INTERVJU: GROZDANA CVITAN

Razgovarao: Boris Beck

Foto: Duško Jaramaz

Kad je 1993. pokrenut Vijenac bili smo zemlja u ratu, ali i željni demokracije. To je vrlo osjetljiva situacija na koju nismo bili spremni u svom snu o Hrvatskoj. „Pokretanje Vijenca bilo je spasonosno za onu vrstu ljudi koja se pokušavala približiti slobodi pisanom riječju“, kaže Grozdana Cvitan, hrvatska književnica s kojom smo razgovarali kako bismo se u povodu 800. broja vratili u rane devedesete kad je Matica hrvatska pokrenula svoj dvotjednik za kulturu, u kojem je naša sugovornica bila i urednica. Grozdana Cvitan je kao književnica objavljivala pjesme, pripovijetke, putopise i eseje, bila je novinska i radijska novinarka u kulturi, dugogodišnja urednica u izdavačkoj kući AGM te dragovoljka Domovinskog rata.

Grozdana Cvitan rodila se u Zatonu. Gimnaziju je završila u Šibeniku, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Bila je članica prvih redakcija Vijenca i Zareza, kolumnistica, autorica rubrike o svecima u listu bosanskih franjevaca Svjetlo riječi te autorica brojnih knjiga: zbirki pjesama Atlantida (Zagreb, 1977) i Lica čekanja (Zagreb, 1982); zbirki eseja i kritika Z. p. Raj (Etičko čišćenje) (Šibenik, 1997), Od čizama do petka. (D)opisi rata (Zagreb, 2002), Rat uronjen u traumu (Zagreb, 2012) i Putujući s Kristoforom (Sarajevo, 2012); putopisa Užalo se bižat (Zagreb, 2004) i prozne knjige Psi rata i druge beštije (Zagreb, 2007). Što se tiče šibenskih tema, s Danijelom Srdarevim je koautorica i urednica monografije Godišnje doba radosti o Dječjem festivalu (2010), a Ivi Brešanu posvetila je knjigu Trajni sukob s Nečastivim (2022), obje objavljene u Šibeniku.

Prije 30 godina surađivali ste u prvom broju novopokrenutog Vijenca, i odmah izazvali skandal. O čemu je bila riječ?

Bio je to pomalo slučajan prilog. Naime, pripreme za prvi broj Vijenca trajale su dugo pa je izašao tek na Božić 1993. Tako se dogodilo da sam od 22. travnja čuvala snimku razgovora sa svjetskog kongresa PEN-a u Dubrovniku, koji je još bio u dometu neprijateljskih topova. Zbog toga je i mjesto kongresa bio Hvar, a ne Dubrovnik, ali mi smo bili odlučni otići u Dubrovnik. Protiv odlaska je bio samo predsjednik svjetskog PEN-a György Konrád, ali kad smo svi krenuli, bilo mu je nezgodno samome ostati na Hvaru. Bilo je to i svojevrsno pozivanje na jedanaesti kongres PEN-a u Dubrovniku 60 godina ranije (u svibnju 1933). Uglavnom, između ostalog u Dubrovniku je održan i jedan koncert. Tijekom pauze koncerta u klaustru franjevačkog samostana burno su razgovarali filozof Alain Finkielkraut, koji je tada u nama nesklonoj Francuskoj bio snažan zagovaratelj hrvatske neovisnosti, zbog čega su ga posprdno zvali Finkielcroat, i predsjednik međunarodnog PEN-a, mađarski književnik György Konrád. Povremeno bi još netko naišao i slušao, neki su se vratili na koncert, a ja se u to vrijeme nisam odvajala od kasetofona i mikrofona pa sam jednostavno samo uključila spravu.

Finkielkraut je otpočetka bio svjestan da govori i za javnost, a Konrád je to primijetio nešto kasnije. Finkielkraut se zalagao za pravo Hrvatske na obranu i vlastiti izbor, dok je Konrád kukao za Jugoslavijom jer mu je u njoj nekih bivših godina bilo lijepo. Ako je Hrvatska predložila konfederaciju, zašto nije na njoj inzistirala? – pitao je Konrád. Finkielkraut mu je odgovorio protupitanjima: mogu li se usporediti prijedlog konfederacije jednih i ratna agresija drugih? U razgovor su se nešto kasnije uključili povjesničarka umjetnosti Željka Čorak i pravnik Neven Šimac, koji je tada radio u francuskoj državnoj upravi jer je u Hrvatskoj nakon 1971. bio progonjen. Željka je upitala Konráda otkud mu pravo da svojoj privatnoj i usputnoj čežnji suobličuje 13 stoljeća naše čežnje i daje si za pravo da raspolaže našim sudbinama. Objava tog razgovora izazvala je silan interes javnosti, a Finkielkrautu, danas članu Francuske akademije, priskrbila kod nas veliku popularnost.

Ali već je i sam međunarodni kongres u Dubrovniku bio senzacija.

Cijeli taj kongres PEN-a bio je i naš uspjeh, jer je zemlja bila optuživana za diktaturu, odnosno gušenje demokracije. Sve je manje ljudi imalo snage i argumenata braniti nas, a onda su PEN i Matica hrvatska omogućili da se predsjednik Tuđman u franjevačkom samostanu na Hvaru obrati piscima svijeta. Slobodan Prosperov Novak, tada predsjednik hrvatskog PEN-a, doživio je silne napade pa i mučna podmetanja slijeva, kao što su ga nakon minhenskog govora napadali i prijetili mu zdesna. Ja sam nakon kongresa PEN-a nastavila svoj ratni put, zbog kojeg sam izbivala iz Zagreba, pa sam tek u ljeto 1994. počela surađivati više, možda i previše, i do 100. pisala ko singerica. Kolegica novinarka Davorka Vukov Colić i ja nedavno smo razgovarale i zaključile da smo napravile toliko razgovora da smo neke sugovornike dosad i zaboravile.

Kako ste zapamtili doba u kojem je Vijenac bio pokrenut?

Bili smo zemlja u ratu, ali i željni demokracije. To je vrlo osjetljiva situacija na koju nismo bili spremni u svom snu o Hrvatskoj. Sjećam se jedne izjave Jakše Kušana, publicista i političkog emigranta, koji je u Zagreb pokušao prenijeti svoju londonsku Novu Hrvatsku. Potužio se da mu stalno dolaze razni pisci, za mnoge nikad nije niti čuo, ali svi znaju što bi i kako trebalo napraviti, no nitko ne donosi pristojan prilog, a većina nikakav. Samo mu mrve vrijeme. Tada se pojavilo mnogo čudnih, beskorisnih ljudi, koji su velikim govorancijama i busanjima u domoljubna prsa izazivali mučninu, nasuprot svih onih krasnih osoba koje su davale sve od sebe ne bi li život bio podnošljiv. Okoliš je po vertikali i horizontali bio pun OstapaBendera, preletavčevića raznih ideja koje su trebali realizirati tko zna koji šljakeri, jer su se oni brinuli kako da iz svojih zelenih antilopa uskoče u nečiju crnu limuzinu ili još bolje džip.

Što je značilo pokretanjeVijenca za tadašnje društvo, kulturu i politiku?

Mislim da su u Vijencu mnogi pronašli sebe kao sugovornici, autori ili čitatelji. Mnogi istupi tada možda nisu shvaćeni kao prilog Vijenčevih autora demokratizaciji i kulturi opstanka, ali su to zaista bili. Sjećam se kad je naša novinarka Nina Ožegović dobila temu kulturnih atašea po hrvatskim veleposlanstvima. Atašei su bili neki nadnaravni broj ljudi koji su s raznih pozicija i veza bili udomljeni po svijetu, a nisu radili ništa. Naravno, Ministarstvo vanjskih poslova pokazalo se nedostupnim za bilo kakve podatke pa je Nina rezignirano nakon tjedan dana pokušaja priopćila da teme neće biti. Onda joj je savjetovano da napiše dnevnik neuspjeha. Ono: zovi svaki dan, zabilježi tko se nije javio, kako si i od koga odbijena. Nakon Ninina teksta počela je zvonjava. Svi su odjednom nudili podatke, pričali koješta i bili navodno spremni na suradnju. Nasreću, pisana je riječ tada još nešto značila.

Bilo je to i vrijeme velikih strasti, primjerice polemika između Stanka Lasića i Igora Mandića. Staloženi Stanko Lasić sigurno se u tada iznesena razmišljanja ne bi upustio iz mira radne sobe, ali je ona bila značajna u trenutku u kojem se krvari na sve strane. Osim toga, Vijenac je bio prostor i za neka razmišljanja o tome što se zaista događa na teoretskoj razini, bio je prostor za neke ljude koji svoja razmišljanja nisu htjeli ili nisu mogli reći na nekom drugom mjestu. Vjerujem da je to značajno za svako društvo, kulturu i politiku koje god vrijeme bilo u pitanju.

Kakva je u svemu tome bila uloga Vlade Gotovca kao predsjednika Matice hrvatske?

Vlado Gotovac kao umjetnik i intelektualac imao je silan ugled, ne samo zbog svoje uzničke biografije i svega što je do tada napravio, nego i zbog onog neponovljivog, tada još svježeg govora generalima pred komandom V. vojne oblasti u organizaciji Bedema ljubavi. Ljudi su i nekoliko godina nakon što je izgovoren još tražili kopiju toga govora, citirali ga i, čini mi se, tješili se njime. Mjesto predsjednika Matice hrvatske bilo je pravo mjesto za njega i mnogima je bilo žao kad su čuli da odlazi u politiku. Osim toga, njegov odlazak u politiku raskolio je veliku oporbenu stranku, a bez snažne oporbe nema ni demokracije. Vjerojatno je to nesreća mnogih sanjarskih odluka, kad nešto radimo iz dobrih pobuda, ali ne i s primjerenom samokritičnošću. Svi se mi spotičemo na takvim stubama. Ljudi nemaju isti odnos prema pjesnicima i političarima. Prve vole, a drugi im navodno trebaju.

No pokretanje Vijenca njegova je dodatna zasluga.

Nečiji ugled u određenom smislu može stvoriti ono što se naziva širokim leđima u svakodnevnici. To znači da je Gotovac tim svojim leđima mogao štititi i voditi Maticu, a s tog položaja uvijek je mogao biti onime što zovemo savjest društva. Jednom kad se preselite u politiku, gubite opći ugled, a dobivate ugled ili strah sekte kojom se okružite. On je na kraju u politici dobio i batine od nekog sektaškog idiota koji zasigurno nije ni znao koga napada. Nažalost, i to je bila slika stanja u društvu koje su već tada mnogi počeli napuštati. Mislim da se važno sjetiti da su Gotovac i Novak otvarali prostor svim generacijama, posebice mladima među kojima ste tada bili vi, Katarina Luketić, Ana GioiaUlrich, Dušanka Profeta i mnogi drugi. Urednik Gordogana Branko Matan bio je zadužen za mlade autore koji su tek završili studij i počinjali na putu novinarstva ili čega već u Vijencu, dok je studentima bio otvoren podlistak Homovolans. Problem je nastao zbog nastojanja Homovolansa da se što prije i što više osamostale, ne shvaćajući da netko otvara i omogućava taj njihov prostor slobode. Ali ne bi bili mladi da nisu pokušali! Teško je izbjeći primamljivu zamku koju bih nazvala „sam pao, sam se ubio“.

Kakav je bio Boris Maruna kao urednik nakon Novaka?

Boris je već iz emigracije došao narušenog zdravlja, čak su mu i zagrebačke zime bile prehladne, a to se s godinama pogoršavalo. Bio je sličan Gotovcu po potrebi da komunicira sa svima i o svemu, što je dobro za glavnog urednika. Međutim, on je tek upoznavao ljude i često bio razočaran. Koliko znam, kad je Novak Gotovcu predložio Marunu za nasljednika u Vijencu, Gotovac nije imao povjerenja u taj izbor. Onda je Novak rekao da rad očekuje od nekih drugih, a on će biti čovjek za odnose s javnošću, svojom spremnošću da na kavi sasluša svakoga tko mu se obrati. Često nije razlikovao, što bi Držić rekao, ljude nazbilj i ljude nahvao, pa ni kada su mu radili o glavi. S njim je znalo biti veselo i iznenađujuće. Jednom je negdje javno, u nekom intervjuu, izjavio kako pati od artritisa. Nakon toga u redakciju je stiglo nekoliko paketića suhih trava i raznih lijekova od ljudi koji su to čitali, da se izliječi od artritisa. Uglavnom, nije mijenjao uredničku politiku i ostavljao je prostor slobode. Pritom je pisao svoje sjajne uvodnike u kojima je promicao nama tada slabo ili nimalo poznatu kulturu posebno latinoameričkih mislilaca i pisaca.

Bikovi i Ovnovi…

Jednom smo tako usred neke vremenske stiske, pred zaključenje broja, Giga Gračan, Branko Matan, vi i ja pokušavali nešto pisati, a za velikim stolom nasred sobe živo su nešto galamili Slobodan Prosperov Novak, Boris Maruna, don Branko Sbutega i Andrea Zlatar… U jednom trenutku shvatila sam da smo mi koji radimo svi po horoskopu Bikovi, a ovi koji tamo pričaju, Ovnovi. To sam im i rekla, da malo razmisle o tome.

Spomenuli ste svoj ratni put. Zašto ste izbivali iz Zagreba za vrijeme rata?

Za vrijeme kongresa PEN-a bila sam u ratu, ali sam gulila rehabilitaciju nakon upale pluća koju sam dobila pred pad Jajca. S neumornom Gigom Gračan radila sam biografije hrvatskih pjesnika za neku od knjiga koje je Novak odlučio tiskati za kongres. Na PEN-u sam imala i izlaganje, a nakon kongresa natrag u odoru i na teren. U Mostaru se osnivao radio HRHB i ja sam obećala nacrtati se dok završim tu civilnu ekskurziju. Tamo je već bila hrpa mladih i hrabrih ljudi kojima nije palo na pamet da pokupe kućne ljubimce i prijeđu granicu. Rat je trajao već dvije godine i bila sam umorna, ali jednako tako umarao je i tobožnji mir na zagrebačkim ulicama. Uostalom, na svakom mjestu postoji dovoljan broj dobrih ljudi s kojima je moguće i nešto korisno raditi. Teško mi je danas objašnjavati to vrijeme, ali s obzirom na to da sam preživjela tih nekoliko godina relativno čitava, mislim da je svako vrijeme bilo i vrijeme učenja, koliko god to danas zvučalo čudno. Inače, nikad nisam dobila demobilizaciju pa moj sadašnji odvjetnik kaže da sam pravno još mobilizirani vojnik generala Tusa koji mi je potpisao odlazak na Južno bojište, nakon što je Satnija umjetnika poslana u pričuvu krajem ožujka 1992.

Nakon rada u Vijencu bili ste dugogodišnja urednica u izdavačkoj kući AGM. Kako je bilo prijeći iz kulturnog novinarstva u nakladništvo?

Tamo sam stigla zahvaljujući nagovoru i zagovoru mog prijatelja Pavla Kalinića, da bi bilo vrijeme da se uozbiljim, da osim danas postoji i sutra. Pritom sam morala raditi posao koji te veže za stolicu, što mi u tom trenutku nije bilo nimalo lako, ali sam očito bila izdržljiva. Kad je iz AGM-a otišao urednik Kruno Lokotar, ostalo je dovoljno dobrih biblioteka koje je samo trebalo nastaviti. Problem je bio u tome što se dva preostala urednička mjesta nisu popunila urednicima nego frizerima i šoferima, pa sam za radnog vremena komunicirala sa suradnicima, a onda nakon radnog vremena radila urednički posao. Bilo je to i vrijeme krize u izdavaštvu, koje nikad nije niti prestalo, a politika je ponekad postavljala direktore i direktorice od kojih neki nisu niti znali da između korica postoji i knjižni blok, i sve to ne bi bilo moguće bez vjerne tajnice Vanje i Branke u administraciji. Bilo je to trinaest napornih godina.

I sami ste uza sve to stigli pisati i vlastitu prozu, primjerice ratnu.

Dok sam uređivala tuđe rukopise, pokušavala sam srediti i osobne, pa mi danas izgleda nezamislivo da sam prešla sav taj put, dobro ili loše, možda osrednje, ali je prijeđeno. Prošlo je, a ja sam još u razdoblju u kojem razmišljam što mi je pozavršavati jer se vrijeme zgušnjava. Ili kako Crkva naučava, vrijeme je ispunjeno – na nama je da to prepoznamo.

Stigli ste i u Južnu Ameriku, što ste opisali u vrlo slikovitom putopisu Užalo se bižat.

Pokušala sam što doslovnije prenijeti razgovore i susrete s ljudima. Hrvati u dijaspori jedna su od onih neiscrpnih tema o kojima bih mogla pričati satima. Sretala sam ih u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj pa sve do grobišta u Ukrajini. Jednom sam išla na neki kongres o traumama u Tiranu, kad me Maruna zamolio da posjetim dva sela u brdima iznad Drača jer da nas i tamo ima, pa da napišem nešto o tome. Tek sam u Južnoj Americi shvatila veličinu tog problema i nečega što jedva da je postojalo: pokušaj susreta njih i nas u razumijevanju, razlikama, svakog sa svojim nasljeđem, biografijama, traumama i očekivanjima. Bilo je to vrijeme u kojemu se žestoko raspravljalo o zastupnicima koji su u Saboru trebali predstavljati dijasporu. Osim tog pitanja, kako bi se čulo i njihovo mišljenje, sve ostalo bile su njihove čudesne priče koje je samo trebalo zapisati.

Bili ste i u Antofagasti, odakle je veliki književnik našeg porijekla, nedavno preminuli Antonio Skármeta.

Nikad neću zaboraviti susret s čovjekom u Antofagasti koji nas je dočekao na recepciji hotela, a predstavio se kao Juan Perić Dubravčić. Bila sam uvjerena da ga poznam, ali njegovo ime to nije potvrđivalo. A onda prepoznam u njemu lice slikara i kipara Šime Perića s kojim sam često razgovarala o dalmatinskoj spizi. I pitam čovjeka: „Imate li brata Šimu?“, a Juan kaže: „Vi poznate Šimu?“. To je preteška tema koja zahtijeva stručni angažman i timove ljudi. Ono što kao pojedinac možete napraviti i nije nešto. Osobno sam pokušala uz pomoć Hrvatske matice iseljenika, koju je tada vodila sjajna Danira Bilić i uz pomoć Vesne Kukavice objaviti u AGM-u nekoliko knjiga pisaca koji trajno žive u svijetu, ali prepoznaju i ističu svoje korijene i čija je književna vrijednost neupitna. Zato me nedavno strašno rastužila vijest o smrti Antonija Skármete, čovjeka čijim bi se djelom bilo vrijedno pozabaviti što prije i što temeljitije. Iseljeništvo je prostor u koji često unosimo osobne strasti, predstavljamo te ljude po babi i stričevima, ponekad predstavljamo ili pokazujemo minorne probisvijete umjesto da se pozabavimo pravim vrijednostima, ljudima koji tamo zaista postoje i o kojima znamo malo ili ništa.

Sad dok razgovaramo, sjetio sam se svojih odlazaka u redakciju Vijenca, kao bojažljivi početnik, a u njoj bi bili sve neki kulturni divovi…

U redakciji je znalo biti vrlo živo, nailazili su mnogi ljudi, od hrvatskih proljećara, liberala, disidenata raznih razdoblja do sveučilišnih profesora, ne samo domaćih nego i iz dijaspore. U Matici su tada bili aktivni i pisali ili prevodili u Vijencu Tonko Maroević, Nikica Petrak, Vera Čičin-Šain, Zvonimir Mrkonjić, Zdravko Zima, Žarko Paić, Branimir Donat, nailazili su Tihomil Rađa, Franjo Zenko, Zvonimir Komarica, Pero Kriste i mnogi drugi, od kojih velik broj više nije među nama. Sve to događalo se prostoru u kojem smo radili, a sastojao se iz dvije sobe pa neki ljudi nisu ni dolazili raditi u redakciju. Ljudi koje uopće nismo poznavali slali bi nam neke otpisane kompjutore pa je u jednom trenutku redakcija izgledala kao prastari svemirski brod s brdom beskorisnih ekrana. Uvijek smo i nešto slavili – ne bih znala reći što smo to tada slavili, ali je netko u redakciju dovukao i frižider, a tajnica Jasmina Prica izjavila je da je cijeli život radila u redakcijama u kojima se pilo, da bi na kraju završila u redakciji u kojoj se stalno nešto jede. Ženski dio redakcije istrenirao je tada mnoge nove recepte.

Jedan od tih slikovitih ljudi bio je i don Branko Sbutega, koji je navraćao kao prijatelj redakcije, između putovanja izbjeglicama, u Italiju, okolo po svijetu ili u Dobrotu. Ponekad bi nešto i napisao, kad smo ga namolili. Točnije, izdiktirao, jer nije bio od onih koji su rado sjedali za računalo i smišljali što bi rekli. On kao da je uvijek znao što želi reći. Njega nije izazivalo pisanje ili govorenje tek tako. Njega su izazivale teme, a bio je dovoljno elokventan da je uvijek našao način da obznani to što je želio. Zapravo, sad mi se čini da je redakcija bila napučena takvim ljudima. Danas se toga vremena sjećam kao užurbanog i veselog. To tada sigurno ne bih rekla.

Iako ste u mirovini, i dalje radite kao nekad?

Usred mog posla u šibenskim arhivima, rada na povijesti šibenskog kazališta i Festivala djeteta, pojavila se potreba nekog sređivanja bibliografije Ive Brešana. Trebalo je to temeljito istražiti, stalno je nešto iz te biografije i bibliografije iskakalo pa sam pronašla dvije neobjavljene drame – iako bi negdje morala biti i treća – i jedan cijeli roman. U međuvremenu sam napisala još jednu knjigu o Brešanu pa sad pokušavam završiti prvotno dogovorene povijesti kazališta i festivala jer je sljedeća godina jubilarna, a u međuvremenu se organizira i Treći Brešanov svibanj…