HRVATSKIH PET ZABLUDA O YU

Tekst: Goran Šarić

Foto: U.S. Embassy Belgrade

Devedesetih godina u Hrvatskoj su nanovo pisani udžbenici i čitava povijest. Samo preispitivanje znanja o povijesti nije sporno, zadaća povjesničara i jest da stalno revidiraju dotadašnje teorije u svijetlu novih otkrića. Problem sa hrvatskom historiografijom je to što do te mjere zanemaruje činjenice da bi se takvo ignoranstvo s pravom moglo nazvati psihičkim oboljenjem. Kao da cijelo društvo i cijela znanstvena elita Hrvatske boluju od neke vrste sporazumnog sljepila.

Jasno je da su HDZ i Tuđman sa osvajanjem vlasti trebali i intelektualno pokriće za sve ono što će uslijediti, svaka vlast koja kida veze sa dotadašnjim poretkom voli vjerovati da je baš ona cilj, ispunjenje i kraj povijesti. Ipak, ostaje nejasno zašto se hrvatski povjesničari dvadesetak i više godina kasnije ne uspijevaju otrgnuti iz tog zagrljaja.

Možda su zablude o Jugoslaviji najeklatantniji primjer slijepe i nekritičke vjere u dogovorene “istine” i dogme. Ovdje ću nabrojati pet zabluda o Jugoslaviji, a mogao bih i mnogo više.

1. Jugoslavijom su vladali Srbi

Među nebuloznim tvrdnjama o Jugoslaviji koje već više od 30 godina zagađuju hrvatsko društvo i javni diskurs, ova je definitivno najluđa. Priča kaže kako su u Jugoslaviji od 1945. do 1991. na svim važnim pozicijama bili Srbi. Istina je potpuno suprotna, Srba gotovo da i nije bilo tamo da gdje se odlučivalo.

Prije svega, Josip Broz Tito, doživotni predsjednik i apsolutni diktator bio je Hrvat i tako se izjašnjavao. Punih 35 godina jedan Hrvat vladao je Jugoslavijom. Od 1945. do 1991. bilo je 11 saveznih premijera, od toga samo jedan Srbin (Petar Stambolić). U 46 godina Jugoslavije, Srbi su funkciju saveznog premijera držali manje od 4 godine, a funkciju predsjednika Jugoslavije 3 godine. Od ukupno 14 ministara vanjskih poslova, Srbi su imali 5, koji su na tom mjestu proveli svega 13 godina. Od 10 ministara financija, jedan je bio Srbin, 5 godina na toj funkciji.

Kako je Jugoslavija bila jednopartijska država, Komunistička partija bila je jedina politička stranka u zemlji. Samo 5 godina su Srbi bili predsjednici Komunističke partije.

Ako se pogledaju neformalni kanali odlučivanja i utjecaja, koji su često i važniji od formalnih, tu Srbi stoje još gore. Uz Broza, nema sumnje da je najutjecajniji čovjek Jugoslavije bio “najbolji drug najboljeg druga” Ivan Krajačić – Stevo, Hrvat. Već pod kraj Brozovog života sve je utjecajniji bio Slovenac, Stane Dolanc, koji će osmadesetih biti možda i najmoćniji političar u tadašnjoj državi. Kao što vidimo, Srbi su upadljivo odsutni. Nikad ni jedan Srbin nije imao važnost ni snagu ne Broza ili Krajačića, već ni Kardelja ili Bakarića. Jedini koji im se donekle približio bio je Aleksandar Ranković koji je 1966. smijenjen. Nikad više do kraja Jugoslavije ni jedan Srbin neće doći ni do moći Rankovića, a kamoli više od toga.

Neki će reći da su Srbi sigurno držali JNA, ali i tu je situacija po Srbe loša. Bilo je ukupno 5 saveznih ministara odbrane od kojih su dvojica Srbi, a na čelu KOS-a (vojne službe) Srbi su proveli 14 godina, dali su 6 od 17 šefova.

2. Hrvati su u Jugoslaviji bili diskriminirani

Ovo je druga strana medalje priče o srpskoj dominaciji. Ne samo da su Hrvati imali doživotnog predsjednika Jugoslavije, nego su u svojim rukama najveći dio vremena imali i mjesto saveznog premijera. To je bila druga, a češće i prva najvažnija politička funkcija u zemlji. Bilo je ukupno 11 premijera od 1945. do 1991. Samo jedan jedini premijer bio je Srbin, a čak 7 premijera bili su Hrvati. Nakon Titove smrti predsjednik se mijenjao svake godine, pa je mjesto predsjednika vlade postalo najvažnije. Sva tri premijera od 1980. kad je Tito umro, do 1991. bili su Hrvati. I ne samo da su sva tri premijera bili Hrvati, već je i generalni sekretar vlade za svo to vrijeme bio Hrvat. Hrvati su na mjestu saveznog premijera proveli 29 godina od ukupno 45.

Hrvatska je bila jedina republika u Jugoslaviji kojoj je bila dozvoljena himna. Dok je u Srbiji službeni jezik bio srpsko-hrvatski, u Hrvatskoj se po ustavu taj jezik zvao hrvatski književni jezik, bez dodatka “srpski”. ( 1. točka 138. članka Ustava SR Hrvatske). Hrvatski povjesničari, pogotovo oni sa ustašoidnim tendencijama vole reći kako je u Jugoslaviji “zatirano sve hrvatsko”. A onda pogledate u partizanske novine Slobodna Dalmacija iz 26. listopada 1944. i nađete naslov “Oslobođen je Split ponos hrvatske Dalmacije”. Ne jugoslavenske Dalmacije, ne Dalmacije svih “naroda i narodnosti” nego hrvatske. Upravo je u toj i takvoj Jugoslaviji Srbija dobila dvije autonomne pokrajine, a Hrvatska niti jednu, nego su još i Istra i Baranja prvi put u povijesti pripojene Hrvatskoj.

3. Beograd je ekonomski iskorištavao Hrvatsku

U svakoj zemlji na svijetu glavni grad se razvija najbrže i najviše. Tako mnogi danas kažu da Zagreb “jede” Hrvatsku ili Beograd Srbiju. Jugoslavija je bila specifična po tome što se autoceste nisu gradile od Beograda prema svim dijelovima Jugoslavije, nego je u Hrvatskoj izgrađeno više kilometara autoputa nego u Srbiji. Gdje se točno ogleda to ekonomsko iskorištavanje Hrvatske? Po tome što se u Jugoslaviji gradilo 20 hotela godišnje na Jadranu? Po tome što je Hrvatska svoj najveći gospodarski, tehnički, znanstveni, industrijski i kulturni rast imala baš u Jugoslaviji? Pa hrvatska ekonomija i danas parazitira na onome što je ostalo iza Jugoslavije. Sve te nekretnine uz more i u gradovima od kojih žive toliki hrvatski građani izgrađene su u Jugoslaviji. Ako je Beograd ekonomski iskorištavao Hrvatsku, logično bi bilo da će onda Hrvatska procvjetati bez davanja Beogradu. A Hrvatska je danas jedna od najsiromašnijih zemalja u EU. Nema više Beograda, ali nema ni industrije, brodogradnje, poljoprivreda. Stočni fond je ratne 1991. u Hrvatskoj bio veći nego 2020. Ono što nije uništeno, rasprodano je strancima u bescjenje – banke, telekomunikacije, PLIVA, Dukat…

4. Jugoslavija je bila anti-hrvatska ideja

Južnoslavenska ideja nastala je u Zagrebu. Svi utemeljitelji ideje jugoslavenstva bili su Hrvati – Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački… Srbima ta ideja nije trebala, imali su svoju državu. Čak i mnogo prije 19. stoljeća, prvim književnicma, teolozima i povjesničarima sa prostora današnje Hrvatske kao što su Križanić, Pribojević ili Vitezović, zvijezda vodilja bila je južnoslavensko ujedinjenje, a ne “samostalna i neovisna Hrvatska”. Bez južnoslavenske ideje nema ni moderne hrvatske nacije.

5. Jugoslavija je bila tamnica naroda

Ta konstrukcija “tamnica naroda” prvo je korištena za Austro-Ugarsku, kasnije za Kraljevinu Jugoslaviju, a na kraju ju je HDZ preuzeo za drugu Jugoslaviju. Istina je sasvim suprotna, Jugoslavija je bila jedini način emancipacije južnoslavenskih naroda. Neki su poput Slovenaca prvi put u povijesti dobili svoju državu. Nastale su nacije – crnogorska i makedonska, a udareni su i temelji bošnjačke. Kako bi Slovenci dobili državu ili kako bi Makedonci postali nacija bez Jugoslavije? Šta bi ostalo od Hrvatske da je umjesto što je dva puta pobjegla u Jugoslaviju bila podijeljena između Italije i Mađarske? Najveću štetu od Jugoslavije imali su oni koji su najzaslužniji za njezino stvaranje – Srbi. Srbija je postojala i prije Jugoslavije, ostale ex-Yu republike bez Jugoslavije ne bi postojale.

Ne idealiziram Jugoslaviju. Brozov režim pobio je prema mojim istraživanjima najmanje 120 000 Srba, Njemaca, Hrvata, Albanaca, Talijana… Nije bilo dozvoljeno skretati sa ideoloških kurseva, ali je li danas dozvoljeno ići protiv mainstreama? Da li ono što se tada zvalo verbalni delikt, danas zovu “govor mržnje”, je li “moralno-politička podobnost” preimenovana u “političku korektnost”? Uz sve mane Jugoslavija je bila suverena zemlja sa ne baš malim utjecajem na međunarodnu politiku o čemu ove razvaline, post-jugoslavenske države mogu samo sanjati. Socijalna prava bila su veća nego u zapadnim zemljama, standard je bio veći nego u istočnim.

Jugoslavija je dio prošlosti i to se ne može promjeniti. Sama činjenica da su Hrvati i Mađari tisuću godina živjeli u istoj državi, a da danas u Hrvatskoj nikog ne zanima Budimpešta ako se u nju nisu spustili vanzemljaci dovoljno govori. S druge strane, čak i oni najzadrtiji anti-jugoslaveni u Hrvatskoj revno prate dešavanja na srpskoj političkoj ili estradnoj sceni. I možda Jugoslavije više nema na karti, ali ona i danas utječe na svijest ljudi. Države su i tako samo mentalni konstrukti, a ideje su neuništive. Povijest se uvijek ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.