ODAKLE NEPOVJERENJE U ZNANOST?
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Enlace Judio
Nedavno sam kao stalni suradnik portala Bug online napisao članak o spalionicama otpada, točnije koliko one onečišćuju zrak (Onečišćuju li spalionice otpada zrak? – [email protected]). Rezultat do kojeg su došli znanstvenici koji su istraživali spalionicu u gradiću Desiju nedaleko Milana bio je za laike neočekivan: spalionica ispušta 100 do 10.000 puta manje otrovnih tvari (ovisno o vrsti) od gradskog prometa! Zašto sam pisao baš o toj spalionici u baš tom gradiću? Razlog je čisto žurnalistički: bio sam ograničen prostorom (i strpljenjem čitatelja) – do sličnih su rezultata došla i istraživanja drugih spalionica u drugim gradovima.
No ne pišem ovo radi spalionica i problema zbrinjavanja otpada (o čemu bi svi mi, a posebice oni koji donose političke i komunalne odluke trebali više znati) nego zbog reagiranja čitatelja. Budući da je tema aktualna, a kao znanstveni problem svima jasan i prepoznatljiv, očekivao sam reakcije. Razvila se široka diskusija koja je – čini se – konačno završila nakon osam dana sa 80. javljanjem. Razlog? Neki (ne svi) ne vjeruju onome što piše u znanstvenom radu. Razlog (opet)? Zato što je istraživanje u potpunosti financirala tvrtka u čijem se vlasništvu nalazi spalionica.
Ukratko: ono što pišu znanstvenici ne odgovara istini. I još: oni su falcificirali rezultate – jer ih je potplatio naručitelj.
POPLAVA LAŽNIH VIJESTI
U poplavi lažnih vijesti, dezinformacija i misinformacija, u doba kada svatko piše što hoće, koliko hoće i o čemu hoće, takva reakcija čitatelja nije osamljen slučaj, prije bismo rekli da je pravilo. Svi lažu, pa zašto i znanstvenici ne bi lagali? Ako su svi lopovi i prevaranti, zašto to samo znanstvenici ne bi bili? Ne valja idealizirati ničiju struku, a ponajmanje svoju. Prema mišljenju čitatelja mojih članaka, a ponekad i u razgovoru s laicima, saznajem da sam vrlo naivan za svoje (72) godine. Pa sad…
Molim lijepo, radio sam punih 40 godina u institutu čija je osnovna djelatnost bila ekotoksikologija, dakle istraživanje onečišćenja okoliša kemijskim i radioaktivnim noksama. Sâm sam sudjelovao na projektima koje je financiralo američko ministarstvo zdravstva, NATO i naša PLIVA. I nikada, u četiri desetljeća rada, nisam ni od koga ni u četiri oka čuo da bi netko bio pod izravnim ili neizravnim pritiskom da objavi ono što nije izmjerio, ono što nije napravio. Istina, i u znanosti ima muljanja, i među znanstvencima ima fuliranata. Primjerice, kada se ide na znanstvene skupove s preliminarnim rezultatima ili kada se – radi prividnog povećanja publicistike – iste rezultate objavljuje više puta. Često se znaju bez stvarne potrebe citirati radovi utjecajnih kolega i najbližih suradnika. Uobičajilo se da i recenzent sugerira citiranje svojih radova – kad se već recenzije ne plaćaju, da mu se trud barem citatom nagradi. Sve je to ljudski. Znanstvenici nisu svetci.
SLUČAJ IZ PRAKSE
No iza svog tog muljanja ipak leži čvrst temelj, temelj ekzaktnosti. Pogreška, namjerna ili nemanjerna, može promakuti recenzentu, ali neće čitatelju, drugom znanstveniku. Ako se njegovi rezultati ne slažu s onime što je već objavljeno, neće se ustezati da to i napiše. No i kada ne napiše, već je zadao smrtni udarac varalici ili nesavjesnom kolegi. Imao sam takav slučaj u praksi. Pronašao sam propis za sintezu nekog kemijskog spoja te rad poslao kolegama koji su ga u sklopu zajedničkog projekta trebali pripraviti. Sinteza nije uspjela. „Malo sam pogledala literaturu“, reče mi kolegica koja je vodila sintezu. „Autori sinteze više je nisu koristili u daljnjem radu, a nitko njihov rad nije citirao.“ Je li riječ o lažnim rezultatima? Ne bih znao reći, ali je činjenica da se ono što ne valja u znanosti vrlo brzo otkrije. Konačni pravorjek ne daje čovjek nego priroda.
Baš zbog takvih situacija, mnogo više nego zbog mišljenja recenzenata ili svojih kolega, znanstvenici se sveudilj trude da izbjegnu pogreške. Često sam se pitao kada sam rigorozno, po tko zna koji put, provjeravao rezultate koji su trebali biti objavljeni: „Čemu toliki trud? Kome će to trebati?“ No onda se ugrizoh za jezik: „Trebat će meni!“ Jao si ga znanstveniku koji se oslanja na rezultate kojima ne vjeruje!
JAČANJE ANTIZNANSTVENOG POKRETA
No unatoč rigoroznosti i egzaktnosti koje su imanentne znanosti, u javnosti sve više jača antiznanstveni pokret, koji nas hoće uvjeriti da znanosti ne treba vjerovati. Zašto je to tako?
Prvi razlog treba tražiti u činjenici da ne vjerujemo onome što ne razumijemo i onome koga ne poznajemo. Neki su znanstvenici, koje nismo ni čuli ni vidjeli, objavili nešto što obična ljudska pamet ne može razumjeti. Je li to točno? Trebamo li im vjerovati? To je sasvim normalna, dapače očekivana reakcija. Znanost je, istina, egzaktna, ali da bismo shvatili njezinu egzaktnost trebamo je znati, trebamo je razumjeti. Meni je činjenica da je formula vode, H2O, nesporna, nešto što znam isto tako sigurno kao da je jutros Sunce zasjalo na nebu. Zašto? Zato što znam kako je ta formula utvrđena, u nebrojnim pokusima od Lavoisiera, Cavendisha i Nicholsona u 19. stoljeću do suvremenih mjerenja raspršenja rentgenskog i neutronskog zračenja, među ostalim i na kristalima koje sam sâm priredio. Onome tko to ne zna, može se prodati da je formula vode H3O ili H5O3.
No voda može i to biti. Kako? Ona to može biti kad počnemo brkati stvarnost s maštom. Don Quixote je beba za naše doba. To kažem zato što je „vitez tužnog lika“ bio zaluđen knjigama, a čovjek je danas zaluđen vijestima svih medija iz svih izvora. Još gore, nije lažno samo ono što se čita nego i ono što se svojim očima vidi. Gledaš reportažu na televiziji i misliš da je to stvarno. Gledaš film i misliš da je tako i u stvarnosti. Bomba padne dva metra od čovjeka i nikome ništa. Mina iz minobacača od 82 mm (kojeg često viđamo na slikama iz Ukrajine) ubija šrapnelima na udaljenosti od 50 m sve što leži, a na 200 m sve što stoji. Udar ručne granate diže čovjeka koji leži na zemlji pola metra u zrak. Ali odakle da to čitatelj ili gledatelj zna kad ništa od toga nije vidio osim kao filmski trik?
Tako je i s radom znanstvenika. Uđeš li u kemijski laboratorij sve je puno nekakvih bočica i cjevčica iz kojih se nešto puši, a boje se pretapaju jedna u drugu. U stvarnosti ništa od toga. Većina tvari s kojima kemičar radi je bijela ili bezbojna, a radi se o tako malim količinama da se dim – kad bi ga i bilo – ne bi vidio. Rezultat moga diplomskog rada bilo je 0,2 grama tvari koju sam pripremio da bi na njoj još trojica studenata mogla diplomirati!
TREĆINA FILMSKIH NEGATIVACA ZNANSTVENICI
No to nije sve. Donkihoterija ne prožima samo rad, nego i narav znanstvenika. Prema analizi engleske filmske produkcije (1931. – 1960.) 30 % negativaca su znanstvenici, a 40 % opasnosti dolazi od zloupotrebe znanosti. Prema drugom pak istraživanju, kemija i kemičari najviše se pojavljuju u žanru horor (24,4 %) te u žanru komedije (13,3 %) a isto toliko u žanru triler. Ako prihvatimo da humor služi kompenzaciji straha, onda se u 37,7 % slučajeva kemija spominje u kontekstu straha.
Za sve to ima malo osnova. Kemičari, znanstvenici općenito, nisu čudaci ni manijaci samo zato što običan svijet ne razumije njihov posao, a filmski režiseri nastoje stvoriti dramatičnost pod svaku cijenu. Za to je najbolji primjer film „Nadnica za strah“ (1953.) o transportu nitroglicerina brdskim putovima. Kao prvo nitroglicerin nije tako upaljiv kako se to u filmovima prikazuje. On se pali padom čekića od dva kilograma (standardni test) s visine od pet centimetara, što znači da se teže pali udarcem od praskave žive (3-4 cm), inicijalnog eksploziva kojeg nalazimo u puščanoj i artiljerijskoj municiji. Kada se pak prevozi u bačvama, nalazi se u obliku metanolne otopine, koja neće eksplodirati baš da bačva ispadne iz kamiona. No odakle da to gledatelj zna? On je nitroglicerin vidio samo na filmu.
Istinita informacija jedini je način borbe protiv dezinformacija. Stoga kukanje nekih znanstvenika protiv pseudoznosti, koje sve češće čujemo u medijskom prostoru, nema previše smisla. Ne treba kukati nego popularizirati, a to znači istinito i jasno informirati. Stoga je dužnost svakog znanstvenika da izađe iz svog laboratorija i u javnom prostoru brani svoju struku i svoj rad.
