DIVOTE KRIVOTVORENJA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: Musée du Louvre à Paris

Ima jedna poslastica za procjenitelje umjetničkih djela: dođu do njih dvije potpuno jednake slike (recimo ulje na platnu), od kojih je jedna (očito) original, a druga, također očito, njezina kopija. Prva slika (original) bi postigla na dradžbi astronomsku cijenu dok bi drugu trebalo povući iz prodaje. Jedna je slika, rekoh, original no druga (kopija) se može smatrati krivotvorinom – ali samo ako ju se proglasi orginalom. Kako to?

Riječ je o tome da u ona davna doba kada nije bilo višebojnog tiska, a kamoli digitalne kamere i digitalne fotografije, svatko tko je htio imati sliku morao ju je sam naslikati ili – točnije i bolje – unajmiti kakvog mladog slikara, koji je jedva krpao kraj s krajem, da dođe u galeriju ili crkvu gdje se slika nalazi te je preslika u izvornom formatu, na izvornom platnu i izvornim bojama. Ako se slike (original i kopija) uspoređuju po starosti, razlike nema, ako se uspoređuju kemijskom analizom pigmenata – ni tu razlike nema. Ako je unajmljeni slikar bio vješt u svomeposlu, neće se vidjeti razlika ni u finoći izraza. Pa opet se može vidjeti koja je slika original a koja kopija (falsifikat)!

Može se vidjeti po potezu kista, jer svaki slikar ima karakterističan potez kao što svaki čovjek ima karakterističan rukopis. No, što ako rukopisa nema? Što ako sve što se piše nije samo kopija nego i krivotvorina?

ISKUŠAVANJE MOĆI UMJETNE INTELIGENCIJE

S ovim sam se posljednim pitanjem suočio kada se u znanstvenim časopisima počelo jako paziti na plagiranje. Uredništva su kupovala svakojake softvere za pronalaženje prepisanog teksta, a koliko je to, prepisivanje, uzelo maha pokazuje primjer jednog mog stručnog rada za kojeg mi je urednik rekao, uz izraz neizrecivog čuđenja, da nema nikakve podudarnosti ni s jednim objavljenim tekstom. No, što znači da nema podudarnosti? Želeći iskušati moći umjetne inteligencije, uzeo sam tri rečenice iz uvoda nasumično izabranog znanstvenog rada. Ništa suštinski nisam mijenjao, nisam ni dodao niti oduzeo nijedan podatak, nisam dodao niti izuzeo nijednu tvrdnju, samo sam promijenio redoslijed riječi i poneku riječ zamijenio frazom ili sinonimom. Je li to plagijat? Kompjutor je rekao da nije, a ja kažem da jest: jer originalnost znanstvenog rada ne počiva na jeziku, na originalnoj formulaciji, nego na novim, originalnim činjenicama. Izraz „u analiziranom mlijeku nalazi se 1 ng/L žive“ razlikuje se od izraza „u analiziranom mlijeku nalazi se 1 mg/L žive“ za samo jedno slovo (n i m), no koncentracija je žive u drugoj rečenici milijun puta veća!

Do ovakvih se apsurdnih zaključaka može doći ako se sve prepusti automatizmu, kompjutoru i njegovoj „inteligenciji“. Ali, u drugom slučaju kompjutor može biti vješt krivotvoritelj i to takav da se ne može razlikovati original od krivotvorine.

Dovoljno će biti da usporedimo tri primjerka istog teksta: jedan je pisan rukom, drugi pisaćim strojem, a treći otisnut laserskim printerom. Za prvi će tekst grafolog lako ustanoviti tko ga je pisao, za drugi će se – no, malo teže – moći pronaći stroj kojim je pisan, no za treći će to biti praktički nemoguće ustanoviti. Možda se može naći otisak prsta na papiru, možda nečija DNA, možda, možda, možda… Forenzika danas čini čuda, ali činjenica ostaje: što je tehnologija naprednija to je njezine proizvode lakše krivotvoriti.

DVA PRIMJERA

Od doba kada smo se mučili sa stranim jezicima, pa onda sa čitanjem titlova ili slušanjem sinhronih prijevoda došli smo do toga da nam umjetna inteligencija sama prevodi te sintetizira glas na jeziku kojeg govornik nikad nije govorio. Kako u posljednje vrijeme dosta pratim ono što se zbiva u Ukrajini, slušam „izvorna svjedočenja“ raznih anonimnih osoba. Ukrajinski zarobljenik pred kamerom priča svoju životnu priču te usput obasipa pogrdama svoje korumpirane zapovjednike i ukrajinskog predsjednika koji je skuhao svu tu kašu. Vjerovati mu ili ne vjerovati? Uradak je napravljen očito s namjerom širenja propagande, no je li ono što se čuje vjerodostojno ili nije? Kad bi ratni zarobljenik govorio svojim, ukrajinskim ili ruskim jezikom znalo bi se točno što je rekao. No ovako… Možda je engleski tekst koji izgovara doista vjerodostojan prijevod njegovih riječi, a možda i nije. Možda je govorio nešto sasvim drugo, a onda je obradom zvuka i slike (micanja usnicama) prikazano da govori ono što je trebao reći. To mi ne možemo znati, možemo samo vjerovati. Vjerovati komu i čemu?

Ili, drugi primjer. Na ulicama Sankt Peterburga strani novinar pita slučajne prolaznike što misle o ukrajinsko-ruskom ratu. Razgovor se odvija na perfektnom engleskom, pa je od prve jasno da je prilog obrađen umjetnom inteligencijom. Oni, svi do jednog, grde vladu i Putina, govore o tome kako rat ništa dobro nije donio niti će ikad donijeti njihovoj zemlji. I sad se, opet, čovjek pita je li to istina ili nije? Sumnjivo je već to što je u Rusiji zakonom zabranjeno govoriti protiv rata, a sad ljudi javno i spontano govore sve što misle nepoznatom stranom novinaru! Autor se izvlači da je prilog snimljen 2022. godine, dakle prije donošenja spomenutog zakona, ali tko od slušatelja zna kada je taj zakon donesen da ne govorimo o tome da ne može znati kada je rečeni prilog doista snimljen.

OČI KOJE NAS VARAJU

Neki mi znalac kaže da AI može sve, pa i vidjeti je li neki prilog original ili krivotvorina – make-up ili fake news. Možda je to točno ako prilog generiran umjetnom inteligencijom uporedimo s onime što je snimila kamera. Može se vidjeti da je govor sintetiziran, a pokreti usnica animirani. No, što ako – kao u navedena dva primjera – znamo da je govor sintetiziran a pokreti usnica animirani? Prilog očito nije original, on je prerađen, no je li prerađen na „istinit“ način?

To mi ne možemo znati. Možemo samo vjerovati – vjerovati svojim očima, očima koje nas varaju.