ZRINKA PALADINO: ZAGREB SE RASPADA PO ŠAVOVIMA

Tekst: Z. Paladino

Foto: Grad Zagreb

Otvorila mi se jučer fejsbuk objava cijenjenog kolege dizajnera. Rijetko se, pardon – jako rijetko, posljednje vrijeme spajam na fejsbuk. Zasitila sam se gomile jalovih i često krajnje nedobronamjernih objava velikog broja sujetnih, nerijetko i otvoreno zlonamjernih ljudi. No, kako ondje “imam” i velik broj neizmjerno mi važnih prijatelja, tu i tamo se ipak “spojim”, podijelim priče s Bloga (poput i ove) te se ponovno udaljim.

Znatan broj mojih fejsbuk-prijatelja veliki su znalci. Vodeći su stručnjaci koji znaju što trebaju znati, a često i puno više od toga. Nije neobično da dokazani stručnjaci znaju puno i o područjima izvan vlastitih struka jer želja za znanjem krucijalna je i bez nje nema napretka. Ponekad se ti moji iskusni znalci uključe i u rasprave na mrežama te se nerijetko ondje nađu prozvani, pa i vrijeđani. Bilo bi i prihvatljivo da ih prozivaju njihove kolege, no najčešće su napadani od onih koji veze s područjima njihovih istraživanja i djelovanja nemaju.

Svi imamo pravo na svoje i nitko nema pravo na tuđe mišljenje, a isključivo je pristojnom argumentacijom prihvatljivo objašnjavati ili braniti osobne stavove. Nikome se na silu ne nameće ništa, no mogućnost agresivnih nametanja i u područjima o kojima se nema apsolutno nikakvog pojma primarno možemo zahvaliti društvenim mrežama na kojima svi imaju pravo na sve. Svi sve znaju, svi su sve iskusili, sve proživjeli, sve izučili. I nekoć su ti i takvi sve to vjerojatno isto tako znali, iskusili, proživjeli i izučili, no mi ostali bili smo sretniji jer dotični to nisu imali gdje i javno objavljivati. Danas je, međutim, drugačije. Stručnjaci i znanstvenici često se moraju braniti od iznošenja stavova jer ih “masa” željna obračuna dočekuje na svakom koraku. Ukoliko joj pritom (najčešće jeftino je potkupljujući) podilaze i vladajuće garniture, stručnjacima je teško objašnjavati i braniti stavove.

Ne studiraju se arhitektura ili povijest umjetnosti (ako govorimo samo o njima, dakako) tako dugo i tako iscrpno da bi se lako i bez riječi podnosile ugroza i narušavanje općeg dobra. Baš naprotiv, tek dobro potkovanim poznavanjem povijesti arhitekture i umjetnosti vlastite zemlje možemo se hvatati u koštac s ocjenama te pohvalama ili pak pokudama njezinih suvremenih ostvarenja. Što su obzori širi, djelovanje je slobodnije i bogatije. Nisu se brojne glave godinama punile različitim redovima i stilovima – među ostalim i od antičkih, bizantskih, romaničkih, gotičkih… do modernih, postmodernih i kasnomodernih – da bi unosile nered u naslijeđeni red, već obrnuto. Da bi se bunile protiv narušavanja reda i kaosa koji se u našem glavnom gradu tako tvrdoglavo ustoličio. Zanimljivo je da mnogima u tom sveopćem neredu baš ono rijetko suvremenije ili uređenije bode oči i izaziva ih na komentiranje. Nerijetko i na grubo blaćenje nekih projektanata ili investitora.

Nužno je iznositi provjerene podatke, stručne osvrte, opservacije i ocjene. Ne treba se bojati mogućih napada jer će u protivnom u javnom prostoru ostati sključivo glasni napadači, od kojih većina, osim grubih nametanja mišljenja, ne zna gotovo ništa. I kada nam se čini da je sve izgubljeno i da se više i nema kome govoriti, treba izgovarati i pokušavati popravljati. Truditi se ići ka boljem.

Zagreb kao da su napali svi mogući mutirani virusi jeftinih improvizacija i to što ih se predstavlja privremenima ne čini ih manje kobnima. Nizom varijacija nametnutih privremenosti građane se privikava na osrednje i na loše, a to je kobno. Ne znati i ne moći, tužno je, no da postoji volja, stvari bi se mogle kretati i u boljim smjerovima. Nije teško od najlošijeg ići ka boljem, ako se to želi.

Na pamet mi više ne pada komentirati neke središnje zagrebačke situacije poput one u Masarykovoj/Preradovićevoj ulici i sve sam uvjerenija kako su iste zapravo “kosti” koje se povremeno “bacaju” kako bi se pažnja skrenula s ozbiljnih gradskih problema. Sve sam već odavno o tome napisala pa tako postala i omražena mnogima. Neki su me i otprijateljili. Potom sam neke – za koje znam da smo godinama pa i desetljećima slično razmišljali i ocijenjivali, a koji trenutno oportuno šute ili i podržavaju nepodnošljivo – otprijateljila ja.

Svaka, pa tako i trenutna, gradska uprava misli da može podržavati koga želi i provoditi što i kako želi. Tako zagrebačke gradske uprave, nažalost, odreda i postupaju, no ono što pritom zaboravljaju jest činjenica da ih se upravo po tome i ocijenjuje.

Bilo bi licemjerno i od mene, koja sam i za vladavine prethodne gradske uprave na portalima pisala o Zagrebu koji me po povratcima s godišnjih odmora zaprepašćivao zapuštenošću i neuglednošću, da sada šutim o njegovoj slici.

Poražavajuća je i bolna istina da je Zagreb trenutno zapušteniji i neuredniji no ikad, a da se pritom i ono rijetko što se uređuje izvodi nelogično i upitno. Često i loše. Čitave ulice i kvartovi dugotrajno su razrovani, gradilišta su neuredna, a građevinski otpad kotrlja se neopranim ulicama i križanjima. Slika grada zapravo predstavlja sliku negrada koji se poput zapuštene provincijske selendre raspada po šavovima. I to po svim šavovima odreda.

Baš zato i nisu nebitne te gomile privremenih instalacija i akcija u samom srcu nekoć ugodnog i uređenog grada. I prateća im javna plastika koja ponegdje i nije loša koliko je loš okvir u koji je interpolirana. Neko su vrijeme i naoko “giacomettijevski” reducirane skulpture u samom srcu grada sjedile na obojanim plastičnim sjedalicama (sličnim onima iz Domova zdravlja, Zagreb Istok ili Zagreb Zapad, svejedno) s kojih kao da su ocjenjivale “piš-domete” susjednih im neobično impostiranih kolega. Takva privremenost, na već ispranom privremenom osliku umjetnika koji se također našao gdje nije trebao, nije ono što Zagrebu treba.

A samo pedesetak metara dalje od svog tog jadnog šarenila jedno ostakljeno prizemlje raskriva umjetnost kojom smo od 1950-ih godina parirali vodećim umjetnicima svijeta. I skroz zgodno, pa i prikladno, u tom se staklu, ukoliko mu prilazite s juga, lijepo odražava i opravdano duboko zamišljeni Meštrovićev Nikola Tesla.

Izgleda da je Bik Vojina Bakića naša povijest, a da su ambijenti privremenih “natjecatelja” naša sadašnjost. S druge, pak, strane, suvremeni arhitektonski plašt Bakićeva bika također je (srećom!) naša sadašnjost i premda ga većina ne razumije, dobro je da je tu. I takav promišljeno zatvoren te pošteđen pogleda na preostalu gradsku, nadajmo se samo privremenu, suvremenost.

Ne treba se nitko čuditi nesnalaženju i tuzi građana školovanih da bi znali gledati i vidjeti. Oni i gledaju i vide. I njih slika današnjeg Zagreba mora boljeti.