USPON I PAD ARHITEKTONSKE IKONE SPLITA
Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan, dipl. ing. arh.
Foto: HNK Hajduk Split
Na arhitektonskom nebu naših sportskih objekata, Magašev je Poljudski stadion, kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća (1979.), zablistao kao velika zvijezda bijelog sjaja. No, iako su zvijezde nebeska tijela trajnog sjaja, čini se da je u navedenom slučaju došlo do poremećaja te prirodne zakonitosti. Sjajna se „zvijezda Poljuda” polako i gotovo neprimjetno pretvorila u „žutoga patuljka”, jer je njezin sjaj izgubio čarobnost. Rekli bismo da se stadion pretvorio, opet prkoseći svim zakonima astronomije, u zvijezdu repaticu, u komet. Što je pošlo po zlu?
ZLA KOB POLJUDSKOG STADIONA
U porodici arhitektonskih djela, sportski se kompleksi ističu posebnošću. Oni nisu monotone konfekcijske izgradnje, izgradnje od beskrajnog niza gotovo identičnih oblika, nego se tu radi o zahtjevnom zadatku, koji u znatnoj mjeri ovisi o urbanom i prirodnom okolišu. To su njihove determinante. No tu je još jedan utjecajan parametar, koji je bio naročito važan u slučaju splitskog Poljuda. Radilo se o fizičkoj kreaciji identiteta kluba Hajduk u vidu njegova stadiona. Stadion i klub postali su nešto poput jina i janga. Nerazdvojivo jedinstvo artefakta i živih organizama, hajdukovih navijača.
Ali to je jedinstvo imalo svoje uvjete, svoju cijenu. Rezanjem pupčane vrpce stadiona i navijača došlo je do urušavanja povijesno uspostavljene adhezije ponosne zajednice. Tako je Stadion postao sportskim bastardom grada Splita.
U radu na projektu splitskog stadiona, Magaš nastupa punom snagom svog arhitektonskog talenta. On pristupa tom složenom zadatku u svojim zrelim pedesetim godinama. Već je formirani stvaralac iza kojeg stoje zapažena djela, poput realizacije kompleksa šibenskog Solarisa (1967.) i čuvenog Haludova na otoku Krku (1972.). Još je jedan moment živo i učinkovito prisutan. Magaš iz najranije mladosti nosi nasljeđe svog rodnog grada Karlovca, u kojem je rođen i velikan našeg likovnog izraza slikar Josip Vaništa, graditelj Janko Jambrišak, kao i arhitekti-urbanisti Milan Lenuci i Miroslav Kollenz. To je „grad na četiri rijeke” čija živopisnost ostavlja trag zbog susreta s raznovrsnim oblicima prirodnog stvaranja te sudara žive vode čistih rijeka i površine zelenog reljefno razvedenog kopna. I jedan i drugi fond oblika Magaš ima za vrijednu početnu podlogu za morfološko rješenje stadiona na Poljudu.
Lakoća korpusnog plašta, zatvarajuće strukturalne konstrukcije i čvrstog, pouzdanog temeljne partije stadiona, u značajnoj su mjeri refleks vrijednosti veličina koje Magaš nosi u svoje nasljeđe.
NEZAŠTIĆEN OD ZADUŽENIH DRŽAVNIH INSTITUCIJA
U racionalnom, intelektualnom pristupu rješavanja stadiona, Magaš je imao za paradigmu opus svoga učitelja Vladimira Turine, autora autoritativnog zagrebačkog, atletskog i nogometnog, Maksimirskog stadiona. Krenuvši korak dalje, on svoj uradak modelira u maniri cjelovite introvertne forme, bliske antičkom amfiteatru, no prožete silnicama moderne arhitektonske doktrine.
No dok su u turbulenciji povijesnih vremena, mnoga antička djela ostala fizički sačuvana (kod nas amfiteatar u Puli i splitska Dioklecijanova palača), uz izraženi neskriveni dignitet prem njihovoh povijesnoj i arhitektonskoj vrijednosti, Poljudski se stadion našao na brisanom prostoru, nezaštićen od za to zaduženih (naravno meritornih) akademskih, kulturnih i državnih institucija. Njegova lokacijska vrijednost postala je metom mnogih investitorskih interesa, dok su zaštita i očuvanje te naše vrijedne arhitektonske baštine, neshvatljivo pali u drugi plan.
Od gotovo kulturno vulgarne nakane, da se graditeljsko tijelo stadiona razgradi (ili, jasnije rečeno, sravni sa zemljom), do kombinacija o izgradnji novoga stadiona na zamjenskoj lokaciji (Brodarice). Parodija ako ne i tragikomedija.
Otkuda hrabrosti ili bolje rečeno bahatosti pojedinaca ili skupina da si prisvajaju pravo odlučivanja o sudbini nacionalnog blaga iz tih svojim, ipak inferiornih sredina, i to osobito s obzirom na obimnost zadatka koji su si uzeli za rješavanje.
To ne bi smjela dozvoliti nijedna kulturno napredna sredina, a još manje dopustiti da se tako važne odluke donose bez cjelovitog sagledavanja njihovih posljedica. A te su posljedice katastrofalne za hrvatski arhitektonski identitet, za hrvatsku kulturno-povijesnu genezu ali i napad na arhitektonsku umjetnost općento. Arhitektonska rješenja moraju naime postići stanje konstante, invarijabilnost u odnosu na turbulencije vremena, jer će se u suprotnom pretvoriti u efemerna, kratkotrajna i prolazna djela. A stadionu Borisa Magaša, izgrađenom na Poljudu, ne može se nikako pripisati atribut efemernosti i prolaznosti.
POLITIČARI S BALKANSKIH GUDURA
Interesantna je opservacija na tu problematiku od osoba iz pravničke sredine, od onih koji zastupaju pravo (i valjda pravdu!). Naime prof. dr. sc. Ivan Padjen, bivši dekan Pravnog fakulteta u Rijeci (bratić autora ovoga članka), smatra da će se prijepor ipak na kraju riješiti usprkos inertnosti stručnih i inih krugova: „Žao mi je, ja sam dio ulice (puka, demosa), koja će po svemu sudeći odlučiti o sudbini Poljudskog stadiona (nažalost, protivno tvojoj i mojoj ocjeni).
Samo u balkanskim gudurama stručnjaci drže da su oni tu da vode politiku, kao ministri i sl. Stručnjaci mogu i trebaju utjecati na političare tako da javno pišu i govore tako jasno (ne-akademski) da ih puk razumije i pritisne političare da odluče u skladu sa savjetom struke“.
I ovaj članak ima za zadaću da senzibilizira spomenutu užu i širu javnost, da se javno rasprostru valjani argumenti za i protiv napada na ovu dojučerašnji splitsku arhitektonsku znamenitost, bez koje Split više neće biti Split kakav je bio.
OŠTEĆENJE URBANE MEMORIJE SPLIĆANA
No, pogledajmo posljedice rušenja stadiona. Poljudski stadion je dio materijalne strukture grada. Fizičkim uklanjanjem stadiona, nastala bi rana, kaverna u sadržajnoj strukturi grada, koju je doduše moguće sanirati i nadomjestiti drugim objektima, ali što je s oštećenjem urbane memorije splićana, oskvrnjenjem njihova pamćenja i prepoznatljive slike grada?
I o tome valja voditi računa, zar ne? Jer grad nije samo artefaktni fenomen, on se ne sastoji samo od ulica i kuća. U gradu žive ljudi. Ljudi koji osjećaju, misle i pamte. Grad se gradi za ljude. I stadion se gradi za ljude. Udar na stadion, udar je na ljude.
Stadioni su magneti za ljude. To su agregati za okupljanje žitelja ali i usputnih prolaznika. Funkcija stadiona vuče povijesnu liniju još od antičkih teatara i amfiteatara i srednjovjekovnih crkava, katedrala. To su povlašteni prostori u kojima svi građani, svi koji se u njima nađu, postižu osjećaj zajedništva zbog privrženosti istom cilju. Time se učvršćuje homogenost zajednice, grada, naroda i države. Sve te funkcije, a ne samo one sportske naravi, ima i stadion na Poljudu.
Ni rat ni potres nije srušio stadion, on je odolio svim nedaćama, pa ipak mu prijeti smrt, smrtna opasnost od onih koji su ga stvorili. Našao se na udaru ljudi, a za ljude je nastao. Što bi na to rekla Aristotelova logika? Rekla bi isto što i današnji čovjek iz naroda – da tu nema logike! To je strano zdravom razumu. To je patologija društva, a posebice odgovornih pojedinaca.
VIZIJE BORISA MAGAŠA VS VIZIJA ONIH KOJI DANAS UPRAVLJAJU SPLITOM
Stadion se ne može sam braniti. Mogu ga braniti samo tolerancija i savjest. A one izviru iz sociološke i humanističke (čovječne) prirode Homo sapiensa. Prva je komponenta prevrtljive naravi i kao takva uzrok je mnogih zala.
No druga je komponenta stalnija. Stoga treba igrati na biološku datost pa uspjeh neće izostati. Ali ne na njezinu tamnu, individualističku stranu, ne za dobro izabranih pojedinaca nego za dobro sviju i svakoga.
Magašev je stadion dugi niz godina bio sinonim za Hajduk. Posve opravdano. Od njegova osnivanja 1911. godine, klub je na Poljudu već gotovo pola stoljeća, pola vremena njegova postojanja. I sada bi nakon života u palači, u kući-ljepoti, trebao postati beskućnik. A beskućnik je onaj – zna se – tko nema kuću, nema krov nad glavom.
„Per aspera ad astra”, trnovit je put do zvijezda, do slave. No, čini mi se da je u ovom slučaju primjerenija izreka, koju nalazimo kod Augusta Šenoe, „Dok mi oko zvijezdu ište, nos mi pade u smetište”. Jedno su vizije Borisa Magaša, a drugo vizije onih koji danas upravljaju Splitom-gradom!
