KVK: ESEJ O HRVATSKOJ (I – IV)

Tekst: Karolina Vidović Krišto

Foto: HBK

STVARNI UZROČNICI NEGATIVNOG STANJA U HRVATSKOJ (Dio I.)

I najsmireniji i najdobronamjerniji stanovnik Hrvatske vrlo često ne može prikriti ljutnju, ali ni gorčinu, zbog svakodnevnih nepravdi, nelogičnosti ili dezorganizacije koju doživljava u svojoj životnoj sredini.

Nepravda je postala temelj društvenog funkcioniranja, nepravdu doživljavamo u svim bitnim segmentima hrvatskog društva.

Privilegiranosti, pak, određenih društvenih skupina isto tako svjedočimo na svakodnevnoj bazi. Ona sablažnjava ogromnu većinu ljudi, ali ono što pogotovo ljude vrijeđa i demoralizira jest bespomoćnost u srazu s očiglednim nepravdama.

Otvoreni lopovluci se ne raščišćavaju već se putem korumpiranih medija zamagljuju i prekrivaju zaboravom – najnoviji slučajevi su INA ili željeznička nesreća kod Novske.

Posebno iritantno je, pak, da upravo krivci za današnje društvene nepravde, potpomognuti neprofesionalnim i korumpiranim medijima, proglašavaju narod kao krivca, a Hrvatsku kao neuspješni projekt.

Ogromna većina hrvatskih građana konfrontira se s pitanjem – je li uopće moguć bolji i pravedniji život u Hrvatskoj, ili smo osuđeni na „životarenje“, to jest, na nepravdu i nered.

Zašto je Hrvat u Njemačkoj ili Irskoj poželjan suradnik, susjed i prijatelj, a isti taj je u svojoj Domovini na rubu egzistencije? Koja je uloga države u životu svakog pojedinca, te koja je posljedica ako ta država ne funkcionira?

Zato želim kroz pojam države i ulogu države, ovim tekstom potkrijepljenim činjenicama te iskustvom drugih nacija, dati odgovore na stvarne uzročnike, odgovor na današnje deficite u Hrvatskoj, kao i izlaz iz ovog sub-optimalnog stanja.

Državu možemo usporediti s ljudskim tijelom, a institucije države s organima ljudskog tijela. Ukoliko jedan organ ne funkcionira, ili nedovoljno dobro funkcionira, ljudsko tijelo ima problem. Analogno ovoj logici, ako pojedina institucija u državi ne funkcionira, Hrvatska ima problem.

Krenimo od uzročnika problema u Hrvatskoj iz perspektive države čiji je jedan dio imao komunistički poredak kao i Hrvatska – Istočna Njemačka ili DDR, koji je bio službeni naziv, do Njemačkog ujedinjenja 1990. godine.

Neki će se sjetiti ministra vanjskih poslova Njemačke, Klausa Kinkela, koji je obnašao dužnost njemačkog ministra pravosuđa za vrijeme ujedinjenja ’89. i ’90. Kinkel je tada naime, na skupu njemačkih pravosudnih dužnosnika, izjavio sljedeće:

„Mi, političari smo svoj posao obavili, Njemačka je ujedinjena; ali kako bi se i njemačka nacija ujedinila sada vi, pravosuđe, morate odraditi svoj posao. Vi morate DDR delegitimirati“.

Doista, njemačko pravosuđe je osudilo sve bitne dužnosnike komunističkog DDR-a, a svi državni tužitelji su otpušteni. DDR se u današnjoj Njemačkoj smatra bespravnom državom (Unrechtsstaat) koji je kršio ljudska prava, a njegovi dužnosnici se smatraju protudemokratskim i nehumanim činiteljima koji se javno tretiraju nevjerodostojnim sugovornicima te su u javnosti nepoželjni.

U Hrvatskoj, pak, imamo suprotnu situaciju onoj u slučaju Njemačke. Glavnu ulogu u hrvatskoj javnosti imaju upravo osobe iz bivšeg jugo-sustava, ili njihovi obiteljski nasljednici. Dovoljno je pogledati vodeće društvene činitelje, od gospodarstva, banaka, sveučilišta do najbogatijih poduzetnika i, naravno, glavnih medijskih moćnika.

Rezultat djelovanja te naše „elite“ je porazan, ali javnom manipulacijom te strukture oni se nameću elitom društva. Njihov rezultat je mjerljiv u brojkama, od platežne moći prosječnih građana (niži je samo kod Bugara), do raseljavanja stanovništva (12% u 10 godina). Stoga se postavlja jednostavno pitanje – zašto je stanje u Hrvatskoj ovakvo i može li ono biti drugačije?

Zašto Hrvatska nije delegitimirala jugo-sustav, te kome je u interesu da je Hrvatska formalno-pravno samostalna država, ali da institucije hrvatske države u vrijednosno-funkcionalnom smislu djeluju kao da je Hrvatska još uvijek republika balkanske federacije?

Nema nikakve dvojbe da svako stanje ima manju ili veću grupu kojoj to stanje odgovara, i manju ili veću grupu koja zbog tog stanja trpi štetu.

Od današnjeg stanja u Hrvatskoj korist ima jedna vrlo uska skupina ljudi koja je pupčano vezana za staru jugo-strukturu, ali isto tako je potpuno jasno da ogromna većina, možemo reći iznad 90% ljudi u Hrvatskoj, ne ostvaruje svoje životne ciljeve, ili je zlostavljana upravo zbog modela današnjeg funkcioniranja u Hrvatskoj.

Zašto je presudno uspostaviti vladavinu prava u kojoj se zakoni poštuju i vrijede za sve jednako, što možemo nazvati europskim standardom (mi jesmo europska država – ne samo po članstvu u EU, već smo stari europski narod), i zašto je funkcionalnost države po jugo-modelu pogubna za hrvatske ljude? Temelj te jugo-funkcionalnosti jest selektivna primjena zakona, povlaštenost pojedinaca, prevrtljivost, lažljivost – u načelu možemo to svesti pod izjavu Josipa Broza: „Suci se ne trebaju držati zakona kao pijani plota”. Nažalost, današnje pravosuđe u Hrvatskoj primjenjuje tu apsurdnu Brozovu uputu. Jednakost pred zakonom upravo zbog djelovanja DORH-a i sudova, ne postoji, te moćnici uvijek pobjeđuju, a običan čovjek u pravilu gubi.

Pred Hrvatskom su dva puta. Jedno su korijenite promjene i stvarna europeizacija Hrvatske, znači jednakost i vladavina prava, a drugi je put razgradnja Hrvatske, koja traje već godinama, i zadržavanja postojećih modela upravljanja – u prijevodu – postojećeg bezakonja, nejednakosti i privilegiranost uske skupine u društvu.

Prvo moramo definirati ulogu države. Država se ne stvara kako bismo imali simbole države kao što su zastava i himna, koji su bitni, ali nisu sadržaj države. Smisao stvaranja nacionalne države jest, da ta suverena i samostalna država svojoj naciji, to jest, svim svojim stanovnicima, osigura sigurnost, slobodu i prosperitet.

Državne institucije jesu mehanizmi države koji državu čine efikasnom i omogućuju joj ostvarivanje samog smisla svoga postojanja. Počevši od pravosuđa, zdravstva, diplomacije, financijskih institucija, gospodarskog ustrojstva, poljoprivrede do obrazovanja. Sve to su područja države koja – ukoliko funkcioniraju – rezultiraju spokojnim životom njezinih građana. Međutim, ako državna tijela ne rade ono što im zakon propisuje, a porezni obveznici ih plaćaju za to, onda to ima ozbiljne negativne posljedice za građane i tu državu.

Metaforički bismo Hrvatsku mogli usporediti s automobilom koji nema motor, to jest, taj predmet izgleda kao automobil, možete u njemu sjediti, ali bez motora se ne možete voziti. Upravo je to stanje Hrvatske Države. Taj automobil možete obojiti kako bi izgledao ljepše, možete mu mijenjati sjedala da bude ugodnije u njemu sjediti, ali bez motora taj automobil ne ispunjava svoju osnovnu svrhu te se njime ne možete voziti.

Upravo je današnja hrvatska država kao opisani automobil bez motora. Državu Hrvatsku smo stvarali kako bi stanovnici Hrvatske imali zaštitu i pogodnosti koju nacionalna država daje svojim građanima. Temeljna prepreka kako bi Hrvatska funkcionirala i davala servis svojim stanovnicima jest blokada institucija, od znanosti, poljoprivrede, zdravstva do pravosuđa.

Osnovni preduvjet za državnu organizaciju jest da postoje dobri zakoni koji se doslovno primjenjuju od strane državnih institucija. Ako je, primjerice, zakonski rok za izdavanje pojedinog dokumenta, dozvole ili slično, 30 dana, onda to podrazumijeva da to nije 31 dan. Znači, zakoni se moraju doslovno provoditi. Ukoliko se, pak, dogodi da se rok ne poštuje, onda to mora podrazumijevati utvrđivanje odgovornosti osobe koja nije poštivala zakon ili podzakonski akt, te sankcioniranje te osobe. Logika funkcionalnog pravnog poretka jest da se zakoni primjenjuju i da se zakoni ne prilagođavaju pojedinim osobama ili stanju.

Imali smo nedavno slučaj, kada je uhićen bivši ministar Darko Horvat, ali za gotovo isto djelo, s istim dokazima kao i za Horvata, potpredsjednik vlade Boris Milošević nije uhićen. Stara poslovica kaže: „Selektivna pravda je najveća nepravda”.

Općenito ponašanje, bilo Ustavnog suda, bilo DORH-a, je ruganje javnosti. Izjave DORH-a kako „vrše izvide i provode istragu“ izazivaju podsmjeh i kod školskih prvašića. U funkcionalnim državama istraga se provodi odmah po spoznaji o kriminalnim aktivnostima. Naš DORH, pak, otvara istrage nekada i 5 godina nakon što je, primjerice, taj kriminal objavljen u medijima. A Ustavni sud pojedine slučajeve rješava ponekad u roku od 6 mjeseci, a identične druge slučajeve ne rješava ni nakon 5 godina.

Ovdje dolazimo do kulture odgovornosti, koja u hrvatskom narodu postoji, ali ne postoji u sustavu koji vlada u Hrvatskoj. Jer, sustav koji je u Hrvatskoj dominantan jest spomenuti jugo-sustav – to je sustav koji ne dopušta primjenu zakona, ne dopušta, primjerice, utvrđivanje povijesnih činjenica na temelju znanstvenih načela, ne dopušta ono ključno – a to je jednaki zakonski tretman svih hrvatskih građana.

KOME ODGOVARA BLOKADA INSTITUCIJA (Dio II.)

Hrvatska je danas u sličnom stanju u kakvom se 80-ih godina nalazila tadašnja Europska zajednica, za čiju se funkcionalnost tada u političkim krugovima govorilo da je u „skleroznom“ stanju. Doista, državne institucije su – metaforički gledano – mišići, ili kralježnica jedne države. A ako su ti mišići u skleroznom stanju, onda to ima za posljedicu da se ta osoba teško kreće, te da nije u stanju samostalno obavljati ili izvršavati svakodnevne zadatke.

Ovdje treba odgovoriti – zašto te institucije ne funkcioniraju ako smo suverena država koja ima zakone i koja ima ljude koji te zakone provode, ili bolje rečeno, primaju plaću za taj posao?

Prvo treba odgovoriti na pitanje – ima li hrvatski narod uopće pravo na svoju nacionalnu državu? Odgovor na ovo pitanje dan je još 1991., referendumom na kojem su hrvatski građani, i to njih 94%, rekli da imamo pravo na tu državu. To nam je pravo potvrđeno od cijeloga svijeta – od UN-a do NATO-a i EU-a. Ako dakle imamo pravo na svoju državu, zašto to pravo ne konzumiramo i ponašamo se kao država?

Tko je onda odgovoran za kulturu ne-odgovornosti, te za nedvojbenu činjenicu da hrvatska država ne djeluje kao organizirana država?

Za ovo stanje, i to je u potpunosti neupitno, odgovornost imaju svi oni koji iz društvenog nereda u Hrvatskoj izvlače vlastitu korist. Potpuno je jasno da, ako, primjerice, uništite domaću proizvodnju rajčice, da će korist od toga imati uvoznik rajčice u Hrvatsku.

U Hrvatskoj su, na primjer, najveće tvrtke – ne one koje proizvode, nego one koje uvoze. Je li to normalno? Nije!

Tko su dakle profiteri današnjeg stanja u Hrvatskoj?

Jedan od tih jest, na primjer, Branko Roglić – kako se tvrdi, jedan od najbogatijih Hrvata i uvoznik različitih proizvoda u Hrvatsku. Stric tog Branka Roglića je Marko Roglić koji je bio šef splitske UDBE, a nakon toga menadžer u INI. Roglić je i prijatelj Stipe Mesića i sličnih moćnika.

Slična je priča o poduzetniku, također uvozniku, Emilu Tedeschiju, vlasniku ATLANTIC-a. Općepoznato je da je otac Emila Tedeschija, Svetozar, bio dio UDBE, KOS-a, ili kojih već službi u Jugoslaviji.

Možemo isto tako uzeti primjer vlasnika ADRIS-a, Antu Vlahovića, koji je isto tako bio partijski kadar kojemu je nakon njegove privatizacije u Nadzornom odboru sjedila kći Franje Gregurića, a njegova otimačina Croatia Osiguranja – koju mu je omogućio Slavko Linić – pokazuje o kojoj vrsti poduzetnika je riječ. Samo na ovoj privatizaciji hrvatskim građanima je ukradeno gotovo 4 milijarde kuna!

Država u kojoj se zakoni ne provode prema svima jednako, nije funkcionalna pravna država, a u takvoj državi nezaštićenima ništa nije moguće, a zaštićenima je sve moguće.

Takovo stanje ima implikacije na sve društvene segmente, pa tako i na poduzetništvo.

”Uspješni poduzetnici” nisu u Hrvatskoj oni najbolji, već su to oni koji su podobni i privilegirani. A to ima za posljedicu usporeni razvoj, ili izjedanje vlastite substance. Ono što hrvatski mediji prešućuju, a što je apsolutna istina, to je smješno niska razina stranih investicija u Hrvatsku.

Iako Hrvatska ima izvrstan zemljopisni položaj, iznimno dobro prometnu infrastrukturu, nas zaobilaze sve ozbiljnije globalne tvrtke kao destinaciju za velike investicije. Razlog je evidentan – kapital je ”plašljiva srna” koji ne dolazi tamo gdje ne postoji sigurnost, prije svega pravna.

U Hrvatskoj imamo turske investitore, pa čak i srbijanske investitore, ali jako malo Europskih investitora. Logika je jasna, tvrtci iz Njemačke koja je na burzi nije moguće plaćati provizije, ali Turcima ili Srbima je to uobičajeno. Tako je u zadarskom području ključni investitor Dogosh grupa, kojeg je Kalmeti doveo – ni manje ni više – Budimir Lončar. A taj prelijepi Zadar, sa svojom tisućljetnom poviješću, trebao bi imati nekoliko hotela s pet zvjezdica i nekoliko golf-resorta, ali ništa od toga nema. Jer, vladajuće strukture u Hrvatskoj sprječavaju zdravi i transparentni kapital. Jer, zdravi i transparentni kapital stvorio bi niz drugih poduzetnika koji ne bi bili ovisni o vladajućim strukturama, a takvi neovisni poduzetnici, koji imaju financijsku moć, tražili bi poštivanje zakona, a poštivanje zakona jest smrtna presuda za vladajuće korumpirane strukture u Hrvatskoj.

Upravo ovi primjeri pokazuju tko ima koristi od pravnog i društvenog nereda, a znamo tko su oštećenici – to je ogromna većina hrvatskih građana.

Pogledajmo, primjerice, pravosuđe, tj. odvjetnike koje se u javnosti nameće kao pravne stručnjake.

U Hrvatskoj se javnosti stječe dojam da imamo jako malo pravno-obrazovanih osoba, jer u javnosti i main-stream-medijima uvijek nastupa nekolicina odvjetnika, koji se proglašavaju velikim pravnim umovima. Manje-više, uvijek se citiraju stavovi Ante Nobila, Čede Prodanovića ili Jadranke Sloković. Svo troje su, pak, svoje znanje stekli su kao državni tužitelji komunističkog sustava bivše Jugoslavije. Čedo Prodanović je tako sredinom 80.-ih godina, kada se komunizam već počeo raspadati, otvarao istrage protiv svećenika zagrebačke nadbiskupije, jer su navodno ugrožavali ustavni poredak Jugoslavije.

Anto Nobilo je, pak, 1989. godine, kad je komunizam bio u općem raspadu, kao državni tužitelj tražio zatvor za Tuđmana, jer je kršio zabranu javnog nastupa. Inače, taj Nobilo je posebno kontroverzna osoba, koja kao odvjetnik prijavljuje smješno niske prihode, a istovremeno se prezentira kao investitor u ogromnim nekretninskim poslovima; sam je tvrdio da se na suđenja Perkoviću vozio u privatnom zrakoplovu, živi u ekskluzivnoj kući u elitnom dijelu Zagreba o kojoj je jedna europska televizija napravila reportažu kao uspješnoj i modernoj arhitekturi. Svatko si postavlja pitanje – odakle?

Koliko poreza je taj Nobilo platio? Koji su izvori tog bogatstva? Što se, pak, njegovog pravnog znanja tiče, njemački sudac dr. Manfred Dauster je na pitanje o određenim pravnim tvrdnjama Nobila izjavio: „Nobilo fantazira!“

Znači, proglašavati komunističke tužitelje, koji su u naravi svoga djelovanja bili kršitelji osnovnih građanskih i ljudskih prava, uglednim pravnim stručnjacima, jest iz perspektive demokratski misleće osobe, perverzno i apsurdno.

Kao i u pitanju odvjetnika, identičnu situaciju imamo, primjerice, i u gospodarstvu. Groteskno je ponekad gledati kada mediji Radimira Čačića prikazuju kao gospodarskog stručnjaka. O dubioznim tragovima poduzetnika Čačića dao bi se napisati roman. Ali, kao i kod drugih spomenutih vinovnika, i Čačićev otac bio je tužitelj u bivšoj Jugoslaviji, i to za vrijeme Hrvatskog proljeća i progona nevinih studenata.

Kao i kod pravnika i gospodarstvenika, identičnu situaciju imamo i kod samozvanih političkih analitičara. Tako se uvijek pojavljuju Ankica Mamić, Krešimir Macan ili Žarko Puhovski.

Ankica Mamić je, primjerice, bila uhvaćena u manipulacijama sa sredstvima HBOR-a, a vrlo jednostavnom bi se analizom njezinih prihoda utvrdilo njezino poslovanje s državnim tvrtkama ili institucijama kao što su HBOR. Posljedica njezinog angažmana za državni aparat jest da su njezini nastupi uvijek obrana interesa moćnika ili vlade.

Krešimir Macan je, pak, samo od Grada Pule uprihodio 4 milijuna kuna. Možemo si zamisliti kolike prihode taj gospodin ima kada se uzme u obzir niz drugih gradova, ministarstva, državnih tvrtki i same vlade, za koje je radio. Kada bi se u Hrvatskoj primjenjivali zakoni kao, primjerice, u Austriji, onda gospodin Macan sigurno više ne bi mogao javno djelovati jer bi bio procesuiran zbog korupcije.

Što se, pak, Žarka Puhovskog tiče, riječ je doista o porazu demokratske kulture u Hrvatskoj, Puhovski bi u Češkoj ili Poljskoj bio osoba o kojoj bi se u javnosti diskutiralo kao moralno-etično neprihvatljivoj osobi. Jer, Puhovski je, u pravom smislu te riječi, bio cinker i lažni svjedok na suđenjima studentima u 1970.-im godinama. Lažni svjedok sedamdesetih bio je i lažni svjedok u ovome stoljeću, i to pred haškim sudom. No, za razliku od Jugo-suda, koji je na temelju njegovog svjedočenja utamničio hrvatske studente, Haški sud je njegovo svjedočenje proglasio nevjerodostojnim.

Na ova tri slučaja pokazuje se uvezanost sustava u koordiniranom manipuliranju javnošću. Mediji proglase neku osobu stručnom, naravno bez ikakovog argumenta, plaćen je novcima poreznih obveznika, i taj onda nastupa u medijima i hvali moćnike ili kleveće protivnike tih moćnika.

OPĆA NEGATIVNA SELEKCIJA I PROVINCIJALNOST MEDIJA (Dio III.)

O medijima bih mogla napisati doktorski rad, no ključna značajka hrvatskih medija jest neprofesionalnost i korumpiranost. Medijski odnos prema Sanaderu je najbolji primjer korumpiranosti tih medija. Sanadera su slavili kao božanstvo, da bi ga poslije ostavke cipelarili (često bez argumenta ili manipulativno) kako bi druge Sanaderove korupcionaške suradnike zaštitili.

Isto tako, mediji u Hrvatskoj su provincijalni i neobrazovani, te svojim djelovanjem provincijaliziraju Hrvatsku. Prateći hrvatske medije stječe se dojam da je jedini hrvatski susjed Republika Srbija, jer izvještavanje o Srbiji uzima toliko prostora u javnosti da si normalan čovjek postavlja pitanje – koji je razlog tog apsurda? Hrvatski mediji ne izvještavaju o europskim državama koje su interesantne za veliku većinu građana, već nas maltretiraju s izjavama Vučića i ostalih čudaka iz srbijanskog političkog života.

Postoji ona čuvena teza da nepošteni vladaju zato što pošteni pasivno promatraju što nepošteni rade. Analogno toj tezi, današnje vladajuće, privilegirane skupine jesu privilegirane zato što institucije ne rade ono što im zakon propisuje, a upravo te skupine ne dopuštaju da te institucije djeluju. Oštećenici tog stanja jest većina građana, ali – i to je ono što je iritantno, da ne kažem bolno – ti isti zlostavljani građani sve to plaćaju.

Naravno da vladajući moćnici imaju razrađen sustav kako ovo postojeće stanje zaštititi. Temeljna pretpostavka za sprječavanje bilo kakve promjene, ili bolje reći, za sprječavanje vladavine prava, jest kontrola medija. Kada bi mediji u najnižoj mogućoj mjeri imali profesionalni model funkcioniranja, onda Čačić nikada ne bi bio gospodarski stručnjak, Ante Nobilo ne bio pravni stručnjak, Hrvoje Klasić ne bi bio ugledni povjesničar, kao što se ni klonove tih starih struktura, kao što su Andrej Plenković, Martina Dalić ili Damir Vanđelić, ne bi proglašavalo stručnjacima, jer njihovi životopisi potvrđuju upravo suprotno.

Ovdje se vraćamo funkciji državnih institucija. Zakoni su u prijevodu društveni dogovor. Zakoni su i pravila na temelju kojih se ostvaruju prava, ali su zakoni i zaštita ukoliko su ta prava ograničena. Budimo jako praktični. Poštivanje zakona znači red, nepoštivanje zakona znači nered. Poštivanje zakona znači sustav koji je utemeljen na transparentnosti, radu i rezultatima, nepoštivanje zakona, pak, znači podobnost, poslušnost i nered, te u konačnici pad blagostanja.

Budimo još konkretniji: kada bi se primjenjivali standardi sposobnosti, onda se direktor HEP-a ne bi zvao Frane Barbarić, predsjednik Sabora se ne bi zvao Jandroković, zagrebački gradonačelnik se ne bi zvao Tomašević, a u velikom slučaju ni šefovi velikih bolnica, ni dekani različitih fakulteta, pa sve do županijskih uprava za ceste, ne bi bili na svojim pozicijama.

Tu zdravu selekciju i sustav koji se temelji na zdravim pravilima sprječavaju vladajući moćnici. U svrhu sprječavanja zakonitosti i pristojnosti, u Hrvatskoj se primjenjuju raznorazne manipulacije – što aktualne, što povijesne.

Ključni mediji i samozvana intelektualna elita, na primjer, uporno i u potpunosti suprotno činjenicama prikazuju razdoblje u Jugoslavije u pozitivnom smislu. Tako je prije nekoliko mjeseci Večernji list objavio intervju s posljednjim Državnim odvjetnikom socijalističke Hrvatske, koji je u tom intervjuu tumačio prednosti totalitarnog pravosuđa naspram demokratskog. Doista je bilo nestvarno čitati takav apsurd.

Svaki demograf reći će na temelju znanstvenih analiza i dokaza da bi u Hrvatskoj živjelo 6 milijuna ljudi da nije bilo Jugoslavije. Nedvojbena je činjenica da bismo u Hrvatskoj imali autoceste 50-ih ili 60-ih godina, i ne bismo ih gradili 2005. Kad smo već kod povijesnih tema, postoji javno nametnuta i u potpunosti lažna teza da je Ivica Račan Hrvatima poklonio demokraciju. Jer, tobože, da Račan u veljači ’90. godine nije omogućio izbore, onda bi Hrvatska, uz Sjevernu Koreju i Kinu, bila valjda jedina komunistička zemlja u svijetu.

Mnogi će reći da se ne trebamo baviti ovakvim temama, što je u potpunosti krivo, jer povijest jednog društva ujedno je i temelj tog društva. Ako je nešto utemeljeno na trulom materijalu, ta nastamba ne može biti stabilna.

Vladajuće strukture grčevito sprječavaju redovito funkcioniranje države kao preduvjet zadržavanja moći i manipulacija kao društvenog temelja, u konačnici, kao temelj privilegija koje oni protupravno konzumiraju.

Mi u Hrvatskoj ni nakon 14 godina ne znamo pod kojim uvjetima su poginuli vatrogasci na Kornatima. Dan danas se ne zna zašto su poginuli ljudi u željezničkoj nesreći u Rudinama. Mi ne znamo uopće u čemu je bio sadržaj afere ”Spice” (Podravka).

Bezakonje i pljačka ne rasvjetljavaju se, već se zamagljuju.

Cilj je vrlo jasan. Hrvatska mora ostati u mraku kako ne bi mogli prepoznati stvarne lopove na djelu. To je interes vladajućih struktura.

Interes, pak, svakog čestitog i poštenog hrvatskog građanina jest red, jest država u kojoj svatko radi svoj posao za koji je plaćen, u kojoj pojedinca policija štiti, a zdravstvo liječi, u kojoj se može osloniti na objektivnost, zakonitost i poštenje pravosuđa, u kojoj svojim radom može osigurati dostojanstven i pristojan život u svojoj domovini.

Pristojan i funkcionalan sustav vidimo, na primjer, u Njemačkoj. Protiv aktualnog kancelara Olafa Scholza Državno je odvjetništvo otvorilo predistražne radnje, te mu izuzelo sve njegove mail-ove, zbog njegovog djelovanja, dok je bio gradonačelnik Hamburga.

Oporba u senatu grada Hamburga zatražila je istražno povjerenstvo koje je automatski i oformljeno, pred koje je kancelar Scholz već drugi puta došao i morao odgovarati na pitanja. To se zove funkcionalna demokracija.

U Hrvatskoj, ne da ne postoje istražna povjerenstva, već kada antikorupcijsko vijeće Sabora pozove Plenkovića, ministre ili vice-guvernera, oni se uopće ne ispričaju, a kamo li da bi došli pred povjerenstvo. Vrijednost afere zbog koje Scholz nastupa pred povjerenstvom je kao da je u Hrvatskoj pronevjereno par stotina tisuća kuna. U Hrvatskoj, pak, nakon krađe od milijarde kuna u INI, Plenković ne dolazi pred povjerenstvo za sprječavanje korupcije.

KORACI KOJE MORAMO UČINITI KAKO BI PONIŽENA HRVATSKA POSTALA USPJEŠNA I PRAVEDNA (Dio IV.)

Ali pogledajmo činjenice o tom Andreju Plenkoviću? Kontrolirani mediji su nametnuli tezu da je to čovjek koji ima nekakve međunarodne reference. Ta teza je u potpunosti lažna.

Plenković nema nikakve međunarodne reference, već je nakon završetka pravnog fakulteta zaposlen kao savjetnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića. Ovdje valja napomenuti dvije činjenice! Pravni fakultet u komunizmu imao je ulogu sličnu Prometnom fakultetu 90-ih godina. Ovdje jasno ne dovodimo u pitanje ogromnu većinu koji su pošteno i korektno završavali svoje fakultete, ali znalo se da su na pravnom fakultetu za vrijeme komunizma, komunistički moćnici i njihova djeca imali privilegije. Povijesna činjenica je da je Plenković odrastao u obitelji koja je bila u pravom smislu te riječi, vladajuća komunistička kasta. Otac Andreja Plenkovića bio je savjetnik komunističkog direktora Zagrebačke televizije, Veljka Kneževića. Veljko Knežević je na početku balvan revolucije otišao u Beograd te je postao prvi veleposlanik krnje Jugoslavije u Hrvatskoj. Znači, nema nikakve dvojbe da je Andrej Plenković na temelju starih struktura dobio posao u tada elitnom ministarstvu vanjskih poslova, a sama činjenica da je bio savjetnik ministra jest jedan apsurd, jer, u čemu bi to neiskusni mladić trebao savjetovati ministra vanjskih poslova jedne države?

Plenković je isto tako bio godinama zamjenik veleposlanika u Francuskoj, a to su sve radna mjesta koja nemaju nikakve veze s međunarodnim referencama, jer on te funkcije nije obnašao na temelju neke svoje posebne sposobnosti, već su to mjesta političke odluke, a plaćali su ga hrvatski porezni obveznici. Možemo reći da Plenković do izbora na mjesto predsjednika HDZ-a i predsjednika vlade, nikad ništa konkretno nije radio.

Ovo je u potpunosti hladnokrvna analiza jednog životopisa koja bi bila uobičajena u svakoj normalnoj demokraciji u kojoj postoji minimum medijske profesionalnosti. Mi tu medijsku profesionalnost u Hrvatskoj nemamo.

Plenković je u obnašanju premijerske dužnosti postao mjerna jedinica nesposobnosti u vođenju izvršne vlasti – to vidimo na obnovi Banovine i Zagreba, na povlačenju sredstava iz EU-a ili upravljanjem državnih tvrtki. Imati, primjerice, novce na računu za obnovu, a ne obnavljati, neobjašnjivo je i nevjerojatno. Iseljavanje, pak, na stotine tisuća hrvatskih građana, jest posljedica Plenkovićeve radno-političke nesposobnosti. Plenković je premijer isključivo zbog korumpiranog pravosuđa i starih elita koji ga štite. Primjena Europskih kriterija značila bi automatsko procesuiranje Plenkovića i njemu sličnih te njihovo napuštanje političke scene.

Ključna poluga današnjih moćnika su mediji koji ne žive od svog rada, od prihoda iz reklama ili prodanih primjeraka, već mediji žive od novaca poreznih obveznika koje protupravno dobivaju od vlade, državnih tvrtki i podobnih poduzetnika.

Razina društvenih apsurda koje živimo u Hrvatskoj jest i slučaj zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Taj gospodin, koji nikakve posebne sposobnosti nema u svom životopisu, od moćnika u Hrvatskoj doslovno je izguran za gradonačelnika Zagreba, s jasnim ciljem da se Bandićev lopovluk prikrije i da taj koruptivni lanac ne bude ugrožen. To se i dogodilo. Gospodin je gradonačelnik skoro godinu i pol, jedini koji je od Bandićevog sustava nastradao, jest bivši vozač pokojnog Milana Bandića, a Zagreb svakim danom je zmazaniji i neuredniji.

Druga nevjerojatna posebnost je sva ta struktura oko Tomaševića, kao što su Vilim Matula, Rada Borić ili dogradonačelnik, izvjesni Korlaet. Ta skupina javno se hvalila da su pripadali prijateljskom krugu sadašnjem patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju, dok je bio u Zagrebu. Korumpirani mediji su to prikazivali kao nešto vrlo napredno.

A napredno kod Porfirija je da je suzavcem, gumenim metcima i helikopterskim desantom instalirao svog episkopa u crnogorskom Cetinju. Napredno kod Porfirija je što pjeva četničke pjesme u kojima je Dinara srpska planina i u svom uredu ima bistu četničkog zlikovca Draže Mihajlovića. Napredno kod Porfirija je što odlikuje ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Napredno kod Porfirija je što dokazanim lažnim konstrukcijama komunističkih vlasti, kleveće kardinala Stepinca.

Znači, zagrebački gradonačelnik Tomašević prijatelj je s dubioznom osobom koja s kršćanstvom baš nema puno veze, i koja je otvoreno instrument ultranacionalističke, velikosrpske politike te time i prijetnja Hrvatskoj državi. Zamislimo da gradonačelnik Varšave prijateljuje s nekim nacistom koji ne poštuje poljski suverenitet, koliko dugo bi taj bio gradonačelnik?

Potpuno je jasno da svi ovi apsurdi, te ne-djelovanje hrvatske države i njezinih institucija, ima uzročnika u onim strukturama koje imaju stvarnu moć u Hrvatskoj.

Zoran Milanović, koji je isto izdanak povlaštene „crvene elite“, ali koji ponekad otvoreno govori ono što drugi prešućuju, javno je nekoliko puta potvrdio moć koju imaju nelegalne strukture. Počevši od slučaja Perković (njemački mediji čudili su se da jedna država donosi zakon kako bi zaštitila osobu optuženu za političko ubojstvo) do njegove izjave da je on kao premijer znao za istrage koje provodi DORH. Znači, on je potvrdio da vlada kontrolira rad DORH-a. Po toj logici slučajevi Nixon, Brandt ili Sebastian Kurz se nikada ne bi dogodili.

Milanović s tim izjavama potvrđuje protuustavno funkcioniranje pravosuđa, ali i mentalni sklop vladajućih moćnika – oni jednostavno smatraju da pripadnošću strukturama smiju biti iznad zakona.

Koji je izlaz, i ima li uopće izlaza? IMA!

Mi u Hrvatskoj moramo tražiti i ostvariti da Hrvatska država funkcionira onako kako piše u Ustavu RH i onako kako nas obvezuje Ugovor o EU. Znači, beskompromisna primjena zakona – bez iznimke! Sa zakonima se ne diskutira, već ih se primjenjuje!

Što to znači u praksi?

To znači da kao u Austriji i u slučaju kancelara Sebastiana Kurza, DORH mora ući u vladu i uzeti svu mail-korespondenciju te svu dokumentaciju vezanu uz, primjerice, medijske konferencije, slučaj BORG, kredite HBOR-a ili PPD. I ukoliko se u najkraćem roku, a to znači u roku od dva tjedna (jer istrage moraju biti efikasne, a odugovlačenje istraga jest u načelu prikrivanje dokaza), utvrdi da je Plenković izravno ili neizravno utjecao na uplate agencijama za istraživanje javnog mijenja iz državnog proračuna, mora biti smijenjen s mjesta predsjednika hrvatske vlade i mora biti pokrenut kazneni proces. Upravo je ovako postupalo austrijsko tužiteljstvo, i to jest funkcionalna pravna država! Nema ni jednog razloga da Hrvati budu manje vrijedni nego Austrijanci!

Ako je bivši ministar Ćorić pod utjecajem premijera Plenkovića naredio da se hrvatska nafta prodaje ispod cijene, dakle, na štetu hrvatskih građana, a u korist mađarskog MOL-a, onda mora biti procesuiran i on, i Plenković.

Stvar je potpuno jasna: ako se kriminal i korupcija toleriraju i ne procesuiraju, onda je to prvenstveno šteta za građane, koji su u tom smislu oštećeni. Ali toleriranje korupcije potiče i društvenu razgradnju i nepravdu, jer će kriminal koji čine javno poznate osobe biti poticaj svim drugima u državi da se lopovluk isplati, a poštenje ne isplati. To je stvaranje društvenog nereda.

Čuveni fizičar ali i filozof, Blaise Pascal, dao je sljedeću formulaciju pravde:

„Pravda je bez sile nemoćna, sila je bez pravde tiranija.“

Analogno Pascalovoj logici, nulta točka promjena u Hrvatskoj mora biti raščišćavanje nereda i destrukcije u pravosuđu.

U prvom redu DORH-a. Od DORH-a sve počinje, i Hrvatska bi imala pola milijuna stanovnika više da DORH radi svoj posao, a plaće bi bile 50% više.

Zato čelnike DORH-a, Bajića, Cvitana i Hrvoj-Šipek, nije dovoljno razriješiti, već je neminovno utvrditi jesu li držali dokaze o korupciji u ladicama i s time štitili kriminal. Ukoliko jesu, što je logičan zaključak iz svih činjenica, onda ti ljudi moraju u zatvor. Very simple, rekli bi Amerikanci, jednostavno nema iznimki u primjeni zakona.

Hrvatskoj je potreban temeljiti zaokret u političkom djelovanju. Hrvatskoj treba odlučna, politička, moćna organizacija, koja će doslovno pomesti korupcionaške smutljivce i beskompromisno uspostaviti vladavinu prava.

U Slavoniji ima jedan Bećarac koji kaže – ”što smo znali, to smo otpjevali”. Doista, ono što su znale političke vrhuške, to su pokazale. Njihov su rezultat izjave koje čujem od čestitih građana i branitelja – ”za ovakvu se Hrvatsku nismo borili”.

Niz ljudi, prvenstveno moralnih i etičnih, ali i domoljubnih, za nekoliko dana utemeljit će stranku koja upravo za glavni cilj ima urediti Hrvatsku. Neopisivo je zadovoljstvo kada vidim koliko je ljudi motivirano, što mladih što starijih, koji pristupaju i kažu – ”više ne možemo pasivno promatrati uništavanje Hrvatske, moramo nešto poduzeti.”

Sam naziv stranke jest i programsko usmjerenje – odlučno uspostaviti društvenu pravdu, a Hrvati jesu nacija pobjednika, i unatoč svim protivštinama nikada se nisu predali.

Hrvatska je talac možda 2 ili 3 tisuće povlaštenih koji su raspoređeni u svim segmentima društva, koji protivno zakonima žive u izobilju na račun svih ostalih. Doista, vrijeme je i obveza, da se tog tereta i nepravde, riješimo.

Mnogi su izgubili nadu i reći će – mi to ne možemo. Podsjetit ću da su ključni politički čimbenici u Njemačkoj još u jesen ’89. govorili da će Berlinski zid postojati budućih 100 godina, ali za samo 1 godinu zid više nije postojao, a Njemačka je bila ujedinjena.

Zato se Hrvatska treba „vratiti kući“ i postati uređena srednjoeuropska država u kojoj institucije rade svoj posao. To znači da osobe koje sam navela u ovome tekstu trebaju biti tretirane kao u Njemačkoj, Češkoj ili Mađarskoj. Pripadnici tajnih organizacija koji su kršili ljudska prava, blokirale redovno funkcioniranje sustava kako bi se mogli bogatiti treba procesuirati te oni ne smiju niti trebaju, biti temelj društva.

Dokle god Hrvatska ima ovakovu vladajuću strukturu kojoj je dobro, većini naroda će biti loše! Završavam ovaj tekst s početnom tezom bivšeg njemačkog ministra Kinkela.

Hrvatska se mora početi ponašati kao Država, a to znači delegitimirati bivšu državu, te graditi svoju budućnost na povijesnim istinama, poštivanju zakona bez iznimki, pravednosti i solidarnosti.

Mi to možemo, mi to moramo!