OPASNOSTI FEMICIDA
Piše: dr. sc. Nenad Raos
Foto: #spasime
Nitko zdrave pameti ne može ne biti zgranut nad učestalim slučajevima masovnih krvoprolića u obiteljskom krugu, nitko se može ostati ravnodušan kada čuje kako je pomahnitali član obitelji ubio svakoga koga je dohvatio, a onda je na kraju (najčešće) ubio i sebe. No ono što nakon toga slijedi, ono kako na to reagira javnost, a posebice ženske udruge, je kontradiktorno, i to iz barem dva razloga. Kako to?
ŽENE PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI
Kad kažem „javnost“ onda mislim na mnoge proteste koji obično slijede nakon takvih nemilih događaja. Jasno je, zakazale su socijalne službe, policija, kazneni i zakonodavni sustav. U Lijepoj našoj čini se da nitko ne radi svoj posao kako valja i nitko za ništa niti preuzima niti snosi odgovornost. I dobro je da se zbog toga protestira. No nije dobro kada se hoće nasilje u obiteljskom domu goniti po posebnom zakonu, čak uvesti femicid kao naročito težak oblik kaznenog djela, kao najteži zločin.
Jednakost pred zakonom najveća je pravna tekovina zapadne civilizacije. Pa kada smo svi, od Francuske revolucije naovamo, jednaki pred zakonom, zašto bi žene bile „jednakije“? Zar ženski život vrijedi više od muškoga? Zar ćemo se vratiti u ona davna, robovlasnička vremena kada je – kao u Mojsijevom zakoniku – za zločin slobodnog čovjeka nad slobodnim čovjekom vrijedilo „oko za oko, zub za zub“, a za ubojstvo roba slijedila je samo novčana kazna? Istina, i po našem su zakonu neke, službene osobe posebno zaštićene, no odredbe kakve važe za policiju u obavljanju službene dužnosti protezati na žene koje se nalaze u bračnim i izvanbračnim vezama sa slobodno izabranim bračnim i izvanbračnim drugovima, značilo bi da žene s njima žive po službenoj dužnosti, drugim riječima da u takvim vezama provode, milom ili silom, zakone i propise o obiteljskim odnosima. Drugim riječima, za sve su nevolje u braku krivi isključivo muškarci. A to naprosto nije istina.
REDOVNI SPOLNI ODNOSI
Druga kontradicija zahtjeva da se femicid karakterizira kao posebno kazneno djelo proizlazi iz samog pojma slobode. Sloboda nije, kako to neuki misle, stanje u kojem možeš raditi što god hoćeš nego stanje odgovornosti za svoje postupke. Ne može biti slobode bez odgovornosti ili – točnije – granice slobode određuju granice odgovornosti. Činjenica da za svoja djela možemo biti prekršajno i kazneno odgovorni, da nam se zakonski može oduzeti i ograničiti sloboda, znak je da smo slobodna, a samim time i odgovorna bića.
Danas nitko nikoga ne tjera u brak, nitko nikome ne određuje s kim će i kako živjeti. Danas se više, kako se to činilo u stara vremena, ne traži ni očinski savjet ni očinski blagoslov. Nema više ni zaruka, perioda u kojem su se dvoje mladih mogli pobliže upoznati i vidjeti jesu li doista jedno za drugo. Ljudi sklapaju brakove već na prvom ljubavnom sastanku, ako pod „brakom“ mislimo na ono što čini njegovu srž, a to su redovni spolni odnosi i život pod istim krovom.
ULOGU MUŠKOG U KUĆI PREUZEO CSS
Pa kad je tako, ako svaki čovjek ima potpunu slobodu da živi s kim hoće i kako hoće, onda bi trebao imati i potpunu odgovornost za ono što mu se događa kada s nekim živi. Je li zakonodavac, je li država, je li društvo krivo zato što se žena vezala za psihopata, za sadista i što podnosi njegova zlostavljanja? Zar je društvo krivo zato što dvoje, koji su se uzeli slobodnom voljom, ne znaju međusobno komunicirati, zar je društvo krivo zato što žena živi s muškarcem kojeg nije upoznala prije zajedničkog života? Zar će socijalne službe i sudovi regulirati odnose u najintimnijoj sferi života?
Kada se polazi od stanovišta da žene u braku treba posebno zaštititi, onda iz toga proizlazi samo jedan zaključak: žene u neodgovorna, pa stoga i neslobodna bića. U borbi protiv starih, pratrijarhalnih vrijednosti opet se na njih vraćamo, samo što sada ulogu „muške glave“ u kući (oca, muža, brata, sina) preuzimaju državne službe. A žena opet, kao u stara vremena, traži zaštitu, samo sada više ne u krugu uže ili šire obitelji. U borbi za ženska prava, za ravnopravnost spolova, žene stavljaju žene u neravnopravan, podređen položaj.
SOLJENKA NA KRAJU STOLA
No nisu me samo načelni – zakonodavni i etički – razlozi naveli da napišem ovaj članak. Kao i obično, iza svih tih zahtjeva za zaštitom žena u braku stoji medijski senzacionalizam i razni oblici pretjeranosti koji nam dolaze preko Atlantskog oceana. Tko će određivati što se smije, a što se ne smije činiti u braku? Tko će određivati tko što može tolerirati? Nesuglasice i svađe ne mogu se u braku izbjeći, kao uostalom ni u jednom međuljudskom odnosu. Brakove ne ruše nesuglasice i svađe nego ravnodušnost koja proizlazi iz nespremnosti da se izgrade kvalitetniji odnosi među bračnim drugovima.
Kada u braku dođe do svađe tko će odrediti do koje je razine svađa „prihvatljiva“? Smije li žena mužu sve reći, smije li se ona na njega derati, po kući razbijati stvari, a on mora šutjeti i sve to trpjeti, jer bi se bilo kakva njegova agresivna reakcija mogla okvalificirati kao obiteljsko nasilje? (Ili bi se trebao svemu tome smijati – jer žene i lude ne treba uzimati ozbiljno.) No postoje i oni drugi, suptilni načini zlostavljanja. Recimo kad žena neće tri dana razgovarati s mužem zašto što je popio dva piva, kad uporno kuha ono što on ne voli jesti, kad mu stavlja soljenku na kraj stola (jer mu hoće poručiti da ne treba toliko soliti hranu), kad ga muči svojom ljubomorom jer radi s dotjeranom i skladno građenom kolegicom? Sve su to problemi bračnog života, problemi koje bi supružnjaci trebali htjeti i znati između sebe riješiti ili se, ako to ne ide, bez veće buke rastati. Tko im je kriv ako to ne čine i ne učine. To bi bila moja posljednja poruka svima onima koji plaču nad gorkom sudbinom žena koje žive u intimnoj vezi s muškarcima.
