AROGANTNO PONIŽAVANJE NANCY PELOSI
Tekst: Vjekoslav Krsnik
Foto: Ured predsjednika
Najnoviji ispad predsjednika Republike Zorana Milanovića odbijajući da primii predsjednicu Zastupničkog doma američkog Kongresa Nensi Pelosi, u širem smislu veću težinu nego njegovi dosadašnji istupi na međunarodnom planu, naravno pored već notorne svađe s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem na birtijškoj razini. Treba podsjetiti da je uoči dolaska na konferenciju Krimske platforme u Zagreb njezin ured objavio priopćenje u kojemu se posebno naglašava da je “Hrvatska ključni američki saveznik, regionalni lider i NATO-partner”, te da će “dolazak u Zagreb produbit vezu dviju država”.
DIPLOMATSKA I LJUDSKA UVREDA
Objašnjavajući zašto je na molbu Američkog veleposlanstva u Hrvatskoj odbio primiti visoku američku dužnosnicu kao sudionicu konferencije o “Krimskoj platformi” predsjednik Republike u svom arogantnom stilu izrekao je niz ne samo diplomatskih nego ljudskih uvreda na račun 82-godišnje predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa. Ocijenio je da je ona “nothingburger”, preneseno beznačajna osoba, konstatirajući da ona nije “moja razina” te da ne predstavlja “izvršnu vlast” kao i da za dva tjedna kad su američki kongresni izbori, referirajući se na očekivanu pobjedu Republikanaca, da ona kao članica Demokratske stranke “za dva tjedna ne će biti to što je sada”.
IGRAČI PARIZA I MOSKVE
Ovdje treba podsjetiti da Sjedinjene Američke Države već dvije godine nisu poslale novog veleposlanika u Zagreb, što je određeni znak da su američko-hrvatski odnosi na određeni način sa stajališta službenog Washingtona na nižem stupnju suradnje i razumijevanja. Naravno to je posljedica i politike Plenkovićeve Vlade koja se najizrazitije manifestirala u odabiru francuskog borbenog zrakoplova “rafale” umjesto američkog konkurenta “F-16 block70”. Andrej Plenković kao otvoreni igrač Pariza opredijelio se za “rafale” uopće ne vodeći računa da su pravi strateški partner hrvatskoga naroda u borbi za državnu samostalnost bile su Sjedinjene Američke Države, dok je s druge strane Francuska bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani uporno podržavajući fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. I danas francuska službena politika smatra Srbiju strateškim partnerom na prostoru bivše Jugoslavije, pa je štoviše francuska ministrica obrane Florence Party izjavila da su Francuzi i Srbi “braća po oružju”. Prema tome nije samo u pitanju Zoran Milanović koji se htio ne htio eksponirao kao “ruski igrač” jer za razliku od Plenkovića nije tako jasan kad se radi o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Između ostaloga treba ukazati da je Zoran Milanović izričito protiv dolaska ukrajinskih vojnika u Hrvatsku radi uvježbavanja, a iz ranijeg razdoblja bio je prihvatio ruski poziv za sudjelovanje na paradi u povodu Dana pobjede, ali je to otkazao navodno zbog kvara na državnom zrakoplovu. Ne radi se samo o “ruskom igraču” Zoranu Milanoviću nego zbog drugih razloga i o samom premijeru Plenkoviću.
KLJUČNI AMERIČKI SAVEZNIK
Suzdržana pozicija Washingtona prema Hrvatskoj mogla se isčitati i iz činjenice da Andrej Plenković za vrijeme ovogodišnjeg zasjedanja Opće skupštine UN-a nije ostvario nikakav susret s pripadnicima američke administracije. U svakom slučaju Milanovićevo arogantno ponižavanje predjsednice Zastupničkog doma Kongresa ni u kojem slučaju ne će doprinijeti odluci službenog Washingtona da uskoro imenuje novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj kojoj je na čelu osoba poput Zorana Milanovića. Usput najblaže rečeno neukusnom primjedbom da Nensi Pelosi nije “njegova razina” Zoran Milanović je uvrijedio i velik broj američkih Hrvata koji glasuju na izborima za Demokratsku stranku i Nensi Pelosi na dužnosti predsjednice Zastupničkog doma koji predstavlja američki narod.
Nensi Pelosi nije slučajno u svojoj poruci prije dolaska u Hrvatsku naglasila da je “Hrvatska ključni američki saveznik, regionalni lider i NATO-partner”, te da će “dolazak u Zagreb produbit vezu dviju država”.
NOVA GEOPOLITIČKA SLIKA
Zašto je Hrvatska važna za Sjedinjene Države napisao sam u komentaru objavljenom u “Croatian American Timesu” 2000. godine sljedeće: “Hrvatska je u teškim uvjetima, unatoč svim stranim procjenama, uspjela zaustaviti srpski prodor na Zapad i što je još važnije na geostrateški važan Jadran, pa se tako silom činjenica nametnula kao nezaobilazan čimbenik u stvaranju nove geopolitičke slike u Jugoistočnoj Europi. Tek u okviru tog pojma Hrvatska ulazi u sferu geopolitike Sjedinjenih Država, jer je čista iluzija da bi Hrvatska kao državna jedinka mogla nešto značiti u globalnoj slici Washingtona, angažiranog u mnogo napetijim i vrelijim otvorenim ili latentnim sukobima u svijetu. Hrvatska nema ni nafte, niti milijarde uloženog američkog kapitala, da bi predstavljala točku od posebnog američkog interesa u Europi. Jugoistočna Europa je međutim nešto drugo. Ona je dio jedne šire geopolitičke regije koja obuhvaća cijelo Sredozemlje s Bliskim istokom i sjevernom Afrikom.
Prema procjeni što ju je svojedobno izložio u jednom pismu “Washington Postu” kratkotrajni zapovjednik NATO snaga u Bosni, a sada zapovjednik Južnog krila NATO-a admiral Joseph Lopez nakon završetka Hladnog rata “to je regija najnestabilnijeg i nepredvidivog okružja s kojim je suočen NATO, ako ne i svijet. Brojni su izvori nestabilnosti na tom području, od unutarnjih etničkih napetosti, sukoba oko prirodnih resursa kao što su teritoriji, voda i nafta, iredentističke pretenzije, siromaštvo, demografske silnice i vjerski ekstremizam.” Zbog toga Washington smatra Hrvatsku koja je ušla u NATO savez prije nego u Europsku uniju “ključnim američkim saveznikom i regionalnim liderom” što zbog različitih sukobljenih interesa nije prepoznato u Bruxellesu.
