INTERVJU: DR. HERMAN VUKUŠIĆ

Razgovarala: Andrea Latinović

Foto: DPS Zagreb

Razgovor o aktualnim temama s uglednim zagrebačkim i hrvatskim psihijatrom, dr. Hermanom Vukušićem, koji više od dva desetljeća radi na Klinici za psihološku medicinu u najvećoj hrvatskoj bolnici – KBC Zagreb.

Dr. Vukušić, koji se inače u svojoj gotovo 30-godišnjoj karijeri specijalizirao za liječenje hrvatskih branitelja, posebice onih oboljelih od PTSP-ja, kaže da se sada praktički nalazimo u sličnoj situaciji kao kada se Hrvatska 1991. godine morala braniti od agresije Srbije i tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Također, od prije nekoliko mjeseci, dr. Vukušić uređuje i vodi vrlo gledanu emisiju na Z1 televiziji, pod nazivom „TV parlament“ u kojoj govori o brojnim problemima s kojima se svakodnevno suočavaju hrvatski građani, a zanimanje za tu emisiju iznimno je veliko.

U situaciji u kojoj živimo posljednje gotovo tri godine, a posebice sada, u zadnja dva mjeseca kada se nad Europom nadvila opasna sjena rata, zbog sve žešćih bitki koje agresorska vojska Rusije vodi protiv Ukrajine, ponovno je ojačao strah od budućnosti.

Stoga je dr. Vukušić apsolutno prava osoba za razgovor o situaciji u kojoj se nalazimo i sjajan sugovornik.

• Kako biste opisali mentalno zdravlje građana Hrvatske, a potom i svijeta, s obzirom na posljednje gotovo tri godine?

Početkom 21. stoljeća Svjetska zdravstvena organizacija nazvala je depresiju i stres „epidemijom Trećeg milenija“, s procjenama kako će depresija do 2020. godine biti najraširenija bolest današnjice. Imajte na umu da su ove prognoze dane više od petnaest godina prije korone i rata u Ukrajini. Nažalost, višestruko su se obistinile.

• Jeste li Vi osobno ikada mogli pomisliti da ćemo u 21. stoljeću, gotovo preko noći, početi živjeti u filmu distopije?

Velika većina duhovnih tradicija i predanja govori o „dugoj, tamnoj noći“ čovječanstva koja nas je očekivala početkom ovog tisućljeća. Moje viđenje distopije počelo je i prije pandemije i ukrajinskog rata, unatrag desetak godina, kada sam počeo shvaćati koliko društvene mreže utječu na to da se gubi smisao osobe kao misaone jedinke, kada je počeo maligni rast ekstrovertirane kulture u kojoj je bitno koliko si silikona napucao u „čube“ i grudi i kada su najmlađi naraštaji postali žrtve propagande koja otvoreno ide na njihovu hiperseksualizaciju.

• Imate li kakve podatke na razini države – je li se povećao broj oboljelih od psihičkih bolesti, vezano uz ove užase u kojima živimo?

Hrvatska inače „pati“ od nedostatka sustavnih epidemioloških istraživanja, ali dostatno je samo pogledati trendove porasta broja ambulantnih pregleda, hospitalizacija i broja izdanih recepata za anksiolitike i antidepresive pa da shvatimo da je situacija ozbiljna.

Pod najvećim rizikom su djeca i tinejdžeri, posebice stoga jer se sada putem nekih društvenih mreža u toj populaciji depresija promovira kao „in“ duševno stanje – kao, cool je biti tužan i razmišljati o samoozljeđivanju.

• Malo je država koje su se našle u ovako velikim strahotama kao Hrvatska – pandemija, potresi, prijetnja prelijevanja rata iz Ukrajine u cijelu Europu… Kako uopće naći smisao života u ovakvim strašnim okolnostima? Čemu se radovati, kada nam nad glavom visi opasnost oružanih sukoba, a spominje se i nuklearno oružje?

Moj dragi prijatelj, Vaš kolega, Hassan Haidar Diab, prije nekoliko je dana gostovao u uglednoj emisiji jedne nacionalne televizije, na temu rata u Ukrajini. Prije početka voditeljica mu je rekla da su svakodnevno zatrpani pozivima i mailovima s pitanjem „hoće li biti nuklearnog rata?“.

Mi smo u situaciji da smo se otvoreno svrstali u jednom ratu gdje je na suprotnoj strani nuklearna velesila koja svaki dan zvecka nuklearnim oružjem, a onda to mediji još dignu i na kvadrat.

Rollo May, veliki duhovnik i psiholog, napisao je sredinom prošlog stoljeća knjigu „Vrijeme tjeskobe“, referirajući se na tadašnji strah od nuklearnog sukoba. Da je piše danas, trebala bi se zvati „Vrijeme ludila i još luđih političara“.

Čemu se jadni hrvatski građani mogu nadati kada vide kojim se jezikom časte dva vodeća državna čelnika?

• Koje simptome najčešće primjećujete, ne samo kod svojih pacijenata, već i kod ljudi općenito; primjerice, vidite li razlike u ponašanju kod svojih poznanika, prijatelja…?

U psihologiji stresa to stanje zovete „kao da ste stalno na straži“. Svako malo provjeravate mreže, portale, tražite trunčicu dobrih vijesti da vas malo smire, imate osjećaj trajne nervoze… Nažalost, jedine „dobre“ vijesti na koje nalazite su one o tome koliko se malo dijete neke pjevačice danas pokakilo i koji je „badić“ neka starleta danas odjenula…

• Je li opasnost od rata, koji posebno kod Hrvata ponovno „budi“ onaj „stari“ PTSP još iz Domovinskoga rata, realna i trebamo li strahovati?

Ratni  prizori iz Ukrajine opetovali su cikluse negativnih emocija i simptoma u velikom broju naših pacijenata. To je kao kada je 1998. izašao film „Spašavajući vojnika Ryana“ – prizori iskrcavanja na Normandiju bili su toliko stvarni da su uznemirili velik broj veterana II svjetskog rata pa je američko Ministarstvo za veterane moralo uvesti posebne linije za psihološku pomoć.

Međutim, s obzirom na sve prije rečeno, mislim da smo kao nacija u stanju kolektivnog PTSP-a.

• Kako sačuvati zdravi razum i ne „utopiti“ se u strašnom moru apokaliptičnih informacija kojima smo zasuti sa svih strana? Laici kažu – nemojte čitati, a ni gledati vijesti, zaštitite se tako. No, kako da u tome uspijemo kada moramo biti svjesni ozbiljnosti i težine situacije u kojoj se nalazi, ne samo Hrvatska, već i Europa i svijet globalno?

Uvriježeno je reći „nemoj čitati novine, nemoj gledati portale“, ali mi danas živimo u svijetu koji je umrežen informacijama koje se dijele brzinom svjetlosti, a ljudi su međusobno udaljeniji kao osobe više nego ikada prije u povijesti. Nemoguće je biti posve izoliran, ali ja svakako preporučujem „digitalnu dijetu“ u smislu filtracije negativnih informacija i dezinformacija te ponovnog zbližavanja s ljudima oko sebe.

• Posežu li ljudi zbog neizvjesnosti u kojoj živimo više za lijekovima, alkoholom, narkoticima?

Rekao sam već, potražnja za anksioliticima i antidepresivima viša je nego ikada od Domovinskog rata, a nažalost u porastu je i „samomedikacija“ alkoholom koji je u povijesti zabilježen kao najčešće rabljeni „lijek“ za tjeskobu. Opet, tu su pod velikim udarom tinejdžeri – sve više mladih opija se zbog tjeskobe izazvane neizglednom budućnosti bez smisla.

• Imate li kakav savjet primjenjiv za očuvanje našega mentalnog i duševnog zdravlja? 

Čitajte portal Psiha.hr, ozbiljno. Uz to, ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć osjetite li da vas vaši strahovi i tjeskobe počinju onemogućavati u normalnom funkcioniranju.