HRVATI I POVIJEST – BRIGA ZA NEBRIGU

Tekst. Dr. Nenad Raos

Foto: Muzej grada Splita

Kada sam nedavno održao predavanje u Splitu koje je izazvalo veliku pažnju, da ne kažem ushićenje slušateljstva, bilo mi je i drago i nedrago. Bilo mi je dakako drago jer svatko voli kad ga hvale, ili – skromnije rečeno – kad cijene njegov trud i znanje. No nije mi bilo drago zbog teme. Bilo je nešto komično u tome da sam Splićanima u Splitu morao otkrivati da je u samoj gradskoj luci, na zapadnoj obali podno Marjana više od šest desetljeća (1870. – 1933.) radila Prva dalmatinska tvornica cementa portland Gilardi & Bettiza – Split.

Još gore, iako sam mnogo puta bio u Splitu, pa čak jednom ljetovao u njemu, iako poznajem mnoge Splićane, i u Zagrebu i u Splitu, iako imam rodbinu koja je živjela u Splitu između dva rata, unatoč svemu tome, tek sam prije dvije-tri godine, čisto slučajno, saznao za postojanje te tvornice. Zar je to moguće? Zar je moguće da o njoj pojma nemaju ni studenti koji upisuju tamošnji Tehnološki fakultet, što sam spomenuo u članku objavljenom u časopisu Prirodoslovlje?

OBITELJ BETTIZA

Nasuprot tome, gle čuda, ako hoćeš saznati o splitskoj cementari dovoljno je pogledati što o njoj pišu, na mrežnim stranicama, s druge strane Jadrana. Na njima piše sve o tvornici, uz mnoštvo prekrasnih fotografija, a još više o obitelji Bettiza, o kojoj u domaćim izvorima jedva da nađeš traga. Članovi obitelji Bettiza nisu bili Hrvati nego Talijani, no ne i “dođoši” nego Splićani koji su živjeli među Splićanima. Kako je to moguće?

Za to je kriv okupator, krivi su fašisti, reče urednica časopisa Prirodoslovlje, pa napisa u fusnoti uz moj članak: “Tijekom talijanske okupacije Dalmacije (1941. – 1944.) opljačkani su muzeji, zbirke umjetnina i arhivi, temelj proučavanja povijesti. Talijani su odnijeli stare dokumente i rukopise, opustošili korčulanski, lastovski, trogirski i splitski arhiv; samo je u rujnu 1943. iz Zadra prebačeno 157 sanduka punih arhivskoga materijala (op. ur.).”

PATER FAMILIAS

Ne bih ovo komentirao – jer se uzdam u rasudnu moć čitatelja – no rekao bih da su nama Hrvatima uvijek drugi za sve krivi, a nikad ni za šta zaslužni. Pogledmo li naime malo hrvatsku

povijest, vidjet ćemo da su u njoj najviše traga ostavili ne-Hrvati ili naturalizirani Hrvati, pa me odnos prema drugim narodima u našoj sredini podsjeća na odnos Nijemaca prema Židovima u vrijeme Adolfa Hitlera: zasluge “nearijevaca” za njemačku znanost i kullturu nisu se smjele spomenuti ni u zagradama. No neće biti da je to jedini razlog.

Sjećam se kada sam kao mlad student, brucoš, otišao sa svojim dečkima u Grčku, u Atenu. Sjedi tamo u birtiji pod Akropolom obitelj iz Srbije. “Šta je ono tamo gore?”, pita žena. “Ruševine staroga grada”, odgovori pater familias. “Ti i deca idite to da vidite, a ja ću da ostanem ovde, da pijem kafu.” Stara priča. Ne može se voljeti ono što se ne poznaje: da bi se cijenila kulturna dobra treba biti kulturan, tj. školovan i načitan. No naš odnos prema kulturnoj, idustrijskoj, pa i prirodnoj baštini pokazuje da niti smo kulturni, niti školovani, a najmanje načitani. No dok se to još može oprostiti turistu koji je ne znam odakle i tko zna zašto i po što došao, malo je teže oprostiti ljudima koji upravljaju našim gradovima, a posebice onima koji vode naše kulturne i znanstvene ustanove.

Uzmimo primjer spilje Veternice na Zagrebačkoj gori o kojem je nedavno na ovim stranicama pisao profesor Tihomir Marjanac. Komad lubanje pronađen u spilji nije poticaj za arheološka istraživanja, nego se njezino podrijetlo tumači legendom – kao da smo u srednjem vijeku, a ne u 21. stoljeću!

SPOZNAJA JEDNOSTAVNE ISTINE

Gledam kako to rade u svijetu, a to “u svijetu” znači samo dvjesto kilometara zapadno od Zagreba. U Austriji pronađoše kostur mamuta, naravno nepotpun, uz kosture još nekoliko izumrlih životinja. Rezultat? Na mjestu nalaza je izgrađen muzej. Pred zgradom muzeja nalazi se model pretpovijesnog gorostasa u prirodnoj veličini, a u zgradi rekonstrukcija njegovog kostura, da ti stane dah. Dolaze djeca i odrasli iz svih krajeva Austrije, da ne kažem i drugih zemalja Europske unije. A u nas? Evo, na Krku je prije mnogo milijuna godina pao veliki meteorit, čiji je krater oblikovao današnju topologiju i geologiju otoka – i nikome ništa. Muzej? Ma kakav muzej, tamo nemaju interesa ni da postave ploču “Upravo ulazite u meteoritski krater”, a kamoli za što drugo. Misle valjda: ako nije važno meni, nije važno ni drugima. Poput onog crva iz Andersenove bajke: “Ja znam sve o onome što se nalazi na kupusovom listu, a ono drugo, ono što se nalazi na drugoj strani lista, to me uopće ne zanima.”

“Mi smo jedna primitivna sredina”, reče mi moj stomatolog dok mi je bušio zub. Eto koristi i od zubobolje: kvarni zub mi je otvorio oči – da spoznam tako jednostavnu istinu.