PREDATOR ILI PLIJEN?

Tekst: dr. sc. Romana Gračan

Foto: www.hpd.hr

Mnogi ih se boje, a malo ih tko poznaje. Svi znamo za njihove ralje, no malo tko zna nešto reći o njihovoj jetri, njihovom ulju i čemu to ulje služi morskom psu, a čemu čovjeku. Morski pas je riba, pa opet – za što se ta riba lovi i za što se smije, a za što se ne smije loviti. Na mnoga takva pitanja odgovara ovaj članak, koje je napisala dr. sc. Romana Gračan s Biološkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Za mnoge su ljude morski psi hladnokrvni i primitivni predatori koji nam prijete iz morskih dubina, oduzimajući nam mir i bezbrižnost pri kupanju u moru. Istina je međutim, poprilično drukčija…

Prvi oblici morskih pasa pojavili su se na našem (vodenom) planetu prije nekih 400 milijuna godina, u geološkom razdoblju poznatom kao »zlatno doba riba« (devon). Tijekom svoje duge evolucije, te su se ribe razvijale u raznolike oblike, a vrste koje su preživjele uspješno su se prilagodile te se razvile u neprijeporne vladare mora. Iako su ljudi mnogo više fascinirani dinosaurima ili najvećim (izumrlim) morskim psom, Megalodonom, vrste koje nalazimo u današnjim morima također zaslužuju naše poštovanje. Pogledajmo samo vrijeme pojave prvih većih životinjskih skupina: dok su morski psi među najstarijim životinjskim skupinama na Zemlji, tek jedna, crvena točkica predstavlja rod Homo, navješćujući pojavu suvremenog čovjeka (Homo sapiens). Nisu li morski psi zaslužili, pravom prvenstva, svoje mjesto u moru? Nije li čovjek uljez u njihovom staništu, koje – usto – nerazumno iskorištava?

Morski psi i male ribe

Kad govorimo o morskom psu, uglavnom se svi prvo sjete velike životinje iz filma Ralje, koja juri prema nama otvorene gubice spremna da nas poždere. Istina je, zapravo, ipak malo drukčija. Od danas živućih 507 vrsta, samo njih 39 naraste više od tri metra, dok su svi drugi morski psi znatno manji. Najveći morski pas koji možemo susresti u moru je kitopsina. Ta riba može narasti i do 20 metara, no potpuno je bezopasna. Najmanji predstavnik skupine morskih pasa naraste samo 15 cm, pa nam nije nikakva prijetnja. Morski psi se odlikuju brzinom, koju mogu zahvaliti prije svega osebujnom hidrodinamičnom obliku tijela i peraja te iznimno čvrstoj koži prekrivenoj sićušnim ljuskicama, koje su građene poput zubića kako bi smanjile otpor vode. Najbrža vrsta morskog psa može plivati brzinom od 70 km/h, no unatoč tome nisu najbrže ribe – neke ribe plivaju i 110 km/h. Morski psi se svrstavaju u skupinu riba hrskavičnjača koje, za razliku od riba koštunjača (to su one koje imaju kosti poput škarpina, srdela i šarana), imaju lagani i fleksibilni kostur od hrskavice. Kako nemaju plivaći mjehur, uzgon im daje velika i uljem bogata jetra. Zbog velikog udjela omega-3 masnih kiselina te vitamina A i E, u tom ulju jetra su morskog psa iznimno komercijalno zanimljiva, pa su nekoć morske pse upravo zbog jetara lovili. Naime, dok kemičari još nisu znali sintetizirati vitamine, oni su se mogli samo izolirati, a najbogatiji njihov izvor bila su upravo jetra morskih pasa. U naše se vrijeme od jetara i hrskavice priređuju dodaci prehrani koje možete kupiti u ljekarni. Od kože morskog psa izrađuju se torbice, satovi, novčanici, pa čak i ukrasne posude, dok se od mesa i peraja pripremaju ukusna jela. Životinja s petnaest redova zubi Najpoznatija karakteristika morskih pasa su zubi. Za razliku od nas, koji imamo samo jedan red zubi, morski psi imaju između pet i 15 redova zubi u gornjoj i isto toliko u donjoj čeljusti. Zubi im se dosta brzo troše, no to im je smeta, jer se neprestano zamjenjuju novima. Osim toga, zbog naročitog spoja čeljusti i lubanje izgrađenog od elastičnih ligamenata, morski psi mogu izbaciti čeljust prema žrtvi, što im omogućuje veći zagriz. No, neka nas to (previše) ne plaši. Iako neki morski psi imaju jako oštre i velike zube te se hrane morskim sisavcima i velikim ribama, najviše vrsta ovih riba lovi ribice, lignje, rakove i školjkaše. Postoje čak i vrlo veliki morski psi (poput kitopsine i psine goleme) koji nemaju zube, nego su prilagodili svoje škrge kako bi mogli filtrirati morsku vodu i hraniti se najsitnijim morskim organizmima – planktonom.

Dobro njuši, dobro vidi, dobro čuje…

Da bi što lakše pronašli plijen, partnere za parenje, izbjegli veće predatore i pratili svoje migracijske putove, morski psi su razvili vrlo precizna osjetila. Imaju nevjerojatan njuh koji im omogućuje da osjete kapljicu krvi na nekoliko stotina metara – zbog čega ih često zovu »plivajućim nosovima«. Što mislite, imaju li uši? Naravno da imaju, samo ih se izvana ne vidi. One su smještene unutar lubanje, dok ih s vanjskim svijetom povezuje samo jedan kanalić. To im ne smeta da čuju na više od 250 metara. I još jedna zanimljivost: morski psi bolje čuju dublje tonove, niže frekvencije (25–100 Hz). Morski psi su usto razvili posebna osjetila, elektroreceptore, koji im omogućuju da otkriju sićušnu razliku električnog potencijala, električnu struju koju proizvode ribe dok se pokušavaju skriti u pijesku. Da bi pronašli svoj plijen, morski psi se koriste i bočnom prugom, osjetilom koje im se pruža duž cijeloga tijela. Ono im omogućuje da osjete promjene u gibanju vode. Iako se obično misli da morski psi ne vide dobro, to nije istina. Oči su im prilagođene tako da primijete kretanja pri slaboj svjetlosti jer imaju poseban reflektirajući sloj koji funkckonira kao ogledalo te omogućuje da svjetlost dvaput prođe kroz očnu mrežnicu. Ako ste vidjeli odbljesak u očima mačke tijekom noći, onda znate kako to izgleda.

Štite svoj životini prostor – i spavaju plivajući

A što je s njihovim socijalnim životom? Neke vrste tvore skupine s utvrđenom hijerarhijom, pri čemu se međusobno ne ugrožavaju. Često se udružuju u skupine kako bi se lakše orijentirali u moru, pronalazili partnere za parenje te lakše lovili. Kao i kopnene životinje, morski psi mogu biti teritorijalni, što znači da štite svoj prostor te se natječu za njega. Ako se dvije vrste hrane istim plijenom, pokušavaju se prostorno odvojiti kako im se teritoriji ne bi preklapali. Međutim, moguće je da na bogatijim staništima žive zajedno, što je uostalom vidljivo iz njihovog zajedničkog života u akvarijima (ako su siti, onda nema sukoba). Zanimljivo je da neke vrste morskih pasa imaju pozitivne interakcije s ribicama i račićima. Riječ je o tome da postoje mjesta u moru kamo morski psi odlaze na čišćenje. Čišćenje čega? Morski psi dopuštaju malim ribicama da se hrane s njihova tijela pri čemu s vanjskih dijelova tijela, škrga pa čak i iz ustiju skidaju ostatke mrtve kože i parazite. Od toga obje skupine imaju koristi: morski psi budu čisti, a ribice nahranjene. Većina morskih pasa mora neprestano plivati kako bi im voda prelazila preko škrga. Samo neke vrste, koje su prilagođene životu uz morsko dno i manje se kreću, imaju posebno prilagođene mišiće u obrazima koji im omogućuju da neprestano pumpaju vodu preko škrga i tako dišu. No, to je tek manjina. Većina ih neprestano pliva – pa kad onda spavaju? Iako se o tome još malo zna, čini da morski psi ne spavaju, bar onako kako to čine ljudi. Za neke vrste uočeno je da nepomično leže uz morsko dno, no ipak su im oči otvorene i njima prate ronioce oko sebe. Morski psi većine vrsta plivaju cijelo vrijeme, s tim da su katkad manje aktivni. Tada im se dijelovi mozga odmaraju.

Unutrašnja oplodnja – može i bez mužjaka

Evolucijski vrlo napredna značajka morskih pasa je i način njihovog razmnožavanja. Za razliku od riba koštunjača, hrskavičnjače imaju unutarnju oplodnju što znači da se jajna stanica oplođuje unutar tijela ženke (kao i kod čovjeka). Nakon oplodnje razvoj jajne stanice može krenuti u dva smjera. Neke vrste oko oplođene jajne stanice izlučuju čvrstu ljusku pri čemu se formira jaje koje polažu na morsko dno ostavljajući ga da se dalje razvija. To su oviparne vrste. U drugih se pak vrsta (vivipane vrste) razvoj oplođenog jajašca odvija unutar majke koja zatim koti pokretne samostalne mlade. Većina morskih pasa je viviparna pri čemu se koriste različitim prilagodbama kako bi se embriji unutar majke prehranili i razvili. Razdoblje embrionalnog razvoja je začudno dug – traje između šest i 22 mjeseca. Pravi rekorder u tome je ženka morskog psa kostelja koja u jednom ciklusu nosi desetak embrija, čiji razvoj traje više od 24 mjeseca (poput slonova!). Embriji se hrane najčešće preko žumanjčane vreće (slično žumanjku jajeta), iako su neke vrste razvile poseban oblik tkiva koje poput placente omogućuje izravan prijenos hranjivih tvari iz majčinog krvotoka u krvotok embrija. Ipak neke agresivnije vrste već tijekom embrionalnog razvoja pokazuju svoju predatorsku narav, pa se zna dogoditi da najveća jedinka pojede svoju braću i sestre ili još neoplođena jaja kako bi sebi osigurala prostor i hranu. Možda najzanimljiviji oblik razmnožavanja morskih pasa otkriven je tek prije desetak godina, promatranjem ženki u akvarijima, bez društva mužjaka. Ženke su zatrudnjele – očito nespolnim razmnožavanjem. Poslije se vidjelo da su nove jedinke nastale spajanjem dviju ženskih stanica te su tako bile točne kopije majki.

Koliko živi morski pas?

Što čeka te male jedinke koje napuste majku i kreću u novi život? Odmah nakon poroda ili izlaska iz jajeta koje je ležalo na morskom dnu, morski psi kreću u život. Oni su samostalni, ne zadržavaju se uz roditelje. Počinju rasti, ali za razliku od većine drugih kralježnjaka (riba koštunjača, malih sisavaca, vodozemaca i gmazova) rastu vrlo sporo, no rastu cijeli život. Nisu, dakle, poput nas ljudi, koji u pubertetu dostignemo svoju visinu i to je to. Budući da sporo rastu, treba proći dosta vremena prije nego se počnu razmnožavati. Iako neke vrste sazrijevaju već sa tri godine, većini treba više, nekima čak i 20 godina da dostignu spolnu zrelost. Pa koliko onda žive? To je jako teško procijeniti i znanstvenici se muče kako bi o tome nešto pouzdano doznali. No, jasno je da se morski psi razlikuju po životnom vijeku od vrste do vrste. Dok oni koji sazrijevaju s tri godine žive uglavnom od 15 do 20 godina, ima i takvih vrsta čije jedinke mogu doživjeti 70, pa čak i 80 godina. Budući da su trudne ženke ograničene prostorom i količinom hranjivih tvari, razmnožavanje im je obilježeno malim brojem mladih. Sve što sam rekla iznimno je važno pri planiranju ribolovnih kvota. Naime, vrste koje dulje žive, sporije rastu i imaju manji broj potomaka puno se teže oporavljaju u slučaju smanjene brojnosti populacije te zahtijevaju viši stupanj zaštite.

Koji morski psi napadaju ljude?

Do sada su 32 vrste morskih pasa zabilježene u napadima na ljude i plovila. Svima im je zajedničko da se hrane većim ribama ili morskim sisavcima (poput morskih lavova), da imaju veću tjelesnu masu te se zadržavaju u toplim obalnim područjima, dakle tamo gdje se ljudi kupaju. Unatoč razumljivom strahu plivača od morskih pasa, treba istaknuti da im ljudi nisu ciljani plijen, pa je većina napada slučajna. Često je napade potaknula krv riba koju su ljudi (ribolovci) imali uz sebe, a pretpostavlja se da su nekad bile krive i zamjene ljudi koji su plivali na površini za njihov pravi plijen, morske lavove.

U nas su zabilježena samo dva smrtna slučaja, 1934. i 1974. godine, kada su stradali turisti koji su se kupali u moru. Zadnji zabilježeni napad zbio se 2008. nedaleko od otoka Visa. Morski pas je napao ronioca koji je nosio mrtvu ribu te ga ugrizao za nogu – no ozljede nisu bile opasne po život. Činjenica je da je mnogo vjerojatnije da će vas udariti auto, ugristi (pravi) pas, pa čak i udariti grom, nego da ćete postati slučajni plijen morskoga psa. Dakle, iako morski psi mogu, dakako, ozlijediti ljude, to rade doista rijetko. Osim toga, nisu ništa opasniji od bilo koje druge velike životinje, medvjeda, tigra ili lava. Zašto su nam onda tigrovi »super slatki«, a morski psi grozni krvožedni ubojice? Nismo baš fer prema njima!

Morski čovjek – opasnost za morskog psa

Tko je u većoj opasnosti: morski psi ili ljudi? Sve do 1960-ih godina nije bilo sustavnih istraživanja o morskim psima. Znanstvenici, koji prate brojnost morskih pasa, uočili su da se brojnost većine vrsta morskih pasa dosta smanjila, vjerojatno zbog velikih promjena u svjetskim morima u proteklih stotinu godina. Uzrok i jednom i drugom je, već pogađate, čovjek. Sve promjene koje se događaju u moru, poput zagađenja kemikalijama i krupnim otpadom, uništavanja prirodnih staništa ribolovnom opremom te izgradnjom plaža i luka, odražavaju se i na morske pse. Najveća prijetnja morskim psima je ribolov, često vrlo okrutan. Još im se živima režu peraje, a potom se ostatak tijela baca u more. Peraje se pak suše i koriste za pripremanje riblje juhe, azijske poslastice. Iako takav ribolov nije čest u našem dijelu svijeta, jako je popularan u Aziji, pa se procjenjuje da deseci milijuna morskih pasa godišnje strada na taj način. Izuzmemo li takav ribolov, utjecaj ciljanog ribolova na morske pse nije velik. Problem je slučajan ulov, pri čemu morski psi upadaju u stupice namijenjene drugim ribama. Sjećate se da moraju neprestano plivati? Stoga, kada se zapletu u mrežu, jednostavno se uguše. Vrlo je teško procijeniti koliko jedinki strada od ribarskih mreža, jer to ribari ne prijavljuju, ali se procjenjuje da se godišnje u cijelom svijetu najmanje 26 milijuna morskih pasa ulovi slučajno. Čak i kad ne stradaju smrtno, često su teško ozlijeđeni i naknadno ugibaju. Koliko, dakle, strada morskih pasa godišnje zbog čovjeka? Dok morski psi godišnje ubiju manje od deset ljudi, čovjek namjerno ili slučajno ubije sto milijuna morskih pasa! Sve to ostavilo je traga na populaciji morskih pasa. Više od stotinu živućih vrsta prijeti jako visoki rizik od nestanka populacije koje žive u divljini. Zbog nedostatne kontrole ulova i trgovanja proizvodima od morskih pasa mnoge vrste su izlovljne, pa im je opstanak upitan. U Sredozemnom moru zabilježeno je 49 vrsta morskih pasa, od kojih se 20 smatra velikim vršnim predatorima. Analizom podataka o ulovu pet većih vrsta, u protekla dva stoljeća, utvrđen je katastrofalan pad brojnosti ulova – veći od 90 posto. Nije mnogo bolje ni u našem Jadranu, jer su istraživanja pokazala kako se brojnost hrskavičnjača smanjila više od 60 posto, s tim da su najviše ugrožene najveće vrste. Čak 11 vrsta nije zabilježeno u Jadranu od sredine prošlog stoljeća!

Budi pojeden da bi mogao živjeti

Mislite li da to nije važno i da nam neće smetati ako morskih pasa više ne bude u moru, moram vam reći da niste u pravu. Nestankom velikih predatora dolazi do promjena u cijelom morskom ekosustavu. Morski psi reguliraju brojnost plijena kojim se hrane, održavaju zdravlje tih populacija, jer love slabije i bolesne jedinke, a sudjeluju i u prijenosu hranjivih tvari i energije. Nestane li velikih morskih pasa, brojnost riba, kojima su se hranili, bi se jako povećala, no to bi opet dovelo do smanjenja brojnosti njihova plijena, poput male plave ribe ili komercijalnih vrsta rakova i mekušaca. Taj bi se poremećaj dalje prenosio sve do početka hranidbenog lanca, što znači da bi zahvatio čitav ekosustav. Utjecaj vršnih predatora osjećaju svi organizmi u moru. Vršni predatori daju stabilnost cijelom sustavu. Nestane li vršnih predatora, nama poznate zajednice nepovratno će se promijeniti. Osim toga, predatori svojim ponašanjem utječu i na ponašanje plijena, pa bi se promijenili i mnogi migracijski putovi. Tako bi nestanak morskih pasa u jednom moru mogao utjecati na hranidbene lance u drugim, dalekim morima. Važnost morskih pasa prepoznale su mnoge svjetske agencije za zaštitu prirode, nevladine udruge i politička tijela. Stoga se veliki broj morskih pasa nalazi na Crvenom popisu ugroženih i zaštićenih vrsta, a države zakonski određuju količinu ulova. U većini država zabranjen je lov radi rezanja peraja.