HRVATSKI EURO: TRIJUMF I PORAZ AMATERIZMA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: HNB/HRT
Ona priča, da ne kažem blamaža i skandal, s motivom kune na poleđini novčića, nekima je otvorila oči, a druge osvjedočila o onome što su oduvijek znali: ako amateri nešto rade, a drugi, isto tako amateri, njihov rad vode i ocjenjuju, onda iz toga ne može ispasti ništa osim štete i sramote. Ne kažem da je amater i amaterizam samo po sebi nešto loše. Imamo mnoga vrlo dobrih i uspješnih amaterskih pjevačkih i glumačkih družina, no za njih se ne bi čulo da ih ne vode, ili bar ne savjetuju profesionalci. I nije svaki amaterizam jednak. Često se pod imenom „amaterizam“ krije nešto drugo – diletantizam.
A u korijenu diletantizma leži primitivizam. Primitivac (čovjek jednostavne karakterne strukture) misli da sve o svemu zna, jer – kao što reče Sherlock Holmes – mediokritet sve svodi na svoju mjeru. Dođe meni neki majstor, pa mi kaže da mu izmislim sredstvo za pranje ruku od kolomaza. I misli da ja to znam, i da to ne mogu ne znati, štoviše i da to mogu, uz dobru volju, za dva dana učiniti. Jer za njega riječ „kemičar“ znači isto što i riječ „električar“, pa ako električar može u dva dana srediti sve električne instalacije u kući, zašto kemičar ne bi u dva dana napravio novu vrstu sapuna.
Riječ je o tome da i stručnjak, baš kao i mediokritet, sve svodi na svoju mjeru. Ja dobro znam koliko znam kemiju, pa mi je sasvim shvatljivo da i liječnik zna svoju struku koliko i ja svoju. Ako bih mogao pola sata pričati (a da se ne ponavljam) o živi, bakru ili aminokiselinama, sasvim mi je zamislivo da i liječnik može toliko i na isti način govoriti o bolestima uha, grla, virusima ili epidemijama. Neznalica to ne zna, ali ne samo da ne zna nego si to ne može ni predočiti. Prije mnogo godina došao sam na ideju da priredim nekoliko obrazovnih emisija za televiziju. Urednik emisije, inače po struci povjesničar umjetnosti, uopće me nije pitao kojim bi se temama emisija ili emisije bavile. Jedino što je želio vidjeti bili su kemijski pokusi. No kakvi bi to pokusi bili i koja bi im bila svrha i cilj to već nije znao reći. Očito da o kemiji nije znao ništa drugo nego ono što je vidio na filmu: ima nekakav smušeni profesor kemije oko koga sve prašti!
Na kraju od svega toga nije bilo ništa, jer – štono se kaže – nismo se razumjeli. I nismo se mogli razumjeti. Jer da bi se ljudi razumjeli moraju barem djelomično dijeliti znanja, a potom stavove i sustave vrijednosti. No stavovi i sustavi vrijednosti proizlaze iz onoga što i o čemu netko nešto zna, pa stoga mogućnost sporazumijevanja, a potom i suradnje, proizlazi iz zajedničkog znanja. No, učiti je teško i „nepotrebno“. Neznalica, amater i diletant (u istoj ili više osoba) ne mogu dokućiti da se na kemijskim formulama može bolje zarađivati nego na krumpiru i kupusu. Nijedno znanje nije ni beskorisno ni nepotrebno. Pitanje je samo zna li ga onaj tko ga ima na pravi način upotrijebiti.
No, da se vratimo na početak priče. Izbor motiva koji će se pojaviti na poleđini novčića treba prepustiti narodu, širokim narodnim slojevima, a također i njihovo likovno rješenje. Neka se vidi da je naša vlast demokratska, da potječe od naroda. Of the people, for the people, by the people. (Kad već ne možemo odlučivati o cijeni plina i struje, barem da odlučujemo o onome što ćemo gledati na poleđini novčića.) No s demokracijom nisu stvari tako jednostavne kako se u prvi čas (diletantu u politici) čini.
Koliko su odabrana dizajnerska rješenja uspjela, najbolje pokazuje anketa provedena na mrežnim stranicama Bug online. Čak 52 %, dakle više od polovice ispitanika, kaže sa su rješenja „bez veze“, a 23 % ih kaže da se „moglo i bolje“ napraviti. Samo statistički zanemariv skup od 2,8 % ispitanika smatra rješenja „izvrsnima“, a nešto više anketiranih (15,6 %) „vrlo dobrim“. Sve skupa da ti pamet stane. Zar je trebalo toliko ljudi angažirati i toliko novca potrošiti da se dođe do ovakvog rezultata? Ili se takav rezultat mogao očekivati?
Naravno da se mogao očekivati – to sam rekao već u prvoj rečenici ovog članka. I cijela se ova priča mogla očekivati jer mi smo jedna – teško je to reći i čuti – primitivna sredina.
