JE LI RIBOLOV DEVASTIRAJUĆI FAKTOR OCEANA?

Tekst: mr. sc. Maja Rujnić Havstad

Foto: ZooXXL

Nedavno sam pogledala Netflixov dokumentarac pod nazivom Seaspiracy, 27-godišnjeg Alija Tabrizija. U prilično šokantnom filmu obrađen je komercijalni ribolov i njegov utjecaj na okoliš i morski svijet. Tabrizi voli mora i oceane. Kao i svaki zaljubljenik i osviješteni borac protiv plastičnog smeća, svoju borbu za spas oceana započeo čišćenjem plaža. I dakako, prestao je upotrebljavati jednokratne plastične proizvode. U jednom trenutku se zapitao je li to baš najbolji način za očuvanje morskog života i može li učiniti nešto više.

Preko lova kitova i dupina u Japanu, te morskih pasa kojima se odrezuju peraje od kojih se pravi juha, inače specijalitet u Hong Kongu, došao je do saznanja da se populacija morskih pasa posljednjih nekoliko desetljeća sve više smanjuje (i više od 80 posto). A to je npr. dovelo i do izumiranja populacije morskih ptica koje jedu male ribe s morske površine koje tamo natjeravaju morski psi.

Šokantan je podatak da više od 300.000 kitova i dupina godišnje strada kao usputni ulov komercijalnih ribarica koji se baca kao nusproizvod u ocean (op. a. usputni ulov su sva morska bića koja nisu ciljana vrsta ribolova).

Koliko je usputni ulov devastirajući za morska bića, svjedoči i podatak ribarske flote u Islandu koja je u mjesec dana kao usputni ulov uhvatila 269 obalnih pliskavica, oko 900 tuljana i 5.000 morskih ptica. Iako postoje brojne uredbe o smanjenju usputnog ulova, s obzirom na ogromnu količinu komercijalnih ribarica u morima (prema navodima autora, više od 4,5 milijuna), u praksi su vlade odustale od poštivanja navedenih uredbi.

Kornjače ugrožava ribolov, a ne plastika

U filmu se kao jedan od sugovornika pojavljuje i George Monbiot, britanski novinar i aktivist. Njegovo pitanje glasi: zašto aktivisti protiv plastike ne govore o ribolovu? S obzirom na to da ribarice izbacuju ogromne količine mreža i opreme u mora. To predstavlja ozbiljan problem za morski svijet. U želucima izbačenih kitova ima najviše ribarske opreme. A ne plastičnih vrećica i slamki. No svi se koncentriraju na plastične slamke.

Prema globalnoj studiji, zbog plastike ugine najmanje 1000 kornjača godišnje. Međutim, ribarice samo u SAD-u godišnje uhvate, ozljede ili ubiju 250.000 morskih kornjača. Iako se kornjače komercijalno ne love, šest od sedam vrsta morskih kornjača je ugroženo. Ne zbog klimatskih promjena, onečišćenja oceana ili plastike, već zbog ribolova.

Pogledaju li se stranice vodećih organizacija koje se bore protiv plastike u morima, mogu se naći pozivi na prestanak uporabe svega – od vrećica za čaj do žvakaćih guma. Nema ni spomena ni rješenja za ribarsku opremu. No zato su plastične slamke glavni predmet većine razgovora o onečišćenju mora. Iako čine samo 0,03 posto plastičnog otpada u oceanima. To je kao da pokušate zaustaviti uništavanje Amazonije bojkotiranjem čačkalica.

Mediji se gotovo isključivo usredotočuju na neke plastične proizvode, ali pod nazivom plastika (materijal) i na fosilna goriva. Time odvraćaju pozornost s industrije s bitno većim učinkom na mora.

Prema procjeni Sylvije Earle, američke morske biologinje i istraživačice, nastavi li se izlovljavanje ribe ovim tempom, do sredine 21. stoljeća neće više biti komercijalnog ribolova. Neće više biti ribe. Primjerice, 1830. je prosječna ribarica u Sjevernom moru hvatala jednu do dvije tone konjskih jezika dnevno. Danas čitava ribarska flota ondje uhvati oko dvije tone konjskih jezika godišnje. Što znači da te riblje vrste danas ima oko 1000 puta manje nego prije 200 godina.

Prekomjerni izlov dovodi do zatopljavanja mora?

Gubitak života u morima možda je krivac i za zatopljivanje mora. Snaga životinja koje se kreću gore-dolje uz vodeni stupac i miješaju hladnu vodu iz dubina s toplijom površinom veća je od snage vjetra, valova, plima i oseke i morskih struja zajedno. Ta kretanja su jedan od načina na koji ocean upija toplinu iz atmosfere. Pritom desetkovanje morskog života ometa taj proces i pridonosi toplijim temperaturama mora.

Oceani su najveći spremnici ugljika na planetu – život u oceanima je presudan za zadržavanje ugljika i sprečavanje njegovog odlaska u atmosferu. Čak 93 posto CO₂ na Zemlji pohranjeno je u oceanima, uz pomoć morske vegetacije, algi i koralja. Izlovom ribe iz oceana u suštini se vrši deforestacija oceana. Ne samo izlovom ribe nego i pustošenjem staništa i ekosustava samim postupcima izlova, npr. kočarenjem. Koče po dnu vuku teške utege koji se urezuju u morsko dno i za sobom ostavljaju pustoš. Svake se godine gubi 25 milijuna hektara šume, a procjena je da se kočarenjem godišnje uništi 3,9 milijardi hektara morskog dna.

Ni ribogojstvo, koje bi trebalo predstavljati ekološki način da se prehrani čovječanstvo bez problema ribolova u divljini, nije rješenje. Iako tu nema usputnog ulova, ilegalnog ribolova, oštećenja morskog dna ni ubijanja ugroženih vrsta, postoje brojni drugi problemi. Osim onečišćenja velikim količinama organskog otpada koje takve farme proizvode, uzgojene ribe boluju od raznih bolesti – anemije, zaraze morskim ušima, klamidije, bolesti srca. Tako primjerice gotovo 50 % uzgojenih lososa iz škotskih farmi ugiba prije nego dođe do tanjura ljudi. Da se ne spominje da bi bez dodavanja bojila u hranu losos iz uzgoja bio potpuno siv.

Najlakše je mrziti plastiku

Ne ulazeći u to je li baš svaka tvrdnja navedena u dokumentarcu istinita ili je lažna ili prenapuhana, nakon gledanja se svatko mora zapitati. Zabranjujemo li plastične vrećice, slamke i ostale plastične jednokratne proizvode zbog brige za okoliš ili si time samo vrlo uspješno umirujemo savjest?

Predivno je mrziti plastiku. I vrlo je lako odreći se određenih plastičnih proizvoda i misliti da smo učinili nešto jako korisno za okoliš. Iako je glavna poruka ovog filma »ako želite učiniti sačuvati mora i oceane i morski život u njima, jedite manje ribe«, za mene je važnija ova vezana uz plastiku. Koja glasi: »zabranom određenih plastičnih proizvoda, koji su vrlo mala kap u moru puno većih okolišnih problema, samo umirujemo vlastitu savjest mišlju da činimo nešto izuzetno dobro za okoliš«.

Dakako, nitko ne osporava da plastični proizvodi mogu prouzročiti određene probleme, kako ljudima, tako i životinjama i okolišu. No plastika, koja je materijal i koja se ostvaruje tek kao plastični proizvod, nije i ne smije biti dežurni krivac. Kada se razgrnu naslage plastičnog smeća, naći će se i puno gori problemi. A koji se, zbog raznih interesa, ili previde ili prešućuju.

I opet završavam članak s riječima Georgea Monbiota: Čemu ta fetišizacija plastičnih vrećica (op. a. i ostalih jednokratnih plastičnih proizvoda)? Zato što je lako baviti se njima. Lako za vlade, lako za trgovce, lako za kupce. Nikoga ne ugrožava, pravi zaradu za trgovine (naplatom vrećica i torbi) i osigurava da se svi osjećaju bolje. A onečišćavanje biosfere se nastavlja i dalje.