BICIKLOM OD ZAGREBA DO SENJA I NATRAG

Piše: Ivana Perić

Foto: www.h-alter.org

Tjelesni za Tijelovo – svi mi imamo svoju staru cestu, to je otprilike bila konstatacija jednog predvečerja, nakon nekoliko pića u pitomoj zagrebačkoj birtiji. Neke je vodila do Zagreba, neke do Rijeke, neke do Zadra, neke do Splita, neke do Gospića, i do svih manjih i većih mjesta što su se rasula po putu. Ovoga puta, uz bicikl kao vjernog prijatelja, i u dobrom društvu, krenula sam na put starom cestom koja nije jedna od onih koja me veže uz djetinjstvo – starom cestom prema Senju.

U Senju sam bila samo jednom u životu, čega se sjećam kroz izmaglicu, a grad mi je poznat u svega nekoliko crtica – djela Vjenceslava Novaka i Augusta Šenoe, senjsku buru, tvrđavu Nehaj. Zapravo nije toliko bitan Senj, koliko put do Senja. Prvi dio vožnje, Starom karlovačkom cestom, od Zagreba do Karlovca, već mi je dobro poznat krajolik – više sam puta biciklom vozila do Karlovca, išla na jednodnevne izlete do Jaske, Samobora, Ozlja. Drugi mi je dio puta, od Karlovca do Senja, gotovo potpuna nepoznanica, što me raduje i uzbuđuje na način da dan prije polaska ne mogu spavati, nestrpljivo čekam da odzvoni alarm i službeno bude vrijeme za polazak.

Šest dana i otprilike četiristo kilometara je pred nama. Odlučili smo da idemo do Senja i vraćamo se u Zagreb istom rutom. Nekoliko prijatelja komentira da je šteta vraćati se istom rutom, ali ovoga puta se odlučno ne slažem. Vožnja (i hodanje) istom rutom, ali drugom stranom ceste, uvijek nudi neke nove stvari, ono što prije nisi uhvatio pogledom sada je blisko i nadohvat ruke, sve što je bilo ispred odjednom je iza tebe, i obrnuto. Uostalom, želja mi je utvrditi rutu, pobliže upoznati ovu cestu, njene okuke, drveća i kuće što su uz nju izrasle, način na koji sunčeve zrake na nju padaju u različita doba dana.

Vrući su dani pred nama, a naši bicikli veoma skromni, pa ne forsiramo čim veću kilometražu u jednome danu. Od Zagreba vozimo prema Dugoj Resi, Stara karlovačka je standardno stresna za bicikliste (vjerujem i za ostale sudionike u prometu), ali uspijevam uživati u poljima procvalih makova koje ostavljamo za sobom. Pjevušim “znaš li majko, majčice, kakvi su ono cvjetovi” i lagano pedaliram dalje.

Nakon što smo pregrmili nekoliko uzbrdica do Jaske, zaustavljamo se kraj malog marketa na izlazu iz grada. To je već postao ritual na putovanju Starom karlovačkom. Bliži se podne, a tijelo žudi za doručkom, pa pitam ljubazne prodavačice u dućanu imaju li kakvog voća, na što mi daju posljednju jabuku i još inzistiraju da je operu. Nastavljamo prema Karlovcu, gdje se nagrađujemo poštenim obrokom i u hladu rijeke Korane skrivamo od žege. U Karlovcu je, kao u vjerojatno nijednom gradu u Hrvatskoj, posve očigledan značaj rijeka za život ljudi i opstanak čitavog biljnog i životinjskog svijeta. Odmaramo nedaleko od Foginovog kupališta, gdje se građani druže, kupaju, žive uz rijeku, od rijeke. Za razliku od brojnih gradova u kojima se bježi od rijeka, u kojima se rijeke percipira kao prepreke i periferna mjesta, Korana je u Karlovcu centralno mjesto, poveznica duž koje se rađa i održava život.

Lokalci s kojima razgovaram svi redom ističu značaj rijeka za život Karlovca, potrebu za njihovom zaštitom – bez rijeka, jednostavno nema života. Hidroelektrana Lešće zauvijek je potopila trinaest kilometara kanjona rijeke Dobre, a iako je završena relativno nedavno (2010. godine), mnogi još uvijek ne uče na greškama pa se tako planira gradnja više malih hidroelektrana na Korani, zbog čega je prošle godine pokrenuta kampanja Sačuvajmo Koranu zajedno. Udruga Eko Pan već više godina upozorava na moguće negativne posljedice realizacije malih hidroelektrana na karlovačkim rijekama, a ja se, gledajući plavozelenu rijeku kojom mirno manevriraju ribe, a jedan pas neumorno uskače već pola sata, veselo mašući repom i pozivajući svoju ljudsku prijateljicu da mu se pridruži u plivanju, iskreno nadam da će Korana zbilja ostati sačuvana.

Nastavljamo vožnju preko Duge Rese i odlučujemo prespavati u ljupkom kampu Slapić, smještenom na još jednoj krasnoj rijeci – Mrežnici. Iako je kratkoga toka, niti sedamdeset kilometara, Mrežnica ima gotovo stotinu sedrenih barijera na svom toku i iznimno je raznolika rijeka. U blizini kampa Slapić je i krasno mjesto za druženje, nazvano Otok ljubavi, kojemu poseban šarm daje jedan plavožuti tobogan. U kampu nema gužve, svega nekoliko gostiju, uglavnom Nijemaca i Nizozemaca. Na recepciji nam govore kako je većina gostiju u prolazu, jer je rijeka još prehladna za kupanje. Mrežnica je bistra, predivne boje, nabujala od nedavnih kiša. Sastavljamo šator, bacam tenisice i jurim umočiti noge, ali voda je toliko hladna da imam osjećaj kako su mi stopala u trenutku odrezana od ostatka tijela. Nakon cjelodnevne vožnje, kupanje zvuči kao privlačna ideja, ali odlučujem kako večeras ipak nisam toliko hrabra. Umjesto kupanja u hladnoj rijeci, ispijamo hladna pića, osluškujemo vodu kako teče, ptice koje cvrkuću u suton i strance koji ispred svojih kampera izlažu planove za nastavak godišnjeg odmora. Život je dobar.

U noći se budim više puta, jedna kukavica na obližnjem stablu neumorno kuka. Ranom zorom trava je vlažna, a vani podosta hladno. Navlačim dugu majicu i promatram buđenje dana. Razmišljam kako je upravo period kad kukavice nesu jaja, tko zna strahuju li jutros druge ptice hoće li im uvaliti neželjeni poklon. Pakiramo šator i s dolaskom sunca idemo dalje, starom cestom prema Senju. Jozefina je u dobrom stanju, a uvjeti na cesti mnogo bolji od onih od Zagreba do Karlovca. Priča kaže kako je 1775. godine car Josip II. obilazio hrvatske krajeve, od Karlovca do Senja – preko Josipdola, Kapele i Vratnika, istom putem kojim smo i mi krenuli. Prelazeći Kapelu, pao je s konja na neprohodnom putu i tim povodom naredio da se izgradi prava cesta. Nes(p)retan pad je preživio, a narod je uvidio da je ponekad za dobru cestu prvo potrebno da car padne s konja.

Kapela je još daleko pred nama, nadam se da nećemo pasti s bicikala, ali jedno je sigurno – zbog nas se sigurno neće raditi nove ceste. Prolazimo kroz tri Zvečaja i divimo se pogledu na tirkiznu Mrežnicu, zelenilo stabala, i prugu koja se proteže krajolikom. U Potoku Tounjskom stajemo pokraj malog vrela, izgrađenog u 19. stoljeću. Punimo vodu i lagano pedaliramo dalje. Na cesti nema gužve, bliži se podne i zrak kao da nepomično stoji, pa na svaku nizbrdicu gledam s velikom zahvalnošću. U idealnoj situaciji, povjetarac bi lagano podizao naše majice s leđa, ali one su čvrsto zalijepljene, otežane znojem i pritisnute ruksacima koje nosimo.

U Tounju se zaustavljamo u lokalnom kafiću, izbjegavamo najgore sunčane sate. U kafiću je još nekoliko slovenskih bajkera koji su također u potrazi za predahom, a nekoliko stolova zauzeli su lokalni dečki, koji uglavnom razgovaraju o automobilima i motorima koji im se sviđaju. Razmišljam kako u svim malim mjestima koje znam kafiće uglavnom okupiraju muškarci. Prisjećam se koliko se puta znalo dogoditi, u Turskoj, Jordanu, Libanonu, da suputnici s kojima sam se zatekla istražujući nove gradove i sela, komentiraju kako su u kafićima samo muškarci, uvijek s nekim polustrahom i čuđenjem u glasu. Zapravo, ni kod nas nije puno drugačije.

Koristimo priliku i spuštamo se prema poznatom Tounjskom mostu, izgrađenom na mjestu gdje Jozefinska cesta prelazi preko kanjona tječice Tounjčice. Most je izgrađen u 18. Stoljeću, a u 19. je stoljeću, prilikom rekonstrukcije, na postojeći most dodan drugi kat, pa je tako postao jedini dvokatni most u Hrvatskoj i jedini koji je na sebi imao kipove i spomen ploče. Na jednoj od spomen ploča tako piše: “U spomen napornu putu / kojim je godine 1775. u svibnju / Rimski car Josip II., / otac domovine, prvi došao / i višnjom voljom naredio / da se nov put izgradi /pod vodstvom presretnog izvođača pukovnika Struppija”.

U glavi mi se pojavljuje slika Struppija kako se cereka, ali mi pogled odvlači rijeka Tounjčica koja je nažalost jako prljava. Jurimo dalje do Josipdola, koji je također dobio ime prema caru Josipu II. U centru grada skrećemo s glavne rute kako bi se popeli uzbrdo, kojih šest kilometara prema srednjovjekovnoj tvrđavi Tržan, koja se nalazi iznad Modruša. Odlučili smo ondje prespavati, u maloj kućici nedaleko od tvrđave. Nju gospođa Natalija iznajmljuje svima koji su željni pravog odmora – daleko od zvukova grada, okruženi tisućama stabala među kojima tu i tamo izviri koja drvena kućica. Na putu do njenog malog raja srećemo svega jedan automobil, i iako je uzbrdica nemilosrdna, nekako lakše dišemo. Navečer je malo hladnjikavo pa ložimo vatru i razmišljamo kako nas sutra čeka posljednja dionica, preko Kapele i Vratnika – službeni ulazak u Ličko-senjsku županiju. To je dionica koja me najviše raduje. Nešto u planinama, kršu, kupusu i krumpirima, neobično mi je blisko, iako sam odrasla u Ravnim kotarima (a možda baš i zato). Privlači me ta jednostavnost i ogoljenost, budi osjećaj doma i spremna sam zauvijek braniti stav da je Lika stvarno lik (lijek). Iako, izgleda da taj lijek valja uzimati u dozama.

Vozeći se kroz gotovo puste krajolike, čovjek se stvarno zapita – Aoj Liko, voli li te itko? Ili svi volimo Liku izdaleka, kao bijeg, kao romantiziranu sliku “iskonskog” krajolika – trenutak u vremenu, dubok udah nakon kojeg jurimo dalje? Rano je jutro i na cesti gotovo da i nema auta, izuzev povremenih teretnih kamiona, ali se čuje buka s autoceste koja je udaljena svega nekoliko kilometara. Ona je kao duh koji vječno opsjeda staru cestu, stanovnike neprestano podsjeća na ono što je nekada bilo, na ono što je moglo biti, dok su u kafićima i restoranima na staroj cesti sada stalni gosti biljke i drveće, koji ih polako preuzimaju.

“Život nas je zaobišao”, komentiraju kratko lokalci. I nije potrebno više pričati, u tih par riječi stane sve. Penjemo se na Kapelu, a u zraku je nostalgija za koju osjećam da mi ne pripada, da na nju ne bih trebala polagati vlasništvo. Ja u njoj u ovom trenutku čak i na neki način uživam, a za ljude koji žive duž ove ceste ona je prije svega bolna. Meni je ovo avantura, njima je svakodnevica. Povremeno silazimo s bicikala jer je jednostavno lakše i brže hodati i gurati, nego pedalirati uzbrdo. Sami smo na cesti, što se ljudi tiče – mogli smo biti i na Marsu. Prijevoj Kapela na 887 metara nadmorske visine dočekali smo s radošću koja se povećala spoznajom da slijedi ono najslađe – lijep, dugačak, zeleni spust. Postoji određena doza sreće i ponosa kad se vlastitim nogama doguraš do nekog vrha, koliko god malen on bio, i onda se pustiš nizbrdo – kao dijete sam mislila da je to najbliže što čovjek može doživjeti letu, životu ptice, a i danas sam sklona misliti isto.

Na kraju spusta čeka nas divan prizor – pred nama su Jezerane, mostić, polja, ovce, i dva istrošena gola za nogomet na otočiću usred jezera. Kupujem vodu u dućanu, a prodavačica me pita otkud smo došli i kuda ćemo. Odgovara mi da nam zavidi i želi nam sretan put dalje. Razmišljam kako smo stvarno sretni – imamo slobodu ovih nekoliko dana, šator na leđima, funkcionalne bicikle i zdrave noge, i još nešto kuna u džepu. Preko Križopolja se lagano vozimo do Brinja, a duh autoceste konstantno nas prati. U Brinju sjedamo u prvi kafić, prije nego odvozimo zadnjih četrdesetak kilometara. Konobarica je ljubazna, samoinicijativno nam donosi dodatne krigle vode, ostavljam joj mobitel na punjenje, jer bi bio red da ga napokon upalim i javim se dragim ljudima.

Znamo da nas čeka uspon na Vratnik, ali zapravo ne znam što očekivati – hoće li biti kao uspon na Kapelu, ili još gore. Moj bicikl nema brzina. Iako inače uživam u neforsiranju brzine, i volim jednolično jedrenje svog plavog ljubimca, u ovom bih trenutku možda željela da na njemu mogu malo jače “potegnuti”. Što je tu je, izdržat ćemo. Pozdravljamo dragu konobaricu, vozimo dalje. Prolazimo kroz mala mjesta u kojima je više ovaca nego ljudi, tu i tamo na obzoru se ukaže kakva baka koja na drvenom bančiću sjedi na livadi i čuva stoku, a iza okuke izviri stol s domaćim sirom i medom za prodaju. Iako uglavnom sunčano, na ovom dijelu puta je osjetno hladnije, a u jednom trenutku nam je nakratko zaprijetio i kišni oblak, ali je brzo odustao.

Pri kraju uspona prolazimo kraj konobe Putnik, koja je, posve prigodno, potpuno prazna. Upravo ćemo u blizini Putnika na povratku sresti jednog od rijetkih putnika na cesti – Nemanju koji se biciklom iz Banja Luke uputio prema Rimu. Nemanja je, uz jednog Nizozemca kojeg smo sreli na ulazu u Senj, jedini biciklist na duže pruge kojeg smo sreli tijekom četiristo kilometara pedaliranja. Ali nije to toliko loše, Nizozemac nam je pak rekao da je pedalirao od Nizozemske do Hrvatske, a mi smo bili tek drugi biciklisti koje je sreo.

Uz pokoju psovku u bradu i tihi jauk u stilu “što je meni ovo trebalo”, uspinjemo se na Vratnik, s kojega puca pogled na Senj, otoke koji izgledaju kao Mjesečeva djeca, i plavo, plavo more. Na vrhu se nalazi restoran i motel Vratnik, nekada turistička meka, danas opustjela i ruševna građevina, porazbijanih stakala, iz koje se iščupalo i pokralo sve što se dalo počupati i pokrati, a od svega je valjda ostala jedino jedna trošna bijela klompa na ulaznim stepenicama motela. Što li se dogodilo s drugom, gdje je vratnička Pepeljuga?

Pozdravljamo klompu i sve njene bivše živote i puštamo biciklima na volju na najljepšem, dugačkom spustu, zbog kojeg se svaki uspon isplati. Spuštanje prema Senju puno je serpentina kojima vijugamo uz povremene sretne urlike, a na trenutke mi dođe da zatvorim oči i uživam u udarima vjetra u lice, ali sam dovoljno odgovorna vozačica i brzo zatomljujem tu želju.

Jurimo pokraj malih mjesta, od kojih u oko posebno upada Majorija, ali u njoj ćemo stati na povratku za Zagreb, kad budemo lagano gmizali uzbrdo – sada nam se ne da kresati krila i zaustavljati let nizbrdo. U mjestu Majorija nalazi se fontana koja zahvaća izvor velebitske pitke vode, a je pod nazivom Carsko vrilo. Izgrađena je u vrijeme radova na osuvremenjavanju ceste, u razdoblju od 1833. do 1845. godine. Major Josip Kajetan Knežić (Knežić je projektirao i već spomenuti most u Tounju) iz Petrinje bio je zadužen za njezinu gradnju, a za vrijeme gradnje ceste živio je u prizemnoj graničarskoj kući, južno od Vratnika. Priča ide ovako – tu je prizemnicu narod prozvao “Majorija”, a kasnije je cijeli zaselak dobio taj naziv. Kod Craskog vrila nalazi se i crkvica sv. Mihovila, a iza nje je Knežić izgradio svoju grobnicu, u kojoj je po vlastitoj želji i sahranjen.

Bicikle još uvijek gura energija s Vratnika i jureći kroz Velika vrata (završetak Jozefine) ulazimo u Senj, pomalo uspavani grad. Turistička sezona još uvijek nije u punom jeku pa nema gužvi i nemira u gradu. Prolazimo kraj brojnih zatvorenih radnji, gdje su nekad bili zlatari, filigrani, postolari, ali i kraj uspješne Tvornice trikotaže Neda, u kojoj su prvi artikli sašiveni još 1948. godine, u prostorima nekadašnje tvornice duhana. Neda je preživjela sve burne nalete vremena, pa se ondje i danas nastavlja dugogodišnja tradicija proizvodnje pamučnog pletiva, donjeg rublja, odjeće za spavanje i majica. Malo zastajemo, jedemo suhe bureke, koji postaju nevažni dok promatram djecu koja se igraju uz obalu, brodove koje lagano ljulja more, i mali svjetionik u luci.

Iz Senja krećemo prema nekoliko kilometara udaljenoj uvali, u kojoj se smjestio kamp Ujča, gdje smo odlučili prespavati i uzeti dan odmora od vožnje prije povratka za Zagreb. Dok se biciklima spuštamo u kamp, iznenađuje nas tišina; na čitavom prostoru parkirano je svega nekoliko kamp prikolica. Zabrinjava me pomisao da kamp možda uopće ne radi, ali ispada da je trenutno samo slabije posjećen. Brzo dižemo šator pa krećem u istraživanje uvale. Grmlje vrijeska okupiralo je dio obale, u zraku se osjeti svježi miris raznolikog bilja. Neke ptice krasno cvrkuću, ovoga puta nema kukavice.

Penjemo se na uzvisinu koja se nadvila nad uvalom i promatramo plavetnilo pred nama. Samo je jedan brod trenutno na pučini, na njemu ribar i njegova mreža. Promatram otoke koji se prostiru na obzoru, razmišljam koji je koji, ali nisam posve sigurna. Možda Krk, Cres, Rab? Na povratku za Zagreb jedan će mi turistički vodič, koji je jednom prilikom prešao 45 kilometara otoka na konju, na Vratniku prstom pokazati svoj rodni Mali Lošinj. Za druge još nisam sigurna, ali za Mali Lošinj ću, eto, nakon toga uvijek znati. Ali sve to čeka na povratku, tek se treba dogoditi. Odlučujem neke priče s druge strane ceste ostaviti trenutku i sjećanju, dalje od papira. Sada valja ostati u uvali, zaplivati i približiti se malo Mjesečevoj djeci čija imena još uvijek ne znam.