ZAGONETKA STEĆAKA
Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan
Foto: UNESCO
Umjetnost stećeka pripada po svojoj pojavnosti i trajanju srednjovjekovlju bosanske države od 13. do 16. stoljeća, s najvišim dometom koji je ona dosegla u 15. stoljeću. Među mnogim povjesničarima i arheolozima koji su proučavali stećke nalazimo imena poput Čire Truhelke, Marka Vege, Alojza Benca, Šefika Bešlagića, Dubravka Lovrenovića, Nade Miletić i Krešimira Kužića. O stećcima su pisali i velikani pisane riječi poput Miroslava Krleže. U svim analizama iskristalizirala se misao da je to “nadgrobno kamenje” endemski izraz onovremenog čovjeka, ukorijenjen na dalekim predanjima i njegovim legendama. Njihovu vrijednost općoj svjetskoj kulturi potvrdio je UNESCO, stavlajući ih na listu zaštićene svjetske baštine.
BILIG I KAM
Definicija stećaka kaže da su oni srednjovjekovni nadgrobni spomenici, izvedeni u kamenu, prema narodnim nazivima bilig (biljeg, znak) i kam (kamen), pojavljeni u Bosni i Hercegovini, a u manjoj mjeri u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, u rezdoblju od 13. do 16. stoljeća. Stećci se opisuju kao spomenici kaurina ili nevjernika, to jest, kršćana, nemuslimana, premda oni kasnije bivaju asimilirani u kulturu islama.
Pojavnost stećaka veže se uz dolazak sljedbenika onovremenih heretičkih pokreta, poput bogumila i patarenstva, koji su u bosanskoj zabiti našli potrebnu zaštitu i sigurnost djelovanja. Njihovo prerastanje u “narodnu crkvu”, stvorilo je prije svega u Bosni i Hercegovini povoljne uvjete za razvoj osobite umjetnosti, koja se u zamjenu za dotadašnje crkvene građevine i crkvenu umjetnost, priklonila stećcima kao eksterijernim oblicima. Naime, heretički pokreti u Europi u 13. stoljeću, su one duhovne sile koje su se protivile nadolazećem racionalizmu gotike te priklonile mistici i simbolizmu romaničkog izraza, što nalazi plodno tlo upravo u Bosni i Hercegovini kao perifernim područjima Europe.
DVIJE GRUPE STEĆAKA
Prvotna će podudarnost s romaničkim uzorima postepeno slabiti i biti zamijenjena gotičkim utjecajem. Glavni nosioci izvađanja stećaka su bili ljudi iz puka. Najezdom Turaka umjetnost stećaka postupno slabi i gotovo nestaje u svom prvotnom obliku. No, postoje tumačenja koja ne poistovjećuju nastanak stećaka s dolaskom kršćanskih heretika, bogumila u Bosni i Hercegovini, nego stećke opisuju kao neovisne sljednike prapovijesnih i ranosrednjovjekovnih tradicionalnih naslaga pučke umjetnosti mnogo šireg teritorijalnog obuhvata.
Stećci se dijele u dvije glavne grupe, od koji prvu čine položeni (ploče, sanduci i sljemenjaci), a drugu uspravni (četvrtasti stupovi, stele i križevi). U prvobitnoj morfologiji dominiraju grubo oblikovane ploče, a od sredine 14. stoljeća, dolazi do razvoja sanduka i sljemenjaka. Neki istraživači naziv stečak vežu samo uz oblike ove druge tipološke skupine, sanduka i sljemenjaka. Umjetnička je obrada na razini autohtonog pučkog izraza, sa specifičnostima svoje teritorijalne izoliranosti.
U tom krugu narodne likovne umjetnosti može se naići na ostvarenja zapažene umjetničke vrijednosti. Povijesni tijek razvoja narodne umjetnosti bitno je utjecao na očuvanje kulturnog identiteta plemenskih zajednica i čitavih naroda. Pragmatično gledajući, takav utjecaj na definiranje umjetničkih formi imalo je u narodnom stvaralaštvu i dodir s prirodnim materijalima, posebice drvom i kamenom, što je dovelo do spoznavanja njihovih kako vizualno-likovnih, tako i tehničko-tektonskih karakteristika, što je na kraju dovelo do njihove primjene u arhitekturi.
SUKLADNOST OBLIKA
Nadgrobni spomenici obuhvaćeni nazivom stećci zaslužuju punu pozornost, osobito na prostorima Bosne i Huma (Hercegovine), gdje su stasali na temeljima neolitske i eneolitske umjetnosti na ovim balkanskim prostorima, na antičkom i slavenskom nasljeđu i uz brojne utjecaje koji su dolazili tijekom turbulentnih prapovijesnih i povijesnih vremena.
No, usprkos svim tim utjecajima, stećci sazrijevaju kao osobite forme narodne umjetnosti, kao zaokružena, osebujna skupina nadgrobnih spomenika, koja pokazuju jasne odlike elementarne arhitektonske umjetnosti s primjesama kiparskog i narativnog izraza.
Skladnost oblika i gotovo ergonomsko dimenzioniranje volumena, nastavilo se i nakon turskog zaposjedanja tih prostora. Novo je carstvo mirno preuzelo nasljeđe umjetnosti stećaka, pa nastaju prijelazni oblici između stećaka i novih prostornih formi nadgrobnih spomenika, koji kulminiraju pojavom nišana i krstača. Tako da stari kršćanski spomenici nalaze svoju metamorfozu u muslimanskim oblicima.
Taj odnos prema promjeni senzibiliteta oblika nadgrobnih spomenika na području Bosne i Hercegovine u turbulentnim mjenama austro-ugarske i turske vlasti, Ivo Andrić izražava mišlju da starinska muslimanska groblja nemaju ničeg od mračne tuge i jezovitosti kršćanskih grobalja. Kolika je bila čvrstoća i nepokolebljiva snaga i upornost toga etnikuma, stiješnjenog između sliva Save i Jadranskog mora, u oporoj borbi za svakodnevno preživljavanje, nalazimo u riječima Miroslava Krleže: “Nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleći i moli”.
VOLUMEN I TEKTONIKA KAMENE MASE
Stećci su nadgrobni spomenici, pa stoga pripadaju arhitektonskom metjeu. Imaju svoj oblik, konstrukciju i funkciju te definiraju prostor, koji je poput staroegipatske arhitekture vezan u vanjskoj zoni oko objekta. No, stećci imaju i svoj unutarnji korisni prostor, ne unutar vidljivog vanjskog korpusa spomenika, nego u svom podzemnom dijelu, grobnom mjestu. U opisu vanjskog vidljivog oblika stećaka, moguće je načelno naći usporedbu sa starohrvatskim predromaničkim crkvicama, koje se javljaju bez one likovne i geometrijske rafiniranosti kakvu susrećemo u oficijelnim stilskim razdobljima poput romanike, gotike i renesanse. I u starohrvatsim crkvicama susrećemo u prvom planu volumen tijela, izveden u snažnoj kamenoj masi, koja svojom tektonikom odaje snagu i postojanost.
U analizi bi mogli ići čak i dublje te naći presedane tim slobodnostojećim artefaktnim formama u prostoru unutar prethistorijske megalitske arhitekture. Reminiscencija na menhire je načeno opravdana. I tu i tamo se viđaju oblici koji zasebno stoje, kod kojih je njihova autonomna tektonika odlučujući faktor opstanka u prostoru.
U toj umjetnosti nema preciznosti u detaljima i nepogrešivosti u geometrijskoj matrici. Estetika forme se oslanja na prirodnu snagu materijala pa djeluje neposredno i sugestivno, ne tražeći posebna dodatna objašnjenja niti neku duboku ezoteričnu analizu za razumijevanje. Upravo je te karakteristike neuki pučki majstor klesar arhaičnih stećaka uvažio do te mjere da je izabrao onu vrstu kamena koja je bila podatna za izvedbu reljefne dekoracije pa su oni, iako stoljećima izloženi vremenskim nepogodama brdovite Bosne i Hercegovine, ostali sačuvani u izvornom obliku sve do današnjih dana.
ASOCIJACIJA NA MEGALITE
S obzirom na njihovu monolitnost, a ne na kompozitnost od više spojenih elemenata, moguća je, kao što sam već rekao, asocijacija na megalite prapovijesnog vremena. S druge pak strane, oblici stećaka se u većinom javljaju u obliku stilizirane forme kuće. To je kubus koji završava s dvostrešnim krovom. Vide se bočne i zabatne stranice koje uspravno omeđuju korpus artefakata. Vizualni dojam “male kuće”, koja iako nema unutarnji korisni prostor, naznačuje njegovo postojanje u donjoj razini tla. Čak se i može naići u grupi sinonima za pojam stećka, izraz kuća. I u analizi naziva stećka stoji da on potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. A glavno obilježje kuće je da stoji.
U traganju za znanstvenim objašnjenjem paleogeneze oblika stećaka, nalazimo razmišljanja akademika Alojza Benca, bivšeg redovitog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji govoreći o rustičnoj umjetnosti kamenih nadgrobnih spomenika poznatih pod imenom stećci, navodi kako su neki izvedeni u Hercegovini i Dalmaciji oponašaju oblik sarkofaga, uz lažno izvedene arkade na njihovim okomitim stranicama. Njima suprostavlja grupu odgovarajućih kamenih sarkofaga, koje nalazimo u istočnoj Bosni, koji su oblikovani kao brvnare od drvenih oblica. Iz toga zaključuje kako se za prvi slučaj može tvrditi da su u njihovom oblikovanju odlučujući utjecaj imali antički ili romanički uzori sa Jadrana, tj. sa Zapada. A za kamene sarkofage u obliku brvnare, akademik Benac iznosi mišljenje da su Slaveni u svojoj staroj postojbini podizali replike malih brvnara nad grobovima svojih pokojnika, pa su u novoj postobini običaj realizirali u kamenu. No to su samo neka pitanja koja se vrte oko stećaka, nijemih svjedoka prohujalih vremena.
