ANTROPOCEN – AKTIVIZAM U ZNANOSTI
Aktivizam je danas postao do te mjere popularan da mnogi aktivisti vjeruju da svojim djelovanjem mogu u najmanju ruku spasiti planet, a uz “malo truda” valjda i cijeli planetarni sustav. Parola “spasimo planet” ulijeva vjeru da je to moguće, da je to naša obveza i društvena zadaća, i da su u krivu svi oni racionalni umovi koji tvrde da je to jednostavno nemoguće. Taj način razmišljanja, bolje rečeno uvjerenje, je lako prijemčivo mnogima koje je potrebno samo “osvijestiti” da bi prihvatili “napredne” ideje. Toga je bilo i u prošlosti, očito ima i danas.
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: Brad Sageman / www.anthropocene.info
Aktivizam je danas postao do te mjere popularan da mnogi aktivisti vjeruju da svojim djelovanjem mogu u najmanju ruku spasiti planet, a uz “malo truda” valjda i cijeli planetarni sustav. Parola “spasimo planet” ulijeva vjeru da je to moguće, da je to naša obveza i društvena zadaća, i da su u krivu svi oni racionalni umovi koji tvrde da je to jednostavno nemoguće. Taj način razmišljanja, bolje rečeno uvjerenje, je lako prijemčivo mnogima koje je potrebno samo “osvijestiti” da bi prihvatili “napredne” ideje. Toga je bilo i u prošlosti, očito ima i danas.
OSVIJEŠTENI AKTIVISTI PROGLAŠAVALI ZNANOST BURŽOASKOM
“Osviješteni” aktivisti su svojevremeno proglašavali znanost “buržoaskom”, a mnogi su znanstvenici nažalost skončali u Staljinovim gulazima, a u Maovoj Kini bili su žrtve “kulturne revolucije”. Zato što se znanstvenim temama počinju baviti ne-znanstvenici, dežurni dušobrižnici i raznorazni aktivisti, neupućenom laiku je teško razaznati što je tu žito – a što kukolj. No kada se taj način razmišljanja probije u znanstvene krugove, tada to više nije zanemariv problem pred kojim znanstvena zajednica može zatvarati oči. Malo po malo aktivističko razmišljanje o odgovornosti čovjeka za sve prirodne nedaće koje na svijetu postoje (npr. glad, suše, poplave, bolesti, pa čak i tornada te erupcije vulkana, o čemu je svojevremeno pisao i naš tisak kao o “osveti Zemlje” zbog ljudskog djelovanja protiv nje) pronalazi svoj put u oficijelnu znanost i o tim temama se počinje ozbiljno raspravljati. To ne izgleda kao problem, sve dok na taj način u znanost ne uđe neka zabluda. Kada se to dogodi, trebat će utrošiti golemu energiju da se napravljena znanstvena šteta ispravi.
MEDIJI I NOVO GEOLOŠKO RAZDOBLJE ANTROPOCEN
Prijedlog da se uvede novo geološko razdoblje Antropocen kao vrijeme u kojem čovjek i njegovo djelovanje utječe na prirodu do iste mjere do koje to čine prirodni procesi, pokušaj je izvoza aktivističkog razmišljanja i percepcije stvarnosti u znanost, točnije u geologiju. Ideju su pokrenuli, naravno, ne-geolozi, ali je s vremenom zadobila simpatije i kod dijela geologa. Do sada se geološka zajednica uspijevala othrvati tom prijedlogu, ali su ideju prihvatili mediji i dio znanstvene zajednice, jer kako ovih dana navode neki mediji, nju danas propagiraju najveći geolozi. To bi trebalo uvjeriti javnost da je s tim prijedlogom suglasna i mainstream znanost, pa se valjda očekuje povratna sprega kojom bi stav javnosti preuvjerio i zadnje skeptike. Istina je da se ta inicijativa povlači već 10 godina, i da za sada nije dobila podršku mjerodavnih znanstvenih komisija, npr. Komisije za stratigrafiju Međunarodne geološke unije.
Predlagači uvođenja antropocena tvrde da je čovjek na Zemlji već prouzročio trajne (u geološkom smislu) promjene koje će se vidjeti i u dalekoj budućnosti. No, u geologiji postoji jasno pravilo koje uvjetuje da bi se uvelo novo geološko razdoblje, mora se dobro definirati njegove granice prema starijim i mlađim naslagama (ovih potonjih u slučaju antropocena nema), i to tako da budu globalno prepoznatljive. Granice u geologiji su definirane prema važnim i globalno prepoznatljivima promjena u živom svijetu. Za to treba odrediti tipske profile na kojima će se definirati karakter granice i svojstva pridruženih naslaga (tzv. stratotipove). Treba odrediti koji se organizmi zadnji javljaju neposredno prije granice (jer izumiru) a koji se javljaju neposredno iznad granice. Treba odrediti i po kojem se geokemijskom svojstvu ta granica može prepoznati. Definiranje granice mora biti globalno, pa se sedimenti s neke predložene granice daju na analizu različitim istraživačima zajedno s određenim brojem “lažnih” uzoraka, pa se očekuje da svi prepoznaju “ključni” uzorak po istim svojstvima (tzv. “blind-test”). Tako otprilike, ukratko i pojednostavljeno, radimo u geologiji. Kad se jednom odredi točan položaj granice, tada se za oznaku globalnog stratotipa na to mjesto zabije “zlatni klin” (u stvari brončani i više nalik na čavao). Kako si to zamišljaju predlagači antropocena, hoće li se taj “zlatni klin” zabiti u neko odlagalište otpada, ili ispod asfalta iz 1950. godine?
Foto: Zlatni klin zabijen u stijene na granici cenoman/turon u Koloradu, SAD
VREMENSKA GRANICA ANTROPOCENA
No, da vidimo, koju ćemo vremensku granicu izabrati za “bazu” antropocena? Je li ona globalno vidljiva? Je li vidljiva na svim kontinentima? Koji su organizmi izumrli odmah nakon (ili neposredno ispod) te granice, a koji su se novi pojavili? Gdje se nalaze tipski profili? Jesu li tipski profili dostupni istraživačima? Gdje se nalaze sekundarni profili na drugim kontinentima? Sve nabrojano su ključni kriteriji za definiranje geoloških razdoblja. Kako se u tu shemu uklapa antropocen? Možda će netko od čitatelja reći kako je sve ovo za njega nebitno, ali nemojmo zaboraviti da to znači mijenjanje geoloških sadržaja u svim udžbenicima (slično kao kada je Pluton izgubio status pravog planeta), pa i nacionalnih kurikula za sve razine škola.
Aktivisti će reći da je čovjek kriv i za “šesto izumiranje”, a zanemariti će da je izumiranje u našem svijetu stalna pojava. Glavne geološke vremenske granice postavljene su po globalno vidljivim promjenama u fauni, a to znači po masovnom izumiranju, bez obzira čime izazvanom. Iz današnje perspektive, izumiranje 25-30 % svog živog svijeta bio bi pomor bez premca, a u geološkoj prošlosti to se zaista dogodilo na granicama mnogih geoloških razdoblja. Pokušajmo samo zamisliti da oko nas izumre približno trećina svega živog svijeta, i da se pri tome smanji i populacija onih organizama koji će preživjeti. To bi nadišlo sve naše spoznaje o izumiranju pojedinih skupina životinja. Treba ipak uzeti u obzir i činjenicu da se izumiranje ne događa “preko noći” (berem ne na velikom prostoru, globalno) nego u trajanju od nekoliko desetaka tisuća godina, pa i duže. Izumiranje pojedinačnih vrsta pa i cijelih rodova je tijekom geološke povijesti bilo bezbroj, i mnoga nisu bila vezana za geološke granice. “Šesto izumiranje” o kojem se govori traje tek mali dio tog vremena, ako bismo to uopće tako mogli nazvati.
Foto: Brojnost marinskih organizama (rodova i vrsta) tijekom geološke prošlosti je jako varirao, a naglo smanjenje brojnosti je rezultat masovnog izumiranja koje može biti uzrokovano različitim uzrocima. Pojedine boje pokazuju kako se recimo kambrijski organizmi postepeno gube prema kraju paleozoika, a povećava se broj paleozojskih, od kojih samo mali broj preživljava do danas. Dijagram je napravio prof. John Sepkoski sa sveučilišta u Chicagu 1980-tih godina
PRIJEPORI OKO POČETAKA ANTROPOCENA
Najkraće geološko razdoblje je i najmlađe (holocen) i traje oko 11700 godina, a mnoga ranija trajala su milijunima godina. Sada se pokušava prepoznati razdoblje koje traje tek nekoliko desetljeća (prema posljednjem prijedlogu). U prijedlogu za uvođenje antropocena nema konsenzusa kada je točno on trebao početi. Po nekim zagovornicima antropocen je počeo prije nekoliko tisuća godina s početkom iskorištavanja prirodnih resursa i poljoprivredom, po drugima tek početkom industrijske ere, po trećima s prvom nuklearnom eksplozijom, po četvrtima 1950. g., a postoji i prijedlog da je antropocen započeo 1964. godine!
Aktivizmu nije mjesto u znanosti koja mora biti lišena političkih i politikantskih utjecaja. Danas mnogi misle da su pozvani da utvrđuju što i kako treba raditi na temelju uvjerenja da su neki autoriteti ili vodeći znanstvenici u pravu. Za sve takve imam lošu vijest; u znanosti nema “vodećih znanstvenika”. Oni koji bi to stvarno mogli biti, redovito ističu kako oni to nisu jer je znanost kolektivno stremljenje prema novim spoznajama, a oni koji misle da to jesu, sigurno nisu “vodeći” u očima svih ostalih.
ANTROPOCEN KAO ELEMENT KAOSA U GEOLOGIJI
Dokle smo, dakle, stigli s antropocenom? Dio struke se opire uvođenju novog geološkog doba, ali pritisci su veliki. Upravo je završio Svjetski geološki kongres u Južnoafričkoj Republici na kojem se razmatrao prijedlog Radne grupe za uvođenje antropocena. Evo koliko se daleko došlo kad je o toj temi oformljena i
Radna grupa za njegovo predlaganje na svjetskom kongresu, a koja se sastala početkom ljeta u Oslu kako bi uskladila prijedlog! Ako pobjede predlagači uvođenja antropocena, to bi trebalo prisiliti skeptike da prihvate novu podjelu geološkog vremena koja se ne zasniva na principima na kojima se zasniva podjela sveg ostalog geološkog vremena. Dakle, uvodi se element kaosa u geologiju. Ako to prođe, a ima naznaka da bi prijedlog mogao biti prije-ili-kasnije usvojen, geološka znanost će implicitno “priznati” da je za stradavanje i uništavanje planete kriv čovjek, a to nije daleko od inkvizicijskog vjerovanja da su za klimatske nedaće u XV-XVIII stoljeću (malo ledeno doba 1450.-1850.) sa svim svojim posljedicama kao što su hladnoća, vremenske nepogode, glad i kuga bile krive ni manje ni više nego – vještice! Zanimljiva i opsežna rasprava o antropocenu nalazi se i na internet stranici «The Resilent Earth»: http://theresilientearth.com/?q=content/developing‑diversity‑scam
