže, a njene krhotine su ubrzo i pronađene na morskom dnu 488 m podalje od olupine Titanika.
Ronilica Titan nije imala certifikat za duboke urone i potvrdu o zadovoljavanju sigurnosnih normativa za turističko korištenje. Prema riječima bivših zaposlenika, bila je certificirana za dubine do 1300 m, a incident je nastao prigodom urona na dubinu od 4000 m. Navodno je bila opremljena zalihom kisika za 96 sati, no na dostupnim slikama se to ne može provijeriti. Ulazak/izlazak iz ronilice bio je moguć samo uz pomoć posade na pratećem brodu jer se ulaz zatvarao vijcima s vanjske strane. Posada nije mogla napustiti ronilicu čak ni da je isplutala na površinu, pa je mogla biti u smrtonosnoj zamci i izvan vode!
BRZA ZARADA TURISTIČKOG NOVCA
Kada se havarija zaista dogodila? Po mom mišljenju je prekid komunikacije s ronilicom 105 minuta nakon urona bio znak katastrofalne nesreće u njoj, i lako je moguće da je već u tom trenutku stradala posada. Kasnije objavljene akustične snimke navodnog lupanja nisu mogle potvrditi antropogeni izvor zvuka. Mogli su to biti zvukovi lomljenja strukture ronilice, ali i udara pojedinih fragmenata o morsko dno. Sve je to potpirivalo nadu da su podmorničari još živi, čemu su pridonosile kalkulacije o količini raspoloživog kisika za disanje, a koje su se temeljile na deklariranoj podvodnoj autonomiji ronilice. Bojim se da su se te kalkulacije zasnivale na neistinitim podatcima o količini raspoloživog kisika, a sumnju podupire nedostatak javno dostupnih tehničkih podataka o ronilici i brzom uklanjanju mnogih fotografija i dokumenata sa internetskih stranica matične kompanije OceanGate Expeditions.
Postupke OcenGate Expeditions je oštro kritizirao i James Cameron, koji je uz ostalo naglasio da u povjesti istraživanja dubokog oceanskog dna još nikada nije bilo ljudskih žrtava, niti katastrofalnih implozija ronilica, a odabir materijala od kojih je Titan bio izgrađen je bio posve pogrešan!
Da zaključim, istraživanje dubokog oceana je vrlo rizično, a nesreće se mogu dogoditi u bilo kojem trenutku, ali nisu i neizbježne. Zato tu ne bi smjelo biti mjesta za brzu zaradu turističkog novca.
