POZADINA RASKOLA ZELENO LIJEVE KOALICIJE
Tekst: mag. archaeol. Mario Zaccaria
Foto: Ured predsjednika RH / R. F.
Povodom raspada koalicije stranaka Zeleno lijeve koalicije u nastavku teksta donosimo aktualni komentar Maria Zaccarie iz Lovrana, nekadašnjeg istaknutog člana RF i prema neslužbenim informacijama mogućeg budućeg nezavisnog kanditata za župana PGŽ.
Kao donedavni ponosni član Radničke fronte mogu sasvim otvoreno reći što stoji u pozadini raskola “Možemo!” i drugih stranaka Zeleno lijeve koalicije s Radničkom frontom. Naime, kao nedavni član, odlučio sam izaći iz Radničke fronte ne zato jer se ne slažem sa politikom partije već zato što s navršenih 37 godina moram početi više misliti na svoju budućnost. Unatoč tome mogu reći da sam ponosan što je i moj mali obol pomogao da se istinski ljevičarska i pro-radnička partija etabilira u Saboru makar sa jednim zastupnikom iako je postojala šansa da u VIII. izbornoj jedinici RF dobije još 2 mandata.
LAŽNI OSJEĆAJ MASOVNOSTI
Kuhao se taj raskol od samog početka stvaranja političke platforme “Možemo!”. U njemu su ljudi iz lokalne stranke Zagreb je naš (ZjN) koji su htjeli izaći iz lokalnih okvira tako što bi pokrenuli nadstranačku platformu za koju će glasati i oni koji nisu iz Zagreba, iako se tu velikom većinom radi o istim ljudima (mada se izlaskom u širi okvir stvara lažni osjećaj masovnosti u javnosti).
POLITIKA RF ŽIVCIRALA PARTNERE
Mi iz RF-a koji smo slali naše predstavnike na zajedničke sastanke (Možemo!, ZjN, Nova ljevica, OraH) i od njih dobivali izvještaje razgovora na interni forum gdje se diskutiralo i donosilo odluke, uvidjeli smo od prvog dana kako je naš ustroj skupštinskog donošenja odluka živcirao partnere poput Tomaševića, Celakoskog ili Rade Borić, koji predstavljaju vrhove vlastitih stranaka, a koji se sa svojom bazom ne konzultiraju u donošenju političkih odluka. Spomenuti donose samostalno odluke i njihova baza je primorana prihvatiti njihove osobne odluke kao gotov čin. Kada je trebalo nešto odlučiti naši su delegati bili iskreni i reći da će se stvari sa svakog sastanka odlučiti na partijskom forumu što je partnerima smetalo, jer očito ti ljudi vole raditi iza zatvorenih vrata kako to inače rade političari iz Ancien regimea koje smo imali do sada.
GRABEŽ ZA ŠTO VIŠE BIRAČA
Sljedeći razlog je talasanje javnosti. Inače politički korektni zeleni centar kojem želi pripadati Tomislav Tomašević, želi ugrabiti što više birača na način da ih ne uznemiri, dok način Radničke fronte jest da ona mora izgraditi svog birača i uključiti ga u zbivanja partije kako bi jednog dana participativno odlučivali o zajedničkom dobru. Zato su se tzv. “Možemoisti” i njihovi sateliti bojali prijedloga RF-a o progresivnom oporezivanju kojeg mediji namjerno, u zaštiti bogataša, prikazuju kao nešto loše, iako to postoji, recimo u Švedskoj, kojoj Republika Hrvatska stremi.
ŽELJA ZA ULASKOM U STRUKTURE VLASTI
Treće, “Možemoisti” i sateliti jako žele ući u strukture vlasti. I zato igraju sa figom u džepu. Jedan dan tapšu RF i brane Katarinu Peović od Milanovićevih napada (u vezi puteva partizana), a dan poslije već podupiru Zorana Milanovića u Ciboni, zlu ne trebalo. Međutim, Radnička fronta odbija igrati dvolično, govoriti ono što ne misli, ne pridržavati se dogovora i naspram svega, surađivati sa onima koji nemaju radnički ili socijalni program, a to su HDZ i SDP, odnosno njihovi politički sateliti.
KIĆENJE TUĐIM PERJEM
Četvrto, prstohvat crvenog je bio potreban Tomaševiću i suradnicima tijekom posljednjih parlamentarnih izbora kako bi prikupio što više birača, a to im je u konačnici dala koalicija sa RF-om. Nakon izbora vladala je zbunjenost oko toga što je to “Možemo!” – stranka, koalicija ili pokret, pa se medijima znala potkrasti greška iz neznanja da je RF dio “Možemo!” na što je RF uvijek reagirala kod novinskih napisa i kod “Možemo!” kako se borbe RF-a (Kraš, Uljanik,, 3. maj, rafinerija Sisak, …) ne bi utopile u “Možemo!” jer naprosto nitko od njih ni u jednom trenutku nije vodio bitku za spas radnih mjesta. Naime, samo RF je koristio činjenicu da saborska zastupnica Peović privlači medije i time spominje radničke probleme što vam uostalom svaki radnik rafinerije Sisak ili Kraša može potvrditi. Nije li degutantno glumiti ljevičarstvo hineći brak sa RF-om i onda post festum odbaciti RF a kititi se nijihovim perijem?
METODA PONUDE I POTRAŽNJE
Peto, bilo je sasvim logično, radi općeg dobra i dobrobiti države i građana da “Možemo!” podupre Katarinu Peović za gradonačelnicu Rijeke, a RF Tomaševića za gradonačelnika Zagreba, ali kako je Rijeka jedan od preostalih bastiona SDP-a, kojeg se ovi boje izgubiti, to bilo dovoljno Tomaševiću da mu priđe Maras i ponudi skidanje Bandića u Zagrebu, iako ga je sam SDP tamo i postavio. I ne samo to, već su SDP-ovci u Saboru i u Gradskoj skupštini Grada Zagreba prebjegli Bandiću, što mnogo govori o oportunizmu i tim ljudima iz SDP-a.
Naime, ući u trenutačni dogovor sa SDP-om iz bilo kakvog razloga znači oživiti SDP, dati mu novu snagu i uništiti revolucionarnost vlastite inicijative što se dogodilo sa MOST-om istog trenutka kad su koalirali sa HDZ-om. Možda RF nije simpatična većini nazovi “ljevičara” ali na jednoj stvari ti ljudi mogu biti više nego sigurni. RF ne mijenja mišljenje od danas do sutra radi privilegija. Dakle, ne izdaje svoje birače.
KRAĐA GLASOVA NA LJEVICI
RF ne radi “dealove” sa vragovima, a SDP je opcija koju smo mogli napokon pokopati, i to nakon što je toliko godina nezasluženo krao glasove na ljevici lažno se predstavljajući kao ljevica, a zapravo je rasprodavao javno dobro. Birač RF-a ne podnosi HDZ kao što ne podnosi niti SDP jer vidi da su to dva lica iste medalje. U samom članku 16., točke 6. statuta partije (RF) stoji: “Zabranjen je bilo kakav oblik koaliranja na lokalnom i nacionalnom nivou, kao i izglasavanje povjerenja vladama, kada se radi o političkim opcijama koje nemaju radnički i socijalni program.”
RF KAO MAGNET ZA BESKOMPROMISNE I NEPOTKUPLJIVE
Nemogućnost koalicije i podupiranja krivaca za uništavanje Hrvatske, direktna demokracija (skupštinsko glasanje u vezi svega), nepostojanje predsjednika i izvršnog odbora, rotacija, volontiranje i odustajanje od polovice naknade privuklo je u RF upravo snažne ljude koji su beskompromisni i nepotkupljivi. A “Možemo!” se predstavlja nekakvom modernom zelenom ljevicom!? Kako to može biti istina ako se dogovaraju sa onima koji su u više navrata izdali radnike i rasprodali javna poduzeća Republike Hrvatske?
