NEPRILIKE PRIMARNE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE NA OTOKU RABU
Tekst: dr. med. Marija Debelić
Foto: Rab danas
Svojim geomorfološkim, demografskim i kulturološkim značajkama otoci općenito čine specifično područje. Svejedno, Rab se često spominje kao pozitivan primjer – dobitnik je prestižne nagrade za kvalitetu života u kategoriji malih gradova za 2022. godinu (Gradonačelnik.hr, Jutarnji List i Ipsos), prepoznatljiv je kao „Otok sreće“ a radi svoje duge turističke tradicije redovit je dobitnik brojnih nacionalnih i internacionalnih priznanja. Kao rođena otočanka, stava sam da je život na Rabu jednostavno prelijep – miran, sporiji, sretniji. Osim kada sam u ambulanti.
Organizacija zdravstvene zaštite na otoku počiva na principu obiteljskog liječnika – mjesto prvog kontakta i dostupnosti zdravstvene skrbi svakom osiguraniku. Otok Rab trenutno broji 9030 HZZO osiguranika, od kojih njih 1205 pripada Općini Lopar a preostalih 7825 Gradu Rabu. Pedijatar skrbi za oko 1050 djece mlađe od 14 godina. Aktivno je 6 timova obiteljske medicine – 5 s liječnikom, 1 bez liječnika, 1 pedijatar, 1 ginekolog te 1 tim hitne medicinske pomoći s timom u pripravnosti (2 tima tijekom ljetnih mjeseci). Radi starije populacije stanovništva u skrbi i dislociranosti od većih medicinskih centara, rad u ovim timovima traži dodatna znanja i vještine iz hitne medicinske pomoći, kućnog i palijativnog liječenja te drugih specifičnih potreba. Ono što je nadstandard u odnosu na većinu ostalih otoka je što na Rabu djeluje Specijalna županijska bolnica Insula, koja osim mogućnosti produženog liječenja psihijatrijskih bolesnika omogućuje i ambulantne preglede specijalista interne medicine, neurologije i fizikalne medicine.
Ipak, dostupnost liječnika primarne zdravstvene zaštite je garancija jednake dostupnosti temeljne zdravstvene zaštite svakom stanovniku Republike Hrvatske, i još uvijek u slučaju potrebe svatko može fizički doći do svojeg doktora isti dan. Od navedenog broja primarnih liječnika koja trenutno rade, kroz idućih 5 godina njih 5 odlazi u mirovinu – 3 liječnika obiteljske medicine, pedijatar i ginekolog – u nadi da će ih zdravlje poslužiti i da će raditi bar do 68. godine. Trenutno je na specijalizaciji 1 liječnica obiteljske medicine iz već postojećeg tima te liječnica specijalizantica ginekologije. Specijalizanta pedijatrije koji bi trebao naslijediti sadašnjeg pedijatra prilikom umirovljenja, još uvijek nemamo.
Jedan od pokazatelja sve lošijeg stanja PZZ je činjenica da smo proteklu turističku sezonu 2023. sa ostvarenih 2 075 223 noćenja (čitaj: „VIŠE OD DVA MILIJUNA noćenja“, prijavljenih) odradili bez organizirane turističke ambulante koja bi pružala zdravstvenu skrb turistima, pri čemu su ti pacijenti pomoć izravno tražili u Ispostavi hitne medicinske pomoći Rab i ordinacijama obiteljske medicine koje su već opterećene brojem pregleda i kontakata svojih pacijenata. Naravno, točni broj pregleda inozemnih osiguranika kroz sve timove nije nam još uvijek dostupan, ali smo ih svi itekako svjesni. Brojka od više od dva milijuna ne obuhvaća brojne vikendaše od kojih neki i veći dio godine provode na otoku, mahom umirovljenici sa pratećim i očekivanim komorbiditetima.
Ukoliko ne riješimo problem manjka liječnika PZZ na Rabu kroz skorije vrijeme, stvoriti će se liste čekanja za preglede obiteljskog liječnika. Maksimalni broj upisanih pacijenata po timu je 2 125 osiguranih osoba, dok je standardni broj za kvalitetan i normalni rad 1700 osiguranika. Dakle, jasno je da preostala dva tima obiteljske medicine koja nastavljaju s radom ne mogu pokriti niti polovicu osiguranih osoba na Rabu – oko 5000 ljudi bi moglo ostati bez obiteljskog liječnika kroz 5 godina, a maksimalna brojka upisanih pacijenata u preostala 2 tima vodi u nekvalitetniji rad. Hoće li nam se dogoditi da će otočani za svaki zdravstveni problem morati ići u 120 km udaljenu Rijeku? Hoće li nam ljudi umirati a da nisu trebali?
Sve rjeđe, ali dogodi se da poneki liječnik dođe na otok, nažalost se kratko zadržava jer nedostaje poticajnih mjera za njihov ostanak. Posebnu poteškoću stvaraju visoki troškovi života i nemogućnost priuštivog stanovanja, pogotovo ljeti. To bi se moglo postići pojačanom skrbi države te ambicioznijim aktivnostima lokalne uprave kako bi se održala dostupnost i kvaliteta temeljne zdravstvene zaštite – obiteljske medicine ali i službe Hitne medicine. Još kratko će se zdravstvena skrb otoka ovog „klimavog“ sustava održavati na kolegijalnosti i dobroj suradnji svih zdravstvenih djelatnika, ali kad se većina umirovi, tko će nastaviti skrbiti o Rabljanima, tada građanima drugog reda?
