EPIDEMIJA PRODAVAČA MAGLE – ZNAK KRIZE HRVATSKOG DRUŠTVA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: G. Jablan
Kako se zna da je društvo u krizi? Ako kažete da se to vidi po tome da se manje kupuje i manje prodaje, da je svakome sve skupo, da se nosi pohabana obuća i poderana odjeća, da svi kukaju kako se od plaće ili mirovine ne može živjeti, odgovorili ste samo na dio pitanja. Takvo stanje društva govori o gospodarskoj krizi, o ekonomskim nevoljama no ne i o onom najvažnijem, o krizi morala, jer moral je temelj svakog društva, pa i onog razbojničkog. Bez zakona i dobrih običaja, a prije svega bez opće izražene volje da se zakoni provode a običaji poštuju, svako društvo nužno srlja u propast.
MORALNA TRULEŽ
Da je društvo ekonomski propalo vidi se po svemu, ne samo po onome što sam naveo u drugoj rečenici ovog članka. No po čemu se vidi da je društvo moralno trulo? Rekao bih da se to najlakše vidi po društvenom fokusu na ljude koji inače, u zdravim društvima, stoje na njegovim marginama. To su prodavači magle. No skup prodavača magle nije homogen, on se sastoji od dva podskupa.
Prvi skup čine čudaci. Nije slučajno da se pred pad carske Rusije na dvoru pojavio Rasputin. Njegov je slučaj svima više-manje poznat, no malo tko zna da se pred Francusku revoluciju u pariškim salonima mnogo pričalo o grofu od Saint Germaina, a često ga se i viđalo. Na pitanje gdje je i kada rođen maglovito je odgovarao dok na kraju nije priznao da je rođen tko zna gdje (ne sjeća se više), ali sigurno prije više od dvije tisuće godina. Onda bi razvezao o svojem poznanstvom sa Cezarom i drugim, davno umrlim osobama. Nakon nekog vremena je nestao (valja je konačno umro!), no opet bi se tu i tamo pojavio, a pomagalo mu je očito i to što ga nitko nije poznavao.
BANALNE FRAZE
Danas je u Hrvatskoj teško prodati takvu priču, no vjerovali li mi takvim pričama ili ne, dovoljno je pogledati naslovnice novina, ili pak prošvrljati mrežnim stranicama da bi se vidjelo o kome se najviše govori i koga se najviše sluša. To nisu naši istaknuti književnici, znanstvenci, umjetnici, filozofi. O, ne. Najčešće su to pjevači, zabavljači i sportaši, a često ni to nego samo ljudi koji su spremni da svoj privatni život izlože pogledima javnosti. Oni su uzor mladima, njihova se riječ sluša kao da dolazi iz Božjih usta. A što znaju reći? Nekoliko otrcanih, banalnih fraza. Ništa više.
ZLOĆUDNI ZOMBIJI
No, kao što rekoh, postoji i druga, mnogo zloćudnija vrsta prodavača magle. To su ljudi koji djeluju pametno, koji se čine učenima, ali iza njihove sjajne fasade ne stoji ništa. Takve je ljude naš sociolog Josip Županov nazvao zombijima, možda nepotrebno, jer je hrvatski jezik bogat nazivima za ljudske naravi, pa za takve ljude nije teško naći prikladno ime.
DVA SPONZORA PO PROFESORU
Eto, dobih poziv na otvaranje izložbe. Autori izložbe su trojica sveučilišnih profesora. Na otvaranje nažalost (ili na sreću) nisam mogao doći, ali kako je izložba postavljena na trasi moje dnevne šetnje, nije mi je bilo teško posjetiti. Prvo uzeh katalog koji se, srećom po mene, besplatno dijelio. Tanak nije, jer je tiskan na polukartonu, ali kad prebrojiš stranice vidiš da ga nema više od jednog arka, dakle najmanji broj stranica (16) koji se još može tiskati i uvezati. Izdanje kataloga financiralo je šest (!) sponzora, dakle dva sponzora po profesoru.
No to nije sve. Kad sam ušao u dvoranu u kojoj je postavljena izložba, nisam vidio ništa. Vidio sam zapravo samo tih šesnaest stranica kataloga pričvršćene na dva nasuprotna zida. Autori izložbe su se ipak potrudili da stranice uvećaju na dvostruki format – valja se povodeći za pravilom da plakat mora biti čitljiv sa dva metra. Kako sam ušao, tako sam i izašao. Ništa nisam platio, nisam ni mnogo vremena izgubio, pa opet mi je ostao gorak okus u ustima: netko me je prevario, nasamario, navukao na tanak led – tim gore što dvojicu od trojice autora izložbe poznajem i znam kakvi su.
ANTIPOPULARIZACIJA ZNANOSTI
No što je kad ne znaš kakvi su? Eto, nedavno sam slušao znanstveno-popularno predavanje nekog našeg fizičara. Tema je bila ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku. No o tome sam imao malo prilike čuti, čak nisam uspio pročitati kako se zovu ovogodišnji nobelovci. Njihova su imena bila ispisana tako sitnim slovima da ih se nije moglo pročitati ni iz prvog, a kamoli iz desetog reda u kojem sam ja sjedio. No onda je uslijedilo predavanje.
Sjećam se kada sam učio fizičku kemiju kod pokojnog profesora Tomislava Cvitaša. Kada je na ploču napisao Schrödingerovu jednadžbu i počeo govoriti o funkcijama i operatorima, umalo mi je pozlilo – naprosto nisam mogao shvatiti da se struktura atoma i molekula može prikazati na tako apstraktan način. No odslušao sam sva predavanja, polovio osnove kvantne kemije, položio ispit, a onda mi je trebalo mnogo godina da mi pojmovi iz te grane fizike postanu koliko-toliko jasni.
To govorim zato što je sve ono što nam je profesor Cvitaš govorio čitav semestar naš vrli predavač sabio u pola sata. Čemu to? Onome tko sve to zna, tko je učio kvantnu fiziku na fakultetu, takvo predavanje nije potrebno, onome pak tko prvi put za takvo što čuje neće ama baš ništa biti jasno. I što je najgore, predavač nije bio nekakav nadobudni mladac, nego čovjek koji je predavao u srednjoj školi i na fakultetu. Zašto to čini? Valjda zato da pokaže kako je jako pametan, jer samo on može razumjeti kvantnu fiziku!
Ono što je trebalo biti popularizacija znanosti pretvorilo se u njezinu antipopularizaciju. Može li se kvantna fizika objasniti na popularan način? Može. Nakon što smo izašli s predavanja objasnio sam sve što je predavač htio i trebao reći u pet rečenica slušateljima koji su se s pravom osjećali prevarenima.
No bilo je i onih drugih, onih koji nisu htjeli priznati da od čitavog predavanja nisu baš ništa razumjeli ili su pak smatrali da je predavanje dobro (učeno, stručno, dubokoumno…) baš zato što ništa nisu razumjeli. Carevo novo ruho? Život piše romane, zna se. Ali i priča bajke.
