IZAŠAO PRVI BROJ ČASOPISA KOZMOLOGIJA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: ICPN

Prva misao: časopis Kozmologija podsjeća me na jedan drugi časopis, časopis Encyclopaedia Moderna. I taj se časopis bavio povezivanjem prirodoslovnih i humanističkih znanosti. No ima i razlike. Prvi je časopis imao širi opseg, jer je pokrivao čitavo prirodoslovlje, pa su se u njemu našli i članci iz povijesti umjetnosti; drugi, novi časopis bavi se teorijskom fizikom i filozofijom, što je jasno već iz njegovog podnaslova – „časopis za kozmologiju i filozofiju prirode“. Razlika je i u tome što je prvi časopis izdavala HAZU, a ovaj drugi izdaje skupina entuzijasta iz Instituta za kozmologiju i filozofiju prirode u Križevcima (www.icpn.hr).

Unatoč neuglednom podrijetlu, prvi broj časopisa izašao je na čak 248 gusto složenih stranica, pa bi se moglo reći da je prije riječ o knjizi nego o časopisu. Podijeljen je na tri dijela, Znanstvena istraživanja, Filozofski problemi te Znanost i društvo, sve skupa 13 priloga. O kakvom je časopisu riječ čitatelj će saznati iz Uvodne riječi redakcije, Manifesta za uspostavu Kozmologije kao nove Filozofije Prirode te u članku naslovljenom “O Institutu za kozmologiju i filozofiju prirode”.

„Temeljnu prepreku našim nastojanjima čine posljedice tehnicizma, redukcionizma i međusobnog razdvajanja disciplina koje dominiraju znanošću i obrazovanjem, zbog čega, primjerice, u današnje vrijeme filozofi ne poznaju niti osnove fizike, jednako kao što fizičari nisu upoznati niti s najtemeljitijim elementima filozofije, dok zainteresirani laici nemaju mogućnosti da se upoznaju niti s jednim niti s drugim, već su prisiljeni da se zadovoljavaju sa šundom ‘popularne znanosti’“, piše u Uvodu. Lako bih se složio s rečenim, no sve je ipak pitanje metode. Iako u popularizaciji znanosti ima dosta „šunda“, nije svako ležerno pisanje o znanosti (s dozom senzacionalizma, razumije se) za široku publiku „šund“, dakle nešto što se protivi znanstvenom pristupu i metodi.

Ako je svrha časopisa potaknuti što širi krug ljudi ne samo da se upoznaju s rezultatima znanstvenih istraživanja nego da o njima izgrade i filozofski stav, postavlja se pitanje tko bi trebali biti čitatelji novog časopisa. Već za čitanje prvog članka „Ciklički svemir“ treba imati znanje matematike i fizike koje daleko nadmašuje ono stečeno srednjoškolskim obrazovanjem. Slično bi se moglo reći i za filozofski dio, pa dok će se fizičar lako snaći u prvom, a filozof u drugom dijelu, ostaje otvoreno pitanje tko su i gdje su ti ljudi koji će se snaći u oba. (O tome s kolikim sam se neznanjem u oba tabora susreo tokom života neću ni govoriti – to bi bila dobra tema za neki drugi članak.) I kako onda iz dva neznanja, štoviše iz dva prezira prema znanju, izgraditi „punu sintezu teorijske i eksperimentalne fizikalne kozmologije, spekulativne filozofije prirode, te mitološke kozmologije“, kako piše u Manifestu (str. 93)?

Mladost je entuzijastična, a starost skeptična. No skepticizam ne vodi nužno u pesimizam: ako se čitatelju ne ponudi kvalitetno štivo, kako će moći kvalitetno čitati? No za to se hoće truda, ne samo od uredništva novog časopisa, nego – razumije se – i od čitatelja. „Nije lak put do znanja“, rekao je još Euklid. Te riječi trebamo imati na umu i danas, unatoč tome što nam „društvo znanja“ nudi mnoge prečace, koji – nažalost – malo kada vode do čvrstog puta pravog znanja.