NEMA ČEGA NEMA
Tekst: Sead Alić
Foto: Epoha
Umjesto tračeva koji se u medijima nazivaju ozbiljnim analizama, ja sam se ovih dana prihvatio neozbiljnog propitivanja onoga čega nema, detektiranja onoga što nedostaje u suvremenoj političkoj stvarnosti. Činilo mi se da je to indikativno i da po tome često možemo prepoznati i ono čega ima previše, ono što nam možda čak i uništava život. Ispostavilo se da je popis duži nego što sam mislio da će biti.
Nema ozbiljnog političkog programa.
Umjesto toga s televizijskog programa skidaju se novi političari koji su upućeni u televizijski program i koji se mogu snaći u svakoj situaciji. Dobro su došli i pravi komičari jer su ovi dosadašnji unatoč svemu ipak amateri. Politički bi programi trebali pokazati kako će uskoro svima nama biti bolje. U stvarnosti politički su programi tajni ili javni ugovori o osvajanju vlasti i podjeli plijena.
Kad je riječ o politici – nema greške!
Evidentno je nepostojanje bilo kakvog priznanja o počinjenim greškama, odnosno o kolektivnom političkom grijehu politike. Zadužili su nas – nema greške! Osiromašili smo – nema greške! Jamili su nekadašnje društveno vlasništvo – nema greške! Uništili su slobodu medija – nema greške! Državu su učinili svojom prćijom – nema greške! Prodali su sami sebi nekretnine po smiješnim ‘cijenama’ – nema greške! Doveli su u fotelje suce koji znaju da se njih ne dira bez obzira na prekršaje ili kaznena djela – nema greške! Ne znaju složiti dvije rečenice. – bez greške! Sve to baca potpuno novo svjetlo na odrednicu politike i političara kao bića koje obnaša ‘važnu’ ulogu u igri moći.
Nema riječi o osjećaju krivnje.
Političar ne osjeća. On je profesionalac koji ‘dela’. U pravilu je riječ o osobi koja osjećaj krivnje smatra političkom slabošću a to je nešto što sebi ne može dopustiti. Osjećaj krivnje je nešto što eventualno pripada nekoj drugoj političkoj opciji (vjerojatno povezano s poviješću).
Političari su cijepljeni protiv priznanja pogrešnog političkog, a samim tim i ekonomskog djelovanja. Čin povremenog posipanja pepelom ima funkciju katarze.
Nema načelnog postavljanja pravila političke prakse.
To bi omogućilo jednostavnije funkcioniranje i transparentnost. Transparentnost bi međutim potpuno uništila desetljećima stvaranu mrežu razbojnika i jataka. To bi potpuno onemogućilo preuzimanja, prikrivanja, oduzimanja, podjelu plijena i slična već uhodana ‘delanja’
Nema zajedničke prošlosti.
Nema je jer o njoj političari ne znaju razgovarati. Političari zapravo uglavnom uopće ne znaju razgovarati. Za to bi bilo potrebno čuti drugoga i razmisliti o konzekvencama nečijeg stava. Budući da nema niti stavova, na djelu je proizvodnja navijačkih strasti kod budućih glasača. Jedini općeprihvaćeni stav je da ćemo i povijest promijeniti ako ćemo za to biti nagrađeni na izborima. Da bismo prekrajali povijest uvest ćemo u politiku povjesničare-navijače. Nisu baš pravi povjesničari, ali su zato pravi navijači.
Nema dojma o jasnom zastupanju općeg interesa.
Tamo gdje se pojavi uskoro potone u međustranačkim igrama. Političari se ne snalaze najbolje s općim interesom. Uglavnom misle da svi općenito imaju interes ući u politiku. Neki to razumiju kao interes općinstva za njihove face. Treći misle da je riječ o zainteresiranim za mjesta u općinskim foteljama. Uglavnom, nema čega nema.
Nema zakona koji bi bio jednako važeći za sve.
Toga ne može niti biti jer su neki naravno jednakiji od drugih. Da nije tako kako bi inače jednakiji mogli kupovati kuće, poduzeća, zemljišta, krasti, vrijeđati, mrziti. S druge strane kome bi to sve mogli činiti ako nema onih koji im nisu ravnopravni.
Nema institucija koje ‘rade svoj posao’.
Budući da ih nema, uvijek se pred kamerama treba sjetiti rečenice: ‘Neka institucije rade svoj posao’. Kad se mreža uspostavi i kumovi odrade svoj posao, institucije su preparirane i spremne po naputcima kumova odraditi posao.
Nema osjećaja da političari obnašaju ulogu servisiranja građana.
Potpuno suprotno… svakim svojim nastupom daju do znanja da su dio javnosti nametnute vlasti (koju nema smisla mijenjati jer ce doći nimalo različiti).
Nema moralne odgovornosti.
Kao da se ulaskom u politiku ljudi cijepe protiv moralnih osjećaja. Sjene moralnog djelovanja isplivaju na površinu tek s političkim napadima na nemoralno ponašanje člana druge stranke.
Nema dijaloga.
U hijerarhijski složenim strankama u kojima iznošenje vlastitog suda znači herezu koju u korijenu treba sasjeći. Svaki je dijalog znak rascjepa stranke.
Nema izbora kvalitetnih kadrova.
To podrazumijeva izbor ljudi koji se mogu suprotstaviti (krivim) odlukama stranačke hijerarhije.
Nema snage za Dobro.
Sva se snaga potroši na napredovanje kroz mrakove stranačkih tunela.
Nema ekonomskih poticaja – nepoznatima.
Kako ćete s nepoznatima podijeliti ‘poticajni plijen’?
Nema objektivnosti.
Ima, samo se oblik promijenio. Na djelu je stranački-objektivno.
Nema mjesta nestranačkim stavovima.
Sukob stranački objektivnih istina ne ostavlja prostor nestranačkom sagledavanju stvari. U najmanju ruku medijima je neinteresantan jer mediji se razumiju u svoj interes. (Onaj tko kaže da su to tegobe mlade demokracije ponaša se poput medicinske sestre koji bolesniku u autu objašnjava da doktor koji treba doći samo što nije završio fakultet).
Nema nezaraženih.
Novinari intervjuiraju političare pa postanu njihovi glasnogovornici. Politički analitičari jedno se vrijeme slikaju po televizijama glumeći političke analitičare. a onda priznaju da su zaraženi. Pjevači pjevaju političarima, pa požele da drugi njima pjevaju. Liječnici liječe političare, pa si umisle kako mogu izliječiti naciju. Zabavljači gledaju Sabor, pa shvate da je to pravo mjesto za njihov nastup. Znanstvenici prije ili kasnije shvate da će se otkriti kako su postali znanstvenici ili od koga su prepisivali – pa se prikrpe politici. Zaraza kod običnog puka može se prepoznati po simptomima visoke temperature, svadljivosti i mržnje koja je čak jača nego kod samih političara i svih koji nakon zaraze uđu u politiku.
Nema odgovarajućeg, snažnog protesta.
Svako je protestiranje protiv bilo čega postalo besmisleno neučinkovito i pretvorilo se u negiranje same biti protestiranja. Neuspjesi protesta se gomilaju i osnažuju ionako veliku moć nedodirljive hijerarhije. Zato treba protestirati. Uporno i svakodnevno.
Nema slobodnih medija.
Zato imamo zakone koji garantiraju ‘slobodu’ medija.
Nema bitnih promjena (na bolje).
Stranke su sa svojim uhljebljenim kadrovima rovovski ukopane, a sve se bitne promjene onemogućuju postavljanjem okvira koji odgovaraju postojećim odnosima.
Nema odgajanja za kritičko mišljenje na sveučilištima.
Studenti vjerojatno ne pokazuju interes za takav način mišljenja jer se pokazao nekorisnim, pa i problematičnim na ispitima.
Nema ozbiljnog postotka izlaska na izbore.
Nije riječ o apolitičnosti onih koji ne izlaze na izbore. Riječ je o svjesnom ili nesvjesnom osjećaju da su promjene nemoguće. Po tome je aktualna politička situacija vrlo slična apatiji u vrijeme socijalizma. Ambiciozni su bili spremni na sve, a svi ostali su čekali.
Nema više mjesta za informacije o knjigama i idejama u medijima.
Koga to interesira ako se nema za koga navijati…
Nema kazni za govor mržnje i poticanje na nasilje za političare, njihovu djecu, njihove unuke i one još nerođene.
Jednakiji nisu jednaki jednakima…
Nema slobodnih radnih mjesta (osim ako niste član).
Ima, u Irskoj.
Nema objašnjenja kako političari mogu prostituirati radna mjesta u javnim službama dovodeći nestručne prilježnice.
Naravno da nema, ali kad političar padne onda će pasti i prilježnice.
Nema slobodnih izbora.
Nitko ne bira ljude koji bi poradili na društvu koje bi se brinulo o svakom pojedincu društva. Svi biraju one koji bi im mogli biti link na putu do skrivenoga blaga.
