PROMAŠEVIĆEV ZAGREB – OD REALITETA DO PROGRESIVISTIČKOG MITA

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: Grad Zagreb

Ovo je drugi dio već na portalu Panopticum.hr 28. srpnja 2025. objavljenog prvog teksta „Promaševićev Hostel Arena – od realiteta do progresivističkog mita“. Dakle, u nedostatku pouzdanih autentičnih konkretnih osnovnih „realitetnih“ informacija o poslovanju i financijskim rezultatima o nekim temama poslovanja zagrebačke mega-komunalne tvrtke Zg Holdinga, njegove Podružnice za gradski turizam „Nazor“ i ponaosob Hostela Arena unutar iste, javno zatraženih, za što je potpisani novinar, od ranije objave, poduzeo još i dodatne aktivnosti novinara istraživača Sizifa, opet bez uspjeha, kao i iz praćenja izbornih promičba vladajućih i oporbe za lokalnim izborima 2025., te i iz drugih izvora, pretežno dostupnih medijskih, može se za cjelinu poslovanja i financijskih rezultata Grada Zagreba i njegove mega-komunalne tvrtke Zg Holding, i rečene Podružnice za gradski turizam „Nazor“ i Hostela Arena unutar nje, uočiti da osim objavljenih i usvojenih izvještaja zadnjih godina, ponekad čak pohvalnih u zbiru čini se, ipak, dominira medijska imaginacijska slika stanja stvari, diskurzivna istina, a manje je prisutan/odsutan sam „realitet“.

Što je u skladu sa suvremenim pristupima, postmodernim i drugim, gdje je „istina diskurzivna konstrukcija“, a manje važna je „istina u realitetu“, ako ista uopće postoji ili ako je dohvatljiva/spoznatljiva.

VIZURE NESPOSOBNOSTI

Što u povezanom svijetu utječe i na druge rezultate, bar za jedno vrijeme, npr. na rezultate gradskih demokratskih izbora, koji su rezultati također znani, sa matematičkom preciznošću.

Osim „realitetnih“ matematičkih rezultata koji se saznaju, ovdje su na djelu i neki drukčiji procesi, nego u suhoparnim brojkama, izbornih rezultata ili financijsko-poslovnih izvještaja, pa se stvari stoga mogu, a i trebaju, i drukčije razmatrati. Tu se već mogu uočiti i neki drugi modeli djelovanja aktulanih vlasti Grada Zagreba i upravitelja Zg Holdinga. Umjesto sjajnog europskog Zagreb grada na gori, više je vidljiva sjajna prodaja virtualnih istina, bajki, obećanja i imaginarija, propagande odnosno PR.

Doduše, tako to biva kada mnogo se sniva, zadnjih godina i na Gradu Zagrebu vidljive su i manje sjajne vizure nesposobnosti i podbačaja „nove“ progresivističke Gradske vlasti, sklonosti blefu i ideološkom sektaštvu, pa sve do ozbiljnih naznaka čak i kriminala. Od banalno glupo, skoro pa naslijepo pokradenog Gradskog Obrtnog muzeja, zatim čini se koruptivno poharanog Zg Hipodroma, avaj što li to rade „mangupi u našim redovima“, a „drug Tito ne zna što mu rade njegovi…“

Zatim diskursi/debate oko EU potporama profulanog Špansko bazena, pruga, mostova i prometnica, zabijanja lopata za gradske nove stanove na Podbrežju, od kojih, pored već postojećih naslijeđenih od ranijeg Gradonačelnika danas Pokojnika, nije „realitetno“ izgrađen stan novi više nijedan.

A potrebe socijale, priuštivosti, privremene još uvijek potrebe stradalnika potresa „nema odmora dok traje obnova“, na primjer onih razjurenih iz sada praznog Hostela Arena, i uostalom „dobrog života“ svih, starih i novih, i koji su došli kroz otvorena gradska vrata na grbu grada Zagreba, su goruće. Neće se sad ulazit u pitanje gradskog financiranja brojnih raznoraznih NGO udruga, ne treba „izgubit crvenu nit“.

Inače Zagreb je pred pola stoljeća i više preskočio Savu, pa izdržao poplavu Save, obrambeni rat i potres, a još uvijek se nije spustio do savskih obala. Bogme i željeznica od mora i Rijeke još je stara austro-ugarska, tako nas i danas i tu preskaču i izostavljaju, uzalud vam trud svirači pruga do ugarske granice.

Izbori su rekli svoje, pa dobro neka bude neka i dalje žive gradski projekti/mrtvaci, stare i nove priče prigodno reanimirane i reiterirane, projekti neki još imaginarni ili još i poslovno doslovno zabrljani, kao markeri našeg Grada, kako u realitetima, tako i u propagandističkim bajkama, mitovima i imaginarijima, i danas još i kod zatvorenog, bunkeriranog gradskog PR-a. Neka budu gospodičići/damice iz suvremene progresivne ljevice, koji sad legitimno demokratskom voljom narodnom Gradom upravljaju. „Sve će to narod pozlatiti“. A sada ulazak u diskurse/mitove i imaginarije gradova i gradogradnji.

KAKO SU SRPSKI DESPOTI MRNJAVČEVIĆI KAO I EUROPSKI GRADONAČELNIK PROMAŠEVIĆ IZJEDNAČENI U GRADNJI SVOJIH GRADOVA – GRADINE SKADRA NA BOJANI I SJAJNOG GRADA ZAGREBA NA GORI

Literatura za popratu: Zbornik Dušan Bijelić i Obrad Savić /ur./, „Balkan kao metafora“, izd. Beogradski krug, uz potporu Švedskog Helsinškog odbora za ljudska prava i Fonda otvoreno društvo, 2003: Osobito članci/prilozi Aleksandar Bošković „Virtualni Balkan, imaginarne granice i sobe za igranje“/gdje se već iz naslova vidi na što se u članku cilja i što se opaža u 21. stoljeću da se zbiva/. Zatim osobito Branka Arsić članak/prilog „Srbi pederi“. Ovaj članak sa provokativnim metaforičkim naglaskom na arhetip/legendu/lajtmotiv srpsko/albanske pred-Kosovske priče o „Zidanju Skadra na Bojani“, i tamo tada udavljenoj/žrtvovanoj/zazidanoj ženskoj žrtvi, najljepšoj od žena braće despota Mrnjavčevića graditelja, Gojkovici/Rozafi, kojom se u tom nekadašnjem strogom muškom ekskluzivnom, patrijarhalnom svijetu tri despota i „tristo majstora graditelja“ moralo ipak tek žrtvom slabije žene umiriti zlotvornu pojavu, stalnu rušiteljicu gradnje grada, koju autorica naziva Vila Lezbijka, da bi Skadar na Bojani zasjao kao Gradina na gori, za tadašnji čisti pravilni ekskluzivni podobni muški svijet, uz nešto žena i dječice tek /koji su u priči tek sporedni likovi/ – otud također i provokativni naslov članka „Srbi pederi“.

POSTMODERNE METODE DRUŠTVENIH ZNANOSTI MOGU ISKAZATI PARADIGMATSKI OBRAT /ILI PAK DEKONSTRUKCIJU SVEGA POSTOJEĆEG/

Može se u pojmovniku teorije o patrijarhalnom muškom ekskluzivnom svijetu braće despota Mrnjavčevića i njihovih „tristo majstora graditelja“ Skadra na Bojani, izvesti i Derridaovska dekonstrukcija, zamjena naglaska, naglašenog/nenaglašenog, privilegiranog/deprivilegiranog, pozicije/opozicije, zore, dana i sumraka, „crnog“ i „bijelog“.

Umjesto braće despota Mrnjavčevića i njihovih graditelja iz „Balkana kao metafore“ tako staviti „Progresivistički sjajni Zagreb grad“ kao metaforu i ponaosob Gradonačelnika kojeg možemo nazvati Promaševićem, iz ekskluzivnog, ideologiziranog, danas demokratski vladajućeg, zatvorenog, suvremenog progresivističkog LGBTIQA+ svijeta.

Umjesto feudalne žrtve žene ljepotice despotice Gojkovice, kao žene slabije, ekskludirane i marginalne, nesretne, može se staviti nove žrtve ideologizirane, bajkovite i zatvorene zagrebačke gradske vlasti, štoviše i mitske, obećavajuće, imaginacijske izborne promičbe Gradonačelnika sjajnog europskog grada Zagreba Promaševića, njegovog ekskluzivnog tajnovitog Politbiroa „Možemo“, pa svih njihovih niže rangiranih više ili manje ili nikako sposobnih „majstora i majstorica“, a i raznih šlepera, švindlera, ulizica i grebatora karijerista, koji se uvijek uz vlast slast nađu i po potrebi i preokrenu, jer važno je održati vlast i neo-feudalne pozicije, na stranu sad da li uopće imamo neke nove invencije i kreacije.

U novije vrijeme, tako to biva kada mnogo se sniva, i uz presumpcije nedužnosti nekih gradskih, sve češće uhićivanih, što će sudski postupci pokazati vidit ćemo, „res iudicata pro veritate habetur“, sudska presuđena stvar je realitetna istina, zar ne… Možda će bit i princip od Kraljevića Marka Mrnjavčevića koji „pola pije pola Šarcu daje“, a možda i neće. Važna je pravna sigurnost kad već morala ima manje…

Djelatnika nekih, pa i osumnjičenika, osvetoljubivih, a brižno su oni od gradskih vlasti njegovani, pa zar ne vidite građani da mi smo sjajni, bezgrešni, progresivni, mi smo „iznad“, mi to „Možemo“. Nekad mit o gradnji Skadra na Bojani, pa imaginacija „Playboya“, eto sada mi to „Možemo“.

Eto sada i žrtava iz novog doba, bez obzira na „velike priče“ iz imaginarija, iz socijale, iz zaljuljane srednje klase, od mladih i od starih, od neostvarenog priuštivog stanovanja, pa jadnika deklasiranih migranata, do potresenih stradalnika prognanika izdanih žrtvovanih privremenih bez pravog doma /gle čuda kod svih gradskih financijskih pluseva usfalilo malo para za inače danas prazni skromniji smještaj u Hostelu Arena sa menzom na rubu zaljuljanog grada/. Pa još dalje ima toga, nadajućih se plivača na Špansko bazenu, cesta, mostova i pruga, pa možda i šetača i kavanica na gradskim kejevima uz Savu nizvodno od zamišljene HE Podsused /tko li će to biti u stanju i uz koje žrtve izgraditi sjajni Zagreb na Savi a ne samo na gori?/ Da bude Zagreb grad kao što su London, Pariz, Budimpešta, kejevi uz gradske rijeke, i parlament i život i šetališta, a ne samo kosit travu, „Možemo“ li?

Izabrani gradonačelniče sjajnog Zagreba grada na gori, ne još na Savi, suvremeni europski grad treba, a ne grad novog zatvorenog neo-feudalnog ekskluzivnog posvećenog društva, mahom iz podobnih NGO udruga i birokrata, zar da bude „realitetno“ pofarbano samo par klupica i ulica, „bolji dužnički rejting“, a sve ostalo su diskurzivne fikcije i konstrukcije, obećanja, obećanja, novog imaginarija, bajki i mita.

„Lažeš Melita“ da su ekskluzivno „Srbi pederi“. Dolazi li vrijeme za što?

„Obećanja, obećanja“

„Zar je ljubav spala na to“

/Jelena Rozga i Tifa, duet; Magazin i Tifa/

„Sudbina je na to spala

da odluči pismo-glava, mjesto nas,

ne igra po pravilima, gura se laktovima,

nemoćni smo ti i ja…

Obećanja, obećanja, što davao si mi

tek onako tek onako…

Sve su manja obećanja, kao stare karavane

odnijela su sretne dane

ostavila žive rane…“