MILANOVIĆ JE RIJEKAMA PRAVDE IZVEO DRŽAVNI UDAR
Tekst: Vjekoslav Krsnik
Foto: Filip Glas
Izbori su samo produbili dugogodišnju političku krizu. Bez obzira kako će završiti pregovori o sastavljanju nove koalicijske Vlade protekli izbori za Hrvatski sabor u širem političkom okviru i ocjenjujući njihov ishod za stabilnost funkcioniranja državne vlasti nameće se samo jedan zaključak – dugogodišnja politička kriza koja u Hrvatskoj traje nakon smrti predsjednika Tuđmana samo se produbljuje s još nesagledivim posljedicama i rješenjima.
HRVATSKO-VELIKOSRPSKA KOALICIJA
S nekoliko važnih ishoda ovi su izbori promijenili političku sliku Hrvatske koja je postojala u protekla dva mandata vladajućeg HDZ- a s autokratskim vodstvom predsjednika stranke Andreja Plenkovića. Izbori su pokazali da Andrej Plenković ipak ne “može što hoće” jer uza sav napor u pretkampanji i u samoj kampanji nije uspio ostvariti takvu pobjedu koja bi mu lako omogućiti treći mandat. Prva značajka izbora je dakle činjenica da HDZ više ne može računati s tankom većinom od 76 glasova u Hrvatskome saboru, što je samo po sebi bio dokaz da stožerna politička stranka ni približno nije vodeća snaga kakva je bila, doduše u drukčijim i otežanim okolnostima, prvih deset godina hrvatske državnosti. To se u ponedostatku apsolutne HDZ-ovske stranačke većine najočiglednije manifestiralo u čvrstoj hrvatsko-velikosrpskoj koaliciji personificiranoj u Andreju Plenkoviću i Miloradu Pupovcu.
Naravno, najvažnija značajka ovih izbora bilo je flagrantno protuustavno uključivanje u izbornu kampanju predsjednika Republike Zorana Milanovića što je izazvalo na širem planu niz reagiranja. Iako se po Ustavu “predsjednik Republike brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti” Zoran Milanović uključujući se u izbornu kampanju kao otvoreni pretendent za mjesto premijera u SDP-ovoj koaliciji pod geslom “Rijeke pravde” upravo pogazio njegove ustavne dužnosti i ovlasti. Svojim djelovanjem u kampanji on je jasno pokazao da se ne “brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”. Najblaže rečeno čudno je da je pored pretežito ljevičarskih medija protuustavno djelovanje Zorana Milanovića imalo potporu i nekih ustavnih stručnjaka iako članak 96. jasno kaže da na može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost ta da mora podnijeti ostavku na članstvo u političkoj stranci. Sve je to Zoran Milanović grubo prekršio, što se praktički može smatrati državnim udarom. Taj njegov državni udar nije postigao krajnji cilj da udružena ljevica na čelu s predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom koji Zakon o hrvatskom jeziku smatra “kretenskim” (!?) osvoji dovoljno mandata da smijeni vladajući HDZ.
ČLANSTVO HDZ-A NEZADOVOLJNO PLENKOVIĆEM
Dodatni je ishod ovih izbora činjenica da je u samom HDZ-u došlo do polarizacije članstva, jer je dosadašnji osječki župan a sada ministar obrane Ivan Anušić dobio rekordni broj preferencijalnih glasova, čak 37.547, što j za 14.000 glasova više nego na izborima 2020. godine, dok je predsjednik stranke Andrej Plenković dobio 32.208, odnosno samo 858 više nego na prehodnim izborima. Time se potvrdila pretpostavka da je članstvo HDZ-a nezadovoljno Plenkovićevim autokratskim vođenjem stranke, ali je pitanje hoće li kratkoročno doći do promjene unutarstrančke politike, ali je očito da će prije srednjeročno nego dugoročno utjecati na dosadašnju politiku HDZ-a. Ishodom izbora i prisiljavanjem da uđe u nove koalicijske pregovore Plenkovićeva pozicija je ozbiljno uzdrmana i njegova politička budućnost između Hrvatske i Bruxellesa je upitna. Jednostavno, on više ne vlada situacijom kako je to bilo dosad, a pored toga za vratom mu visi europska tužiteljica Laura Kovesi, a na dugi rok i tužba koju protiv Hrvatske vodi u Washingtonu bivši vlasnik “Agrokora” Ivica Todorić. Zbog prvog razloga potpuno je upitno je li Andrej Plenković vjerodostojan kandidat za predsjednika Europske komisije, kao što je bio i u prethodnom mandatu kad je imao snažnu potporu Angele Merkel. U sadašnjem slučaju teško je vjerovati da bi Andrej Plenković i kad bi bio potvrđen kandidat za predsjednika Europske komisije mogao to i postati dok se njegovom ulogom u korupciji bavi europska tužiteljica.
NOVA LJEVICA NIJE MOŽEMO!
Pored toga što je na ljevici glavni gubitnik predsjdnik Republike Zoran Milanović njegov protuustavni upad u izbornu kampanju koristio je posrnulom predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu jer je dobio više mandata nego što bi bio dobio bez Zorana Milanovića. To je na neki način Pirova pobjeda, jer SDP ne može biti pouzdana ljevičarska stranka koja s Peđom Grbinom još uvijek menatlno živi u propaloj Jugoslaviji, što se tako flagrantno pokazalo njegovom izjavom o “kretenskom” Zakonu o hrvatskom jeziku. Taj identiteski nedostatak koštao je Socijaldemokrate totalnog poraza, jer su na ovim izborima jednostavno nestali s političke scene. Hrvatskoj naravno treba jaka socijaldemokratske ljevica, ali ne takva da joj treba, kao što je to bilo na izborima kad su pobijedili, PR stručnjak iz Amerike da im kaže da su Hrvati: Nova ljevica svakako nisu Možemovci koji su nešto profitirali na ovim izborima, ali budući da su oni globalisti ne mogu računati na veći utjecaj u pretežito suverenističkom hrvatskom biračkom tijelu, budući da im je glavna baza Zagreb kao glavni grad nepostojeće Jugoslavije.
SUVERENISTI ILI EUROGLOBALISTI
Na zaoštravanje političke krize ne će posebno djelovati predstojeći izbori za Europski parlament koji su dosad privlačili izuzetno malo birača, a vjerojatno će to biti slučaj i ovog puta. Ipak nije svejedno hoće li među 12 hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu prevladavati suverenisti ili euroglobalisti. Konačno i ne baš manje važno je u kontekstu tekuće političke krize tko će biti novi ravnatelj Sigurnosno obvještajne agencije budući da je Zoran Milanović već izrazio rezervu prema Plenkovićevom prijedlogu da se Danijelu Markiću koji ima i francusko državljanstvo (!?) produži mandat. Tu je još izbor novog Ustavnog suda u kojemu je sada malo pravnika od formata i dosta hadezevsko-esdepeovskih političkih uhljeba. I onda na kraju godine kao šlag na tortu hrvatske političke krize na redu su predsjednički izbori koji bi mogli potaknuti raspravu o Trećoj republici ali ne onoj koju zamišlja s većim ovlastima Zoran Milanović nego onoj koja bi konačno vratila koliko je to moguće, a moguće je, vlast narodu.
