KAOS U OBRAZOVANJU JE I DALJE – KAOS

Tekst: prof. S. Kapetanović

Foto: CIRO

U Panopticumu pažljivo pratimo obrazovne bravure u Hrvatskoj, a nedavne afere su probudile i neka potisnuta sjećanja. Zaboravilo se, jer bilo je prije 20 godina, kada se u Preporodnoj dvorani u Opatičkoj 10 nakon prezentacije prijedloga obrazovne reforme koju je tada promovirao Učiteljski fakultet, začuo gromki glas jednog od uvaženih akademika kako nam ne treba reforma, nego državna matura! Kolege mu akademici su to aklamacijom podržali, a mi malo mlađi smo se zapitali o čemu ovaj trabunja? Kao da smo mi svojevremeno polagali privatne mature ili kakve god? I to je bio, pokazat će se ubrzo, rođendan jednog monstruma kojeg su nazvali Državnom maturom i koji je popio sve novce kojima se trebala provesti reforma školstva. Za njeno su provođenje angažirani novi ljudi, osnovane nove agencije, a sve na trošak obrazovanja. Samo što se sada novac troši na vanjske i neobrazovne namjene. Školama nedostaje sve i svašta, a agencijama skoro pa ništa! Dakle, reforme – stoj, birokracija – naprijed! Da ne bismo samo rogoborili o projektu uvođenja Državne mature, dobro je znati da je već 2004. godine. Institut za Matura-brosura 2004_kratka društvena istraživanja u Zagrebu, odnosno njihov Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja izdao publikaciju pod naslovom “Državna matura u hrvatskim srednjim školama, Prijedlog nacionalnog pristupa” u kojoj lijepo piše kako će to unaprijediti naše obrazovanje na svim razinama. Lijepe riječi i šarmantne ilustracije. Publikacija očito nije bila jeftina, no o odjecima i reakcijama fakulteta koji su bili pitani za mišljenje javnost nije bila informirana. Jer nisu bili svi pozitivni.

PRIVREMENA MATURA

U vrijeme uvaženog akademika navodno je postojala “državna matura”, pitam se samo u kojoj državi? Dobna razlika među nama i nije baš tako velika, otprilike 20 godina. U “moje” doba, 1972. godine bila je tek “matura”, ali koja se provodila, nećete vjerovati, na isti način u cijeloj tadašnjoj državi, pa je samim time bila – državna. Za nju su se učenici svojski pripremali, pisali opsežne maturalne radove, itd. Ta matura nije bila šala, i nije bila privremena, kao ova današnja koja ima ograničeno vrijeme valjanja. Kao da je riječ o lako pokvarljivoj robi. To me kao prosvjetara pogađa! Zar se do te mjere i na državnoj razini obezvrjeđuje rad učitelja, nastavnika, i zalaganje učenika?

Nekad smo na sav glas trubili da naši učenici nisu tek broj, šifra na papiru, nego ličnosti koje će danas-sutra nastaviti naš rad, tamo gdje smo mi dospjeli. A danas? Nažalost, matura je kao i svaki monstrum evoluirala i postala sama sebi svrhom. Mnogi fakulteti ju nisu prihvatili kao zamjenu za svoje prijemne ispite, a na maturi ispitane kompetencije učenika ne odgovaraju potrebama za predznanjem mnogih struka koje se studiraju na našim sveučilištima. Dakle, učinili smo korak – unazad. Međutim, Državna matura ima i retroaktivni aspekt. Na primjer, onaj tko je diplomirao na nekom fakultetu prije njenog uvođenja, a sada bi htio studirati nešto drugo (koncept cjeloživotnog učenja) mora ponovo polagati maturu, ovog puta Državnu! Isto se odnosi i na studente koji nakon 2-3 godine studija odluče promijeniti struku i sveučilište, bilo da su se razočarali prvim odabirom, ili su se naprosto preselili.

ELITISTIČKE TLAPNJE

Državna matura u maniri svakog gladnog monstruma samo želi preživjeti, hraniti se i ispunjavati zadanu joj zadaću. Njoj uopće nije bitno s kime radi, za koga postoji, a medije hrani statistikama po kojima je ovoliko ili onoliko učenika palo, ili pak riješilo 100 posto zadataka. I svi sretni. Molim!?

Naše je školstvo odavno suočeno s pritiscima i elitističkim tlapnjama po kojima se na teret države mogu školovati tek oni naj-naj, a svi ostali neka odu kamo hoće. I upisne kvote na sveučilištima odražavaju upravo takve tlapnje. Barem na nekim “elitnima” i na onima koji se takvima vole prikazivati. Nerijetko se na fakultetima, u redovima njihovog establišmenta moglo čuti kako je za njih dovoljno nekoliko nadarenih studenata, a da je rad s ostalima samo gubljenje vremena. Taman posla, reče Ministarstvo pa odredi da će se sveučilišta financirati na osnovi neke fantomske školarine koju će se uplaćivati po broju upisanih studenata, ali isključivo unutar dopuštene kvote – niti jedan više! Sad je pak postalo relevantno koliko imamo upisanih studenata. Jedan birokratski zahvat nije uspio promijeniti svjetonazor onih koji bi trebali studente obrazovati, a ne dresirati, već je taj obrazac zacementirao. U to se izvrsno uklopila “Bolonja” koja je odmah po uvođenju postala alat za dresuru studenta! Sve pod izlikom da je tako i drugdje. A, je li ili nije? Studenti koji su “pobjegli” na studij u inozemstvo tvrde da – nije. Tamo se “Bolonja” provodi drukčije! Dakle, sustav se opet iživljava nad mladima. Očito da nam niti ne trebaju.

NEPROVEDIVI PRAVILNICI

Afera “daj 5” je samo jedna od bezbroj sličnih afera u vremenu od 1945. do danas. To je svakodnevna noćna mora nastavnika na svim razinama, od osnovne škole do fakulteta. Tu se koriste sve metode od zastrašivanja, prijetnji do potkupljivanja, pa i lažiranja. Samo da se dogovorimo, zaslužena ocjena koja se kasnije promijeni je nezaslužena, odnosno – lažiranje! Na nesreću to se događa na štetu maloljetnih osoba koje će breme roditeljske nesmotrenosti, ambicija ili bahatosti nositi cijelog života. Jasno da roditelji svojoj djeci žele omogućiti i pružiti sve najbolje, i da o negativnim posljedicama svoje ambicije ne razmišljaju. Nažalost mladi ljudi se često ne mogu nositi s takvim pritiscima pa se odaju raznim porocima, ili u kritičnim slučajevima odlučuju se i na samoubojstvo. Da, o tom se problemu u društvu na govori, a trebalo bi. Nama koji smo te studente poznavali to nije svejedno.

Pravilnici služe da se ne bi radilo kako se kome prohtije, ali u želji da imamo najbolji mogući pravilnik često zastranimo, pa nam takvi pravilnici postaju neprovedivi ili protuzakoniti. Pisac pravilnika za provođenje Državne mature sigurno ju nije i sam polagao nego onu nevaljalu “komunističku”, pa kako je onda kvalificiran za taj posao ako ga njegov mlađi kolega bez položene Državne mature ne bi mogao raditi? Quod licet Iovis non licet bovis. Zvuči poznato? Trebalo bi, ako ste položili bilo koju maturu. Ali, što je sa zaštitom prava učenika i studenata? Tko ih i kako štiti? Kakav pravni lijek postoji za osobu koja je drastično kažnjena zbog otkrivanja svog identiteta potpisom na esej? U pravilima za polaganje mature izrijekom piše da je potpisivanje zabranjeno. No, iskustvo sa više tisuća održanih ispita u radnom vijeku me uči da u stresnim situacijama studenti postaju doslovce slijepi na neke (ili čak sve) upute! To je psihološki problem, a ne disciplinski. S druge strane, od učenika se traži da sami prebroje koliko su riječi napisali u eseju, jer je donja granica 400. Brojanje riječi u ograničenom vremenu ispita je dodatni stres. Meni je za to trebalo na vlastitom tekstu skoro 6 minuta! Dakle, stres na stres, i rezultat je takav kakav je. Od maloljetnih učenika se traži da vrlo pažljivo i koncentrirano rješavaju ispit, a na povjerenstvu se oslanjaju na subjektivne procjene koliko je rukopis čitak. Provjerio sam i svoj rukopis u dvije situacije; kad sam bio opušten i kad sam pod pritiskom vremenskog roka pisao samo da stignem napisati. Možete biti sigurni da se jako razlikovao.

NEFLEKSIBILNOST SUSTAVA

Institucija kazne mora biti proporcionalna težini krimena. Kazna neodmjerena prema težini (ne)djela nema željeni pozitivni učinak. Ako se za stavljanje potpisa na esej maloljetna osoba kažnjava uskraćivanjem prava na nastavak školovanja, to je pre drastična kazna. Zar je zaista učenik pao na ispitu ako se na njega potpisao, a sve je u njemu točno? Stavlja ga se u isti koš s onima koji nisu ništa znali. Kazna u ova dva primjera ne može i ne smije biti ista. Ima li taj potpisani učenik/učenica pravo žalbe? Moralo bi postojati, ali… Novi primjer s ovogodišnje Državne mature govori da zbog ljudske greške koordinatora u školi gdje se ispit provodio i naših poslovnih manira (korištenje godišnjeg odmora u vrijeme dok traje ispitni proces) te nefleksibilnosti sustava koji se zaključava u određeno vrijeme (pa tko živ, tko mrtav) nekolicini učenika nisu procesuirane njihove žalbe na rezultat ispita, zbog čega su na maturi pali. I pojeo vuk magare! Monstrum iz kompjutera je tako odlučio, i što mi tu možemo?

Ovdje ne namjeravam lamentirati o tome bi li ste to dogodilo da se učenica zove drukčije, da su joj roditelji “viđeniji” ljudi. Za mene kao prosvjetara su svi moji učenici i studenti uvijek bili jednaki. Uvijek su imali iste uvjete i kriterije ocjenjivanja, ne uvijek na Hrvatskom. Odrastao sam u prosvjetiteljskoj sredini gdje se gledalo na mladog čovjeka kao najvredniji dio društva u kojeg je trebalo ulagati. No monstrum koji čuči u nekom kompjuteru će danas nekome zabraniti nastavak školovanja, sutra pravo na rad, a prekosutra i pravo na život! Znanstvena fantastika? Ne, to je ostvarenje crne znanstvene fantastike u njenom začetku. Hoćemo li dozvoliti monstrumu iz kompjutera da nas dresira, ili ćemo se prikloniti idealu humanizma?

I za kraj, gospodo akademici koji ste tako srčano zagovarali Državnu maturu, što o slučaju nesretne maturantice imate za reći, rado bismo čuli.