ZAŠTO TOMAŠEVIĆ NIJE PAO?
Tekst: Aleksandar Musić
Foto: Grok
TT i crew mu nisu moja priča (blago rečeno), no nastojat ću biti što objektivniji – slijedi kampanjska obdukcija izbora u Zagrebu. Bavio sam se svojim operacijama, no krajičkom oka pratio Agram, a sve što slijedi mjesecima prije u elementima najavljivao u nastupima na TV-u i radiju. Ima iznenađenih, nema iznenađenja.
I. Do početka ovih izbora uspio se prikazati i u ove je izbore ušao kao mainstream kandidat
Ako je 2021. bila godina egzotike/referenduma protiv 20-ak godina jedne vlasti, ovaj su put pravila igre bila drugačija, mirnodopskija. Tomašević je u percepciji nemalog dijela birača u ove izbore ušao kao kandidat ne tek ljevije ljevice, ne samo lijevog centra, nego možda dijelom i mitskoga centra. Od rubne aktivističke pojave postati ‘građanski’ kandidat percepcijski je poguranac samo takav. Kako je do toga došlo? Dijelom je to bilo do njega – ponovno je prije izbora u podrum zaključao i sakrio svoje udarnike, a sebe strpljivo predstavljao kao urbanog komunalnog tipa, imao SDP u podređenom položaju – a još više je to rezultat godina (ne mjeseci) i mora propuštenih prilika izazivača koji ga nisu kod kritičnog broja birača uspjeli dubinski oslikati onako kako su htjeli/ciljali – kao nesposobnog upravitelja i ideološkog ekstremista. Slutili su smjer, no nisu znali realizirati pa se dosta toga odbijalo od Tomaševića i bilo shvaćeno tek kao buka i bijes. Ne uspjevši u ovome, omogućili su mu proći kroz dva izborna kruga kao umjereni, zdravorazumski kandidat te je to dojam koji će se sada možda i trajnije zapeći.
II. U mandatu jest iritirao, no nije iziritirao dovoljni broj birača
Mnogi (čak i oni koji su u politici, koji se natječu) rade grešku kada u svojim informacijsko-socijalizacijskim mjehurima objektivno nezadovoljstvo masa smećem i prometom u gradu automatizmom tumače kao poriv stotina tisuća ljudi izaći na izbore i glasati protiv. Nije isto, između postoji ogromni prostor i posao koji je trebalo odraditi da bi do toga došlo. Razlika je u intenzitetu nezadovoljstva, u čarobnom prelasku crvenih linija. Tomašević je u utrku ušao sa bazom svojih birača, natječući se za neodlučne, dok istovremeno nije dovoljno naljutio one druge. U mandatu se nije bahatio, nije vrijeđao, pratio ga je dojam naivnosti i poštenja – te je stoga u Zagrebu plutala ogromna kohorta birača koja ga ne preferira, neće glasati za njega, možda ga smatra i bezopasnim spadalom, no nije motivirana masovni izaći i smijeniti ga. To je ključni detalj. Primjer za suprotno je primjerice svojedobno Čačić u Varaždinskoj županiji – bahatio se tijekom korona-krize, vrijeđao ugostitelje i njihovu egzistenciju te dobio referendum protiv sebe na lokalnim izborima 2021. – prvu i zadnju prilika koju su mnogi iskoristili da ga se zauvijek riješe. Naravno – sve je ovo bilo uže koje je bilo moguće potezati s oba kraja. To što Tomašević nije proaktivno razjario dovoljan broj ljudi ne znači da ga izazivači nisu mogli oslikati kao kataklizmu za Zagreb i sami odraditi taj posao mobilizacije – da su krenuli na vrijeme, da su znali kako i da su bili propisnog profila.
III. SDP kao priljepak, a ne kao konkurent
Da je SDP išao s Lalovcem kao kandidatom, Možemo bi se ponešto namučilo. Ovako SDP-u ide utjeha da su na vlasti u Zagrebu kao tobožnji partner, a u biti kao ukras, s realnom prijetnjom odumiranja i otpadanja do sljedećeg izbornog ciklusa zbog gladnog i dominantnog Možemo.
IV. Lukavija i brža kampanja od onih izazivačkih
Tomašević se nije rasipao na onome što nije mogao iznijeti te je mijenjao ritam kampanje u skladu sa situacijom. S druge strane, Lovrić je pokušao iznijeti neku modificiranu bandićevsku priču o ‘delanju’, no kao profil ne ulijeva ljudima povjerenje te je, kao i Jelena Pavičić Vukičević 2021., imao nerješivu stigmu/teret Bandića, dok sam Bandić kada je bio živ i operirao, paradoksalno, nije imao ni približno takvu stigmu samoga sebe. Bernardić je imao profesionalno vođenu kampanju, no živi je primjer ovisnosti o prijeđenom putu – nije krenuo iz pozitive, čak ni iz neutrale, nego iz teške percepcijske negative te se to i odrazilo na rezultat. Hermana je njegova kampanja na silu gurala u domenu fajtera/štemera, fejlove pokušala pretvarati u humor, nije dovoljno aktivirala HDZ-ov teren te mu je sve to kampanju pretvorilo u šutiranje na vlastiti gol. Golužina kampanja djelovala je kao nekakav hobistički hir. Za Kalinića je nejasno po što je uopće išao. Jonjić si je priču unaprijed ograničio malim ciljem ulaska u skupštinu i depresivnim tonom. Selak Raspudić se u kratko vrijeme morala prebaciti s tema vojske, diplomacije i geopolitke na teme kontejnera i plavih vrećica što su Možemo i saveznici jedva dočekali i obilno koristili da bi ju stavljali u kategoriju karijerizma i upitnosti sadržaja iza priče. Uložila je dosta energije u kampanju, borbena, nedostajalo je vremena i operative/znanja za momentum. Bez momentuma nema referenduma. Sve u svemu – dobro se pofajtala.
V. Teren
Možemo je uz HDZ jedina struktura koja ima teren u Zagrebu. Dok je Možemo aktiviralo svoj teren (ljudi + teme po kvartovima), HDZ jest nešto rastao, no mogao je osjetno više. Za važnost terena ključ je pogledati rezultate iz 2017.: Tomašević kao kandidat za gradonačelnika tada ima svega 3.94%, gotovo dva puta manje od liste (7.64%). Uslijedile su 4 godine rada – teren, skupština, mediji, divljanje – i u 2021. ulazi kao favorit. Da, bilo je i povoljnih okolnosti, no u svakoj sezoni su na snazi neke okolnosti – dok se strukturirani rad ne može izmisliti nekoliko tjedana prije izbora. Bez 2-3 godine inteligentnog rada i 50-100 provjerenih ljudi – ‘evo mene’ varijante u zadnjih nekoliko mjeseci = 0 bodova.
VI. Kratki vremenski rokovi ubijaju izazivačke priče
Izazivači su krenuli prekasno. Milijunski grad se ne uzima u nekoliko mjeseci. Nagrada, broj izazivača i količina medijske pažnje je takva da do prosječnog birača u zadnjih mjesec-dva dopiru samo valovi buke, tisuće slika, oglasa i rečenica dnevno te su preferencije uglavnom zadane i malo se toga mijenja u zadnji čas. To je išlo na ruku samo i jedino Tomaševiću.
VII. Prevladavajući dojam da je, neovisno o svemu, pošten i aureola žrtve zbog događaja u zadnjim tjednima kampanje
Agresiju, galamu i uhićenja u zadnjih mjesec-dva neodlučni birači (koji su se pokazali ključnima za ove postotke) ne čitaju kao važeći argument protiv onoga koji brani vlast, nego kao urotu, zavjeru, nepravdu i više plus njemu nego izazivačima. Tomaševićeva kampanja je to namirisala pa odmah u materijale krenula stavljati pojam Nezaustavljivo, tako mičući sa stola za njega opasne teme i pretvarajući ga u ‘žrtvu sustava’.
VIII. Kontrolirana jednosmjerna komunikacija
Tomašević se do samog fotofiniša kampanje minimalno bavio drugima, drugi su se 0/24 bavili njime. Ovo je moglo biti stubokom drugačije da se netko nacrtao i nametnuo kao prvi i jedini istinski protukandidat dovoljno prije izbora te ga natjerao izjašnjavati se po nizu za njega neugodnih pitanja i tako sebi osigurao rast, a Tomaševiću znojenje. U sučeljavanjima je Tomašević ipak djelovao nešto iritiranije i umornije no što je trebao biti s obzirom na pomno građenu kampanjsku sliku i svoju organsku prednost, što samo znači da mu je bilo taktički itekako pametno to prije odgađati/izbjegavati, ma tko se ljutio.
IX. Medijski tretman i komunikacijski kanali
Možemo ima povoljniji medijski tretman od drugih u dijelu medija (u digitalnim medijima i na nekim televizijama, ne i u dnevnim listovima). To proizlazi iz podsvjesnih osobnih preferencija novinara i urednika što u posljednje vrijeme empirijski dokazuju i neki doktorski radovi. Ipak, teren medijske borbe nikad nije nepovratno zadan. Ni približno. Nijedan novinar i nijedan urednik ne može ignorirati dobru priču, dobar sraz. Na izazivačima je stvoriti ih, natjerati i medije u level playing field, učiniti se nezaobilaznim. Istovremeno i sve važnije – Možemo godinama odgaja svoje birače – Reddit, TikTok, Instagram, zato prema relevantnim istraživanjima i ima najjači ulaz u mlađe biračke skupine (gdje SDP doslovno ne postoji, a i HDZ tu stoji loše).
X. Dojam da mu je stalo
Ovo se za kandidate na svakim izborima na papiru podrazumijeva, no u stvarnosti se sve samo ne podrazumijeva. Nemali broj birača imao je dojam da, ‘kakav god bio’, vjeruje u ono što radi, da mu je Zagreb početak i kraj svega. Kod ostalih to nije nužno bio slučaj. Zaključno: na snazi su konkretni strukturno-percepcijsko-operativni razlozi zbog kojih je kandidat TT pobijedio. Oni na nekoliko mjesta govore da su Tomašević i njegova struktura otprilike znali što rade, a na još više mjesta da izazivači uglavnom nisu znali što rade (čast pojedinim iznimkama u pojedinim trenucima). Vrijeme je također učinilo svoje – ono u politici nije samo majstorsko rešeto, nego nerijetko i giljotina. Kako se zaplesalo, tako se i otplesalo.
