ODLAZAK POSLJEDNJEG YU MINISTRA
Tekst: Vjekoslav Krsnik
Foto: Robert Anić/Pixsell
Smrt bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara bila je prilika na hrvatskoj političkoj sceni da se kristaliziraju neke upitne političke tendencije koju Republiku Hrvatsku prate od samog njezinog osnutka. Iako je po narodnosti Hrvat rođen u Preku na otoku Ugljanu, Budimir Lončar ostao je do kraja života tvrdokorni jugoslavenski komunist i dosljedan antihrvatski političar.
Budimir Lončar kao posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odigrao je ključnu ulogu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda da se na početku Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku uvede embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju. Time je praktički pomogao Slobodanu Milošviću da uz pomoć tzv. JNA koja je bila naoružana do zuba spriječi Hrvatskoj da se legalnom kupnjom oružja na međunarodnom tržištu naoruža u obrani svoje nezavisnosti, budući da je jedan drugi hrvatski izdajica čelnik Saveza komunista Hrvatske Ivica Račan prepustio oružje hrvatske teritorijalne obrane tzv. JNA.
ODBIO TUĐMANA
Važno je utvrditi koji su bili motivi predsjednika Tuđmana da privuče sebi notornog Jugoslavena i hrvatskog izdajicu Budimira Lončara nakon što je on braneći Jugoslaviju odigrao ključnu ulogu u izglasavanju rezolucije u Vijeću sigurnosti o embargu na uvoz oružja. Kao jedini hrvatski novinar akreditiran u Ujedinjenim narodima bio sam zapanjen da se na jednom domjenku što ga je organizirao šef misije Republike Hrvatske pri UN-u Mario Nobilo čini mi se 1998. godine među uzvanicima u zgradi na East Riveru pojavio i notorni Budimir Lončar. Štoviše kasnije sam saznao da je predsjednik Tuđman dao Budimiru Lončaru diplomatsku putovnicu, a čak mu je nudio da bude ministar vanjskih poslova (?!) što je ovaj odbio s obrazloženjem da “ne će s ustašama”..
To je samo jedna od kontroverznih odluka predsjednika Tuđmana još uvijek nerazjašnjenih u cjelokupnom djelovanju prvog hrvatskog predsjednika Republike Hrvatske. U takve spadaju naravno prije svega njegovi tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem o kojemu kao agresoru na Hrvatsku nikad nije izrekao ni jednu lošu opasku, njegova zabrana osvajanja vojarni JNA, zbog koje je jedan Hrvat major JNA odležao šest mjeseci u zatvoru, njegova Mirovna inicijativa iz 1993. godine u kojoj je praktički predlagao obnovu Jugoslavije i konačno, i ne najmanje važno, zašto nije proglasio ratno stanje jer je to bio međudržavni sukob kako je u povodu hrvatske tužbe za genocid ocijenio kasnije Međunarodni sud pravde. To su sve pitanja na koja političari i povjesničari još uvijek nisu dali konačne odgovore..
SAVJETNIK PREDSJEDNICIMA RH
Takvom Budimiru Lončaru, koji nema nikakve zasluge za stvaranje Republike Hrvatske i štoviše kao posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odigrao je značajnu ulogu u sprečavanju da se Hrvatska suočena s velikosrpskog agresijom naoruža, odali su počast istaknuti predstavnici “duboke države”. Među njima su svakako dva bivša predsjednika Stipe Mesić i Ivo Josipović kojima je bio čak savjetnik za vrijeme njihova predsjedničkog mandata. Među viđenijim javnim osobama koje su bile međui 150 nazočnih njegovom pogrebu bio je i akademik i nekadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dr. Zvonko Kusić, te general Krešimir Kašpar bliski suradnik predsjednika Tuđmana.
Predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković nije nazočio, ali je uputio izraze sućuti obitelji. pri čemu je praktički rehabilitirao Budimira Lončara kao jugoslavenskog diplomata. Andrej Plenković je istakao njegove zasluge za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe “na braniku antifašizma” opisujući ga kao “vještog diplomata” iako nikad nije bio u funkciji hrvatske diplomacije. Naravno, Andrej Plenković je prešutio Lončareve zločine koji se pamte u njegovom rodnom mjestu Preku kao i njegovu ključnu ulogu prilikom izglasavanja spomenute rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a.
PROMAŠENA POMIRDBA
Za razliku od Andreja Plenkovića predsjednik Republike Zoran Milanović jednostavno je ignorirao smrt posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. U svakom slučaju njegova smrt i reakcije službene politike još jednom su ukazali da Hrvatskom vlada “duboka država” i da je Tuđmanova ideja o pomirbi ustaša i partizana u realizaciji bila potpuno promašena. Od samog početka državnom politikom upravljali su isključivo partizani, a danas i njhovi potomci. To je simbolično u svojem posljednjem intervjuu pred smrt ukazao Šime Đodan izjavivši da su u ključnim godinama stvaranja Hrvatske odluke donosio, a HDZ ih samo potvrdio, svojevrsni “politbiro” u kojamu su uz predsjednika Franju Tuđmana i predsjednika SDP-a Ivice Račana bili još Dušan Bilandžić, Josip Boljkovac i Josip Manolić. Taj model vlada i danas pa se ne treba čuditi što je jedan hrvatski izdajica ispraćen od vladajuće kaste s toliko nezasluženih pohvala.
