ZAMOR OD RATA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: BNW/Wales Online
Možda nikad ne bih tu knjigu uzeo u ruke da se nisam zarekao da ću svoje znanje njemačkog jezika dovesti do razine da mogu s lakoćom čitati knjige na tom jeziku. I onda otkrih kako je knjiga vrijedna čitanja svakog slova – riječ je o djelu Die Welt von Gestern – Eringerungen eines Europäers Stefana Zwiega, popularnog austrijskog pisca, pjesnika i dramaturga te – što je u kontekstu ovog članka najvažnije – radikalnog pacifista. Knjiga je napisana u jeku Drugog svjetskog rata, u egzilu (Zweig je bio Židov), pa uspoređuje dva svjetska rata. Drugi je rat bio krvaviji, nemilosrdniji od prvog, civili su ga mnogo teže osjetili, no ono čime se Zweig na više mjesta bavi je pitanje kako se je puk, kako su se obični ljudi prema njemu odnosili. Zvuči nevjerojatno da su prvi ešaloni i s jedne i s druge strane išli u rat kao na svadbu: zastave su vijorile, glazba je svirala, djevojke su prilazile vojnicima da im okite kape hrastovim grančicama – znakom pobjede još od rimskih vremene. Do Božića će sve biti gotovo, svi su govorili, jer nisu slutili što ih tamo čeka. Sasvim je druga priča bila s drugim ratom. Iako je Hitler naučio Nijemce da su njegove zapovijedi odmah iza deset Božjih (a po potrebi i prije njih), oduševljenja za ratovanje nije bilo. „Dužnost je teška kao planina, smrt je laka kao pero“, bila je krilatica japanske vojske. No lijepo. Možda ima nešto lijepo u vojničkoj smrti? Vjerujte mi, nema.
KULTURA SJEĆANJA
Razlog promjeni raspoloženja Zweig nalazi u kulturi sjećanja. Europa 1914. godine nije znala za rat već pola stoljeća. Pruska je 1870. ratovala s Francuskom, a Austrougarska 1866. s Pruskom radi Šlezije. No to su bili mali ratovi, posebice onaj drugi koji je trajao samo dva tjedna. Za Europljane je rat i ratovanje bilo nešto što pripada slavnoj prošlosti, nešto o čemu se pričaju junačke priče. Nitko nije, osim nekoliko staraca (tko njih sluša!) osjetio rat na svojoj koži. Za razliku od toga, prvi je rat Nijemcima bio u sjećanju, u njemu su sudjelovali ne samo djedovi nego i očevi budućih vojnika. Hitler se, istina, trudio da okupljanjem mladeži u Hitlerjugend ta bolna sjećanje izbriše, jer u naravi je mladosti da misli kako svijet počinje s njima:
Ti to ne znaš, bre budalo,
A mi mladi znamo,
Kad te Udba prevaspita,
Kaz’ će ti se samo.
– kako je pisalo u čitanci za srpsku djecu u Jugoslaviji.
No ono što čovjek ne nauči na tuđem naučit će kad-tad (teži način) na vlastitom iskustvu. Nakon dvije i pol godine ratovanja, kada „na zapadu nije bilo ništa novo“, kada su počeli stizati brzojavi o smrti „na polju slave“ i vlakovi s amputircima i drugim ranjenicima, ljudi su u pozadini imali prilike da na svoje oči vide svu grozotu, užas i apsurd rata. „Rat nije avantura“, kako reče francuski pisac i ratni pilot Antoine de Saint-Exupéry, „nego bolest – poput kuge“.
DRUŠTVENA BOLEST
Pa kad je rat bolest onda treba napraviti sve da se bolest spriječi i izliječi. E, da. Za razliku od one prve, prirodne bolesti u ovoj drugoj, društvenoj bolesti nitko se ne može ni brinuti ni pobrinuti za svoje zdravlje. Hoće li biti zdrav ili bolestan ne ovisi o njemu nego o nekome drugome koji se za svoje zdravlje ne treba bojati. Jer dok mladi ljudi, dvadesetogodišnjaci ginu u ukrajinskom blatu, onaj tko je taj rat mogao spriječiti (ako ga već nije izazvao) Volodimir Zelenski kupuje, u svibnju ove godine, još jednu vilu, vrijednu pet milijuna dolara, u najluksuznijoj četvrti Kaira. Dolce et decorum est pro patria mori. Slatko je i časno za domovinu mrijeti. Nije: Dolcius est pro patria vivere – slađe je za domovinu živjeti.
Tu staru istinu zna svatko tko je makar izdaleka vidio rat. Ovo što sad čitate nikad ne biste pročitali da me je za Domovinskog rata ubila granata. Sada bih bio samo još jedno ime na spomeniku palim braniteljima. Jedan je vojnik iz mojeg bataljona poginuo od granate koje je pala dok je čuvao, bez prave potrebe, vojna vozila. Besmislene li smrti. Koliko vrijedi ljudski život? Koliko vrijedi plač majki, udovica i siročadi?
Rat je zlo, veliko zlo – nema većeg zla od rata. Ni sramote. Rješavanje političkih pitanja ratom treba izbjegavati pod svaku cijenu, a ako rat ipak bukne treba ga nastojati što prije završiti. No rat u Ukrajini nema izgleda da se brzo završi. Zato što umjesto da se traže diplomatska rješenja, ona se izbjegavaju, čak zakonom zabranjuju.
Rusija ne bi napala Ukrajinu da je Ukrajina, i oni koji stoje iza nje, imala namjeru da problem riješi diplomatskim putem. Stav Rusije bio je od početka jasan kao što je jasani danas: nećemo vojnu prijetnju na svojim granicama. No ta glazba loše zvuči za Bidenove uši. Vanjska i unutrašnja politka svake zemlje treba biti usklađena s „međunarodnim standardima“, standardima koje postavljaju Sjedinjene Države. Sada postaje sve jasnije da su miniranje plinovoda Sjeverni tok izveli Ukrajinci. A Nijemci šute. „To ukazuje na manjak suvereniteta“, kaže Viktor Orban i poručuje Ukrajincima da im ne padne na pamet to učiniti Mađarima jer će to smatrati objavom rata.
IRONIJA RATA
No živimo u doba apsurda. Napad na nebodere u New Yorku bio je povod za američki napad na Irak, Afganistan i Siriju („borba protiv terorizma“), dok zbog isto takvog terorističkog čina Njemačka vlada ne poduzima ništa, čak nastavlja finacijski i vojno potpomagati onoga tko im je to učinio. Od svjetske sile, kulturnog i tehnološkog diva Njemačka se pretvorila u zemlju trećeg svijeta, u američku koloniju. No glavno je da imaju „demokraciju“.
No neće to dugo trajati. Zamor materijala će prije ili kasnije nastupiti, možda već sljedeće godine. Na crnogorskoj su se plaži skupili Ukrajinci, pokrili se zastavama i počeli izvikivati „Slava Ukrajini!“ Na to je neka gospođa, Crnogorska ili Srpkinja, počela pjevati ruske pjesme da bi na kraju završila sa „Slava Rusiji“. Na to su Ukrajnici zašutjeli i pokunjeno skinuli zastave. Ljudima je dosta rata.
Kad kažem „ljudima“ onda mislim na ljude na našem prostoru – jer svi smo se mi, i s ove i s one strane, naužili rata. Ukrajnici nisu – jer su posljednji put ratovali (za Hitlera) prije 80 godina. Trebat će ih još mnogo izginuti da shvate u što su ušli. Zvuči cinično, ali drugačije se ne može naučiti. (Ironija rata: Rusi su oborili dva transportna helikoptera Mi-8, možda baš ona dva što ih je Hrvatska darovala Ukrajini. Poginulo je šest visokih časnika. Lijepo smo im pomogli.)
