BURŽOASKI INTERNACIONALIZAM

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: CNN

U moje se vrijeme o Prvome svjetskom ratu u školi učilo drugačije nego danas. Gavrilo Princip nije bio terorist nego borac za slobodu svih južnoslavenskih naroda koji su stenjali pod austrijskom čizmom. Jedina država koja je napadnuta bez svoje krivice bila je Srbija. Sve druge učesnice u Velikom ratu, i s jedne i s druge strane, bile su podjenako krive ili – točnije – za sav taj užas bile su krive njihove „buržoazije“ koje su se otimale za svjetska bogatstva i borile za hegemoniju kako na europskom tako i na afričkom i azijskom prostoru. Bio je to dakle rat buržoazije s kojime radnička klasa (proleteri) nemaju ništa, pa stoga trebaju zauzeti neutralan, pravo rečeno pacifistički stav. Jednom riječju: sukobi na svjetskoj pozornici nisu primarno nacionalni nego klasni. Neprijatelj francuskog proletera, koji je na silu unovačen, nije njemački proleter u vidu njemačkog vojnika nego je i jednom i drugom zajednički neprijatelj buržoazija. Stoga se proleteri svih zemalja trebaju ujediniti u zajedničkom naporu da jednom za svagda svrgnu vlast buržoazije te uspostave diktaturu proleterijata kao prvi korak prema pravednijem društvu, socijalizmu (svakome prema njegovom radu) koje opet vodi u besklasno društvo, u komunizam (svakome prema njegovim potrebama). Više neće biti ratova jer gdje nema klasa nema ni klasnih sukoba. Povijest će doći do svoga kraja. Raj na zemlji!

POREDAK SLOBODNE TRGOVINE

„Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ postala je krilatica novog poretka koju smo u to doba mogli čitati na svakom uglu. Na kraju je, znamo, sve propalo, jer se proleteri svih zemalja nisu ujedinili, pa se proklamirani proleterski internacionalizam pretvorio u ruski hegemonizam, u „neslomljivo“ jedinstvo zemalja realnog socijalizma, u blokovsku podjelu, u hladni rat.

No ne pišem ja ovo zato da bih govorio o vremenima prošlim, nego o vremenima sadašnjim. Umjesto proleterskog internacionalizma danas imamo buržoaski internacionalizam. I kao što je onda politički poredak krio svoju pravu prirodu (diktatura komunističke partije) iza paravana pravde i humanizma (vladavina radničke klase), tako je krije i današnji. Današnji svjetski poredak ne kaže za sebe da se temelji na vladavini krupnog kapitala (međunarodnih korporacija),nego se deklarira kao poredak slobodne trgovine, slobodnog protoka robe i kapitala, kao globalizam. Lijepo zvuči, tim više što novi, globalistički poredak inzistira na ljudskim pravima, individualnim slobodama, na demokratskom uređenju.

NEPOSREDNA DEMOKRACIJA

Je li baš tako?

Demokracija ili, točnije – po Platonovoj terminologiji – politea  značila bi vladavina naroda (res publica = republika), političko uređenje u kojem narod (demos) kao cjelina donosi političke odluke. To je lijepa zamisao – kao i zamisao o besklasnom društvu – to je lijepa teorija, ali kao i ona Marxova dolazi u sukob sa stvarnošću, s realnošću društvenog i političkog života. Jedini istinski demokratski način odlučivanja je neposredna demokracija, u kojoj se odluke donose glasanjem svih građana na agori (u Grčkoj) ili na referendumu (u današnjim demokratskim državama). Ono prvo je bilo naširoko prakticirano, a ono drugo vrlo rijetko i to obično o nevažnim pitanjima. I u prošlom je sustavu bilo referenduma, npr. treba li neko selo ostati u okviru stare ili se pridružiti novoj općini. O važnim, pravo rečeno pravim političkim pitanjima nije se odlučivalo na referendumima nego na zatvorenim sjednicama partijskih organizacija. Kako onda, tako i danas.

NOSITELJ DRŽAVNOG SUVERENITETA

Je li netko sazvao referendum o tome treba li Hrvatska podržati Ukrajinu u ratu protiv Rusije? Nije. Naš je veleumni predsjednik vlade postavio političku tezu o „ničim izazvanoj agresiji Rusije na Ukrajinu“ i od tada je sveudilj ponavlja, a s njime i svi naši „slobodni i neovisni“ mediji. Kako ja, kao građanin, pa stoga i osnovni nositelj državnog suvereniteta, mogu utjecati na ishod tog rata ili barem na učešće Republike Hrvatske u njemu? Je li mene tko što pitao? Eto, sada su nas Rusi hakirali, a naši se mediji čudom čude zašto su to učinili. Što mi imamo s ratom u Ukrajini? Kao da u Ukrajinu nismo poslali helikoptere, pa i (barem) jedan višecjevni bacač raketa (VBR) koji je, čitam, pred neki dan uništen kod Harkova.

Zapadni, demokratski sustav nije izravan nego posredan. Dobro. Odluke ne donose građani nego njihovi demokratski izabrani predstavnici. Dobro je i to, samo dok se ne zapitamo kako se predstavnici izabiru.

Ako kažemo da se izabiru na slobodnim i demokratskim izborima nismo se daleko pomakli, jer takvi su izbori – mladi ne znaju, a stari zaboravljaju – postojali i u Jugoslaviji. I onda sam dolazio na isto biračko mjesto na koje dolazim danas i isto sam tako po slobodnoj volji zaokruživao ime bilo kojeg kandidata na listi. Razlika? Danas kandidati dolaze iz više političkih stranaka, a onda su dolazili samo iz jedne (zna se koje). To je demokratski napredak, nema spora, no treba zagrepsti malo dublje, zapitati se tko i kako postavlja kandidate?

OD DEMOKRACIJE DO PLUTOKRACIJE

Teoretski se svaki građan može kandidirati za bilo koju političku funkciju. Teoretski, ali samo teoretski. To kažem zato što iza kandidata mora netko stajati, neka stranka ili neko udruženje građana. No to je manje važno. Najvažnije je da netko treba platiti njegovu predizbornu kampanju, a ti koji plaćaju znaju što i za što plaćaju.

Mi smo još nerazvijena demokracija, pa to nije tako vidljivo kao u Sjedinjenim Državama. Da bi se uopće pomislilo ući u izbor za predsjednika treba namaknuti deset milijuna dolara, a tko namakne više imat će više izgleda da u trci pobjedi. No tko će dati novac? Dat će ga „sponzori“, što je drugo ime za krupni kapital, za globalističke korporacije. Rezultat? Kada dođe na vlast, novi predsjednik neće gledati da zadovolji narod, glasačko tijelo koje ga je izabralo (jer s njime se lako manipulira) nego svoje sponzore. To znači da smjer politike ne određuju građani nego krupni kapital. Tako smo, eto, od demokracije došli do plutokracije, a od plutokracije samo je jedan korak do globalizma, do buržoaskog internacionalizma.

Za ilustraciju rečenog ne treba ići dalje od nedavne predsjedničke debate Biden – Trump. Bi li čovjek zdrave pameti glasao i za jednog od predloženih kandidata? Za Trumpa još nekako, a za Bidena baš nikako. Riječ je očito o bolesnom čovjeku čija će (Alzheimereova) bolest postajati svakim danom sve gora. Da je zaposlen, da radi na bilo kojem radnom mjestu, dobio bio rješenje o invalidskom umirovljenju – no to se ne događa kad radi najodgovorniji posao na svijetu, posao upravljanja najmoćnijom državom.

Što to znači, ne treba trošiti riječi. Dovoljno će biti spomenuti kako je na posljednjem sastanku s Putinom na prijetnju da će Rusija napasti Ukrajinu ako SAD ne odustane od njezinog prijema u NATO lakonski odgovorio: „Pa onda napadnite!“

TKO U SJENI BOLESNOG ČOVJEKA POVLAČI KONCE?

Takav odgovor priliči djetetu, a ne odgovornom čovjeku koji bi usto trebao biti jako dobro upućen u međunarodne političke, vojnopolitičke i geopolitičke odnose. Sve što se danas događa moglo se predvidjeti, ili barem prihvatiti kao mogućnost. Još nam samo preostaje mogućnost nuklearnog rata. A mi pred svime time zatvaramo oči, pravimo se kao da se to nas ne tiče. A što drugo da radimo? Realno govoreći, što mi kao slobodni građani, kao osnovni nosioci državnog suvereniteta, tu možemo učiniti?

Možemo slobodno govoriti. To je još jedina sloboda koja nam je preostala. Možemo se sprdati do mile volje s političarima, pa bili oni sadašnji ili budući predsjednici najmoćnije zemlje na svijetu. No dok se mi rugamo bolesnom čovjeku – uživajući u tome kao u najvišem civilizacijskom dostignuću – netko u sjeni bolesnog čovjeka povlači konce. Na kraju krajeva, uopće nije važno tko je „predstavnik naroda“ kad se narod ništa ne pita. On je odavno izgubio vlast.