ŽIVOT NA KREDIT S UMIRANJEM NA RATE
Obzirom na ponovnu aktualnost sa spornim kreditima banaka u Republici Hrvatskoj kao i sve većeg broja građana koji ulaze u blokade prenosimo tekst iz 2015. godine o slučaju s RBA bankom u Zagrebu iz kojeg se vidi da bankari tretiraju hrvatske građane kao živo roblje kojim se trguje.
Tekst: F. D.
Foto: www.mup.hr
Veliki broj glasova koje su obespravljeni i depresivni građani dodijelili mladome kandidatu Viliboru Sinčiću čudi samo neupućene. Iako su taj politički fenomen nakon prvog kruga izbora pokušali detaljnije analizirati mnogi sociolozi i politolozi, dajući mu znanstvene okvire, on je u stvari vrlo jednostavno objašnjiv, posebno na okolnost da bešćutne političke elite koje su trenutno na vlasti, već dugi niz godina zatvaraju oči pred nemilim scenama koje svakim danom sve više zatrpavaju domaću javnost s nasilnim deložacijama i prislnim ovrhama biblijskih razmjera.
Financijska peronospora
Danas možemo sa sigurnošću reći da privatni kamatari nisu jedine osobe u Hrvatskoj koje od njezinih građana iznuđuju novac kao i da jeftini oglasi na gradskim banderama nisu jedini reklamni sadržaji kojima se nude novčani servisi i usluge. Nažalost, taj dio poslovanja proširen je i u novčarskim institucijama poput hrvatskih štedionica, zadruga ili banaka, odnosno tzv. specijaliziranih tvtki za otkup dugova. Međutim, na softiciran način i vrlo sitno ispisanim slovima na svakom od ugovornih dokumenata. Izostanak državog nadzora u njihovom poslovanju, pa čak i pogodovanja pojedinih struktura države i pojedinih ministarstava te iste države, te aktivno sudjelovanje cjelokupne mreže javnih bilježnika, zaokružuje ukupnu tragediju hrvatskih građana koji su se silom prilika našli u paukovoj mreži isprepletenih interesa. Pojedine pozitivne sudske presude hrvatskih građana ili udruga građana tek su minimalni kamenčići u mozaiku financijske tragedije koja se nadvila nad Republiku Hrvatsku s izrazito velikom pravnom nesigurnošću i s povijesnim elementima koji podsjećaju na pošast peronospore koja je poharala naše krajeve između dva svjetska rata.
Slučaj RBA
Primjer koji donosimo (dokument u prilogu teksta) govori kako se u relativno stabilnim novčarskim institucijama poput banaka događaju anomalije koje mirišu na moguće protuzakonitosti u bankarskom poslovanju, a koje bi prema svojoj funkciji mogle doći pod prizmu i nadzor Hrvatske narodne banke.
Naime, spomenuti događaj koji iznosimo, između RBA i njihovog klijenta je više nego zanimljiv. Klijent RBA banke ima VSS, gotovo 30 godina radnog staža, radi u državnoj upravi s relativno nadprosjećnom plaćom i prema svojim ostalim specifikacijama gotovo je idalan kao komitent banke. Međutim, iz poslovnih razloga u kreditnom odnosu s RBA dolazi u situaciju da zaostaje u plaćanju dvije rate kredita i banka mu odmah raskida ugovor i šalje na naplatu cijelokupni iznos kredita. Da stvar bude bizarnija, banka mu istovremeno s raskidom kredita šalje i ponudu za otplatom uz popust od 50 posto uz uvjet da to učini u roku od nekoliko dana. Klijent se obraća svojoj poslovnoj banci sa zamolbom za civiliziraniji rok produljenja te ponude kako bi prikupio sredstva i otplatio kompletan dug spram RBA banke, međutim banka se oglušuje na opravdani poziv i kredit „prodaje“ tvrtki EOS Matrix, specijaliziranoj za otkup dugova. Kako neslužbeno saznajemo, RBA je imao preko tri tisuće slučajeva poput ovoga. Dakle, relativno stabilne kreditne klijente RBA je preko noći doveo pred ponor i vrlo izdašan financijski posao prepustio trećim pravnim osobama.
Otkupljivači dugova
Ono što sitnim slovima piše u svim bankarskim ugovorima je mali detalj kako se svi klijenti slažu da banka može njhove osobne podatke koristiti u poslovne svrhe, marketing i druge aktivnosti. Upravo taj detalj suglasnosti se prenosi i na treće pravne osobe, u ovom konkretnom slučaju, na EOS Matrix. Drugim riječima, u svom nastupu daljnjih potraživanja spram nekadašnjeg klijenta banke, novopridošli član financijske familije počinje obilato koristiti pogodnosti ugovora na način da nekoliko puta dnevno telefonski uznemirava klijenta, neprestano šalje dopise na njegovu privatnu adresu kao i na adresu klijentovog poslodavca. Kako neslužbeno saznajemo, navodno, pristanak klijenta nije potreban niti nužan za prijenos potraživanja banke na druge osobe i izradu cesije.
Najnoviji događaj pokazuje kako EOS Matrix ne preže ni od uznemiravanja susjeda klijenta, provjeravajući pritom točnost adrese stanovanja, njegovo zdravstveno stanje i ostale podatke vrlo upitnog sadržaja. Osim toga, novi kolekcionar financijskih potraživanja klijenta je često i u kontaktu s njegovim poslodavcem. Zanimljivo je pritom istači kako se podaci isključivo prikupljaju telefonskim, dakle usmenim putem, bez ostavljanja pisanog traga. Je li s ovakvim načinom poslovanja i postupcima poslovnog partnera RBA banke upoznata Agencija za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, nije nam za sada poznato. Inače, trgovina bankarskim dugovima, je zakonski dozvoljena i regulirana odlukom HNB-a, međutim večina bankara se žali na renome tvrtki koje se bave otkupom dugova.
Nadzire li HNB rad RBA?
Austrijski tisak prepun je naslovnica o sumnjivim tokovima novca njihove domicilne RBA i istrazi u kojoj je blizu tristo nekretnina u Hrvatskoj pod ovrhama, a od te brojke u šezdesetak nekretna njihove obitelji su deložirane. Fokus sumnji uperen je prema jednom od lokalnih direkora RBA u Ausriji s glavnim pitanjem koga je sve korumpirao u pravosuđu. Istražitelji spominju kupljenih tristotinjak nekretnina, te također spominju jako čudnu povezanost sa ovršnim sucima koji su omogućavali pod jako čudnim okolnostima i po niskim cijenama prodaju spornih nekretnina. Kako se neslužbeno može saznati, istraga je u visokom stupnju finalizacije, a također se navodi da su pod istragom i ljudi unutar same banke. Za razliku od Hrvatske čiji su građani višestruko oštećeni, u Austriji je očit sve veći interes za RBA aferu.
Da apetiti bankara iz RBA prelaze privatne okvire hrvatskih građana dokazuje i primjer afere pri izgradnji nove zgrade SOA u Zagrebu, gdje je prema nekim izračunima državni proračun oštečen za oko 40 milijuna eura. Dakle, zgrada u kojoj ne bi smjelo biti tajni obavijena je velom tajni kada je u pitanju vešestruka preplaćenost u njezinoj izgradnji. Sredstva za gradnju osigurana su putem ugovora o leasingu s RBA, a sama izgradnja započela je u vrijeme vlade korumpiranog Ive Sanadera, kada je šef SOA-e bio, slučajno ili ne, Tomislav Karamarko.
