POSLIJE-POTRESNA BORBA S DIMNJACIMA

Tekst: dr. sc. Marina Čalogović

Foto: T. M.

Zagrebački potres u ožujku 2020. godine otkrio je zaboravljenog neprijatelja u centru grada: stare i velike dimnjake, te oronule zabate na kojima žbuka više ne drži cigle kako bi trebala. Ubrzo nakon potresa neki su dimnjaci sanirani, jer u proljeće se još moglo nazvati vatrogasce i dogovoriti s njima rušenje, ali sada nakon drugog potresa prijava ide preko grada gdje te samo zapišu na listu čekanja. A hladna zima tek počinje.

LOŠI DIMNJAČARI U LABIRINTU STARIH DIMNJAKA

Da bi se popravilo dimnjake, srušilo postojeće i napravilo nove, treba pronaći projektanta da napiše projekt. Naravno, on ne može ništa napisati ako nema svu moguću dokumentaciju; nalaze dimnjačara i statičara. Zamislite da imate stan u kući u centru Zagreba još iz doba kad je svaka soba imala kaljivu peć. Takva kuća ima bar sedam velikih dimnjaka od kojih je svaki težak nekoliko tona, a u svakom se nalazi 4 ili 5 dimovodnih kanala pa se ti snađi. Noćna mora! I onda još dobiješ dimnjačare koji rade loše. Krivo nacrtaju dimnjake, za dimovodne  kanale napišu krive katove i vlasnike, i kad ih zoveš da to isprave ne javljaju se. A sve su lijepo naplatili. U našoj se zgradi nalazi i muzička škola pa kad ona treba dozvolu od dimnjačara da mogu nastaviti raditi, oni im to daju. Dođu i vide da su dimnjaci tu, i to je njima dovoljno. Ili ne dođu uopće. Kod njih nema rasprave jesu li ti dimnjaci statički sigurni. I ne možeš dobiti druge dimnjačare, jer ovi su ovlašteni za tvoju zgradu.

SUSJEDI KOJI ŽIVE U PROŠLOSTI

U zgradi ste rijetko sami, imate i susjede. Susjede koji se ne bi odrekli kaljive peći ni za živu glavu, i hoće umjesto dimnjaka koji je srušio potres u prosincu napraviti novi kako bi ju mogli i dalje koristiti. Ti susjedi žive u prošlosti i ne žele promijeniti ništa. Kako su svojevremeno kupili stan, žele da tako i ostane. I još su negdje pročitali da imamo vremena za obnovu još pola godine, pa se oni sad ne bi žurili s odlukama.

Pronašli smo rušače dimnjaka (oni ruše dimnjake), ali oni hoće čuti od dimnjačara do kuda srušiti dimnjak, ali dimnjačari to ne znaju pa to prepuštaju statičarima i građevinarima. I tako tome nema kraja, radnici dolaze, ne znate više koji su (nakon pete ekipe više ne brojite), a dimnjaci čekaju sljedeći potres i moguću tragediju dolje na ulici. Ali to je u ovoj državi, izgleda normalno.

I sad kad dogovaraš rušenje dimnjaka moraš odmah dogovoriti i gradnju novog po mogućnosti od lakših, modernijih materijala. Na kraju ispadne da bi svi trebali biti stručnjaci, pa da kažemo koji bi materijali bili najbolji i što treba napraviti. Radnici puno obećavaju, a kad vide dimnjake odu i kažu da će napisati projekt, pa od njih više ne čuješ ni riječ.

DONOSE LI DIMNJAČARI JOŠ UVIJEK SREĆU?

Neki u centru su ipak u osam mjeseci uspjeli popraviti krov i sve dimnjake, ali uzeli su kredit. A što je sa zgradama koje već imaju kredite jer otplaćuju novouređene fasade koja su također stradale u ožujskom potresu? Gdje da onu nađu novce? I nakon devet mjeseci od potresa konačno čujete glas, preko telefona, od nadležnih iz ministarstva da imaju novce za popravak vaših dimnjaka, ali rok vam je samo mjesec dana.

Mene su učili da je bolje spriječiti nego liječiti, ali ako ovdje pokušate spriječiti nesreću napadnu vas da “od kud vam pravo da vi nešto priječite drugima i zašto ih upozoravate, pa ljudi su si samo krivi ako im se nešto dogodi”. Recimo, padne cigla na auto. Sam si kriv što si vozio auto uz kuću s koje bi mogla pasti cigla. A što je s pješakom, je li i on sam kriv što ga je ozlijedila cigla ili žbuka koja je pala s fasade? U sjećanju mi je jedan sudski proces koji se oko toga vodio prije nekoliko godina. Krivica je pala na leđa vlasnika zgrade.

I na kraju cijela ova borba mi je nekako poznata, kao da sam nekom prilikom čitala o junaku koji se borio s … dimnjacima?

A gdje su nestali dimnjačari koji donose sreću?