UMJETNIČKI ŽIVOT U SJENI DIKTATURE

Tekst: B. M./Panopticum/I. S.

Foto: GUS

26. srpnja 2020. godine u Splitu se zatvara jedna više nego zanimljiva izložba koja je otvorena još 23. svibnja ove godine, dakle u vrijeme kada su mediji i hrvatska javnost bili obasipani vijestima o koroni. Riječ je o izložbi pod nazivom “U sjeni diktature 1930.-1941.“ Kustosi izložbe su Božo Majstorović i Iris Slade. Cilj izložbenog projekta nije stvaranje idealne umjetničke slike vremena, već podsjetiti čije su i koje radove Splićani mogli vidjeti, što su, koliko i za koji novac kupovali, tko je kupovao, gdje se i kako izlagalo, kakav je bio socijalni i materijalni status umjetnika, kako se, što i koliko o umjetnosti pisalo, kakav je bio odnos prema umjetnosti službene vlasti i utjecajnih pojedinaca.

VREMENSKA DIONICA

Izložba “U sjeni diktature 1930. – 1941.” drugo je i završno poglavlje izložbenog projekta “Umjetnost u Splitu 1919. – 1941.” Prvo poglavlje pod nazivom “U raskoraku između mita i zbilje 1919. – 1929.”, koje je obuhvatilo vremensku dionicu od Izložbe jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (1919.) do postavljanja spomenika Grguru Ninskom na Peristilu (1929.), predstavljeno je javnosti krajem 2016. godine. Ovaj izložbenih diptih kojim se obrađuje splitska međuratna umjetnička scena programski se naslanja na izložbu posvećenu Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi (1908.) koja je realizirana 2010. godine. Premda se za vremensku parcelaciju međuratnog razdoblja mogu naći umjetnički i neumjetnički argumenti, svjesni smo činjenice da se umjetnički i društveni procesi teško mogu bez ostatka ugurati u zadane vremenske okvire. Stoga ovaj izložbeni dvokorak, kao i onaj sportski, treba u konačnici gledati kao jednu akciju. Na dvodijelni format utjecala je s jedne strane interna prostorno-izložbena politika, a s druge strane želja za prezentacijom što više građe. Rezultat je gotovo 600 izloženih radova od preko 130 autora, uglavnom iz fundusa Galerije umjetnina i opsežni dvotomni katalog, koji uz reprodukcije izložaka i arhivske građe donosi splitsku likovnu kroniku sagledanu unutar političkog, društvenog, kulturnog i umjetničkog konteksta međuratnog razdoblja. Katalog aktualne izložbe može se nabaviti u muzejskoj trgovini  po promotivnoj cijeni koja uključuje i katalog prve od dvije izložbe Umjetnički život u Splitu.

ODANOST DRŽAVNOJ IDEOLOGIJI

Prepuštanjem Zadra i Rijeke Italiji, Split je postao najvažniji centar nove države na Jadranu. Prostorno se širi, a u dva desetljeća broj stanovnika se povećao s 25 000 na 46 000. Unatoč odanosti državnoj ideologiji lokalnih vlastodržaca i tituli najjugoslavenskijeg grada, rezultati nisu bili na razini očekivanja. Prvo međuratno desetljeće, obilježeno velikim očekivanjima i još većim razočarenjima, završilo je političkim aktom s dalekosežnim posljedicama. Proklamacijom od 6. siječnja 1929. godine započela je otvorena diktatura kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Plemenskim sukobima opterećenu prošlost trebalo je zaboraviti, a strategija zaborava uključivala je promjenu naziva države u Kraljevina Jugoslavija. Smrt kralja Alek­sandra 1934. godine značila je kraj rigidne politike integralnog jugoslaven­stva. Formiranjem Banovine Hrvatske 1939. godine sanirano je hrvatsko pitanje čime je definitivno napušten centralistički i unitaristički koncept.

ROJALISTIČKI SPLIT

Split je nastavio sa svojim ideološkim oscilacijama. Godinu dana nakon što su se na dan sprovoda Stjepana Radića simbolički okrenuli prema Zagrebu, Splićani su se ponovo sjatili u velikom broju prigodom svečanog otkrivanja spomenika Grguru Nin­skom. Sljedeća masovna kulturalna izvedba integralnog jugoslavenstva organizirana je povodom ispraćaja posmrtnih ostataka kralja Aleksandra 1934. godine. To je ujedno bio i labuđi pjev rojalističkog Splita što potvrđuje 40 tisuća ljudi na ispraćaju Ante Trumbića 1938. godine. Budući da od početka diktature pa do izbijanja rata nisu organizirani lokalni izbori, gradom su upravljali imenovani načelnici i vijećnici. Lojalnost režimu bila je ključni preduvjet za stjecanje političke moći i ekonomskog prosperi­teta.

130 MEĐURATNIH IZLOŽBI

Premda usporeni, modernizacijski procesi i kakva-takva poslijeratna konjunktura davali su poticaj umjetničkom životu. Broj izložbi se s niti deset predratnih popeo na preko 130 međuratnih. Umjetnički salon Ivana Galića, otvoren 1924. godine, imao je nemjerljivu ulogu u promoviranju umjetnosti, formiranju likovne publike i širenju umjetničkog tržišta. Salon je postao umjetničko središte gdje su se afirmirali lokalni umjetnici i gostovali relevantni autori iz drugih sredina. Nakon dva desetljeća od prve ideje, 1931. godine otvara se Galerija umjetnina. S druge strane, nisu izgrađeni ateljei ni umjetnički paviljon. Upada u oči da u tom razdoblju nije organizirana izložba u rangu “Prve dalmatinske umjetničke izložbe“.

U međuratnom razdoblju u gradu je stalno ili neko vrijeme, djelovalo pedesetak slikara i kipara. Osobit trag ostavio je Ivan Meštrović javnim spomenicima Marku Maruliću (1925.) i Grguru Ninskom (1929.), dok je kao mjera i korektiv sredine figurirao Emanuel Vidović, ustrajavajući na visokim umjetničkim standardima. U njihovoj sjeni umjetnički stasaju Silvije Bonacci Čiko, Milan Tolić, Ivan Mirković, Josip Botteri, Radovan Tommaseo, Antun Zupa, Vjekoslav Parać… Od starije generacije aktivnošću je prednjačio Angjeo Uvodić. Izložbama su uz zavičaj ostali vezani Jerolim Miše, Marino Tartaglia, Jozo Kljaković, Cata Gattin-Dujšin. Općoj likovnoj živosti doprinosili su i strani umjetnici koji su izlagali u Splitu. Unatoč vidljivim pomacima nedostajalo je svega, od izložbenih i radnih prostora, do kupaca i namještenja. Kada se na prvi pogled impresivna zarada od proda­nih radova Angjela Uvodića podijeli s uobičajenom vremen­sko-egzistencijalnom jedinicom, dolazimo do prosječnog mjesečnog prihoda malo većeg od 1.000 dinara. Stoga ne čudi da Split, osim kratkotrajnog boravka Marina Tartaglie, nije privukao i zadržao ni jednog značajnijeg umjetnika. Iz Splita se odlazilo, a u zavičaj se nakon školovanja mnogi nisu ni vratili.

Međuratni Split obilježilo je prijateljstvo načelnika, bana, senatora, odvjetnika, bankara, poduzetnika i vlasnika najveće umjetničke zbirke u Dalmaciji (preko 700 radova), dr. Ive Tartaglie i Ivana Meštrovića. Primorska metropola s carskom palačom bila je idealna pozornica za njihove umjetničke i političke ambicije. Postavljanjem spomenika Grguru Ninskom na Peristil, unatoč oštrom protivljenju struke i većeg dijela javnosti, demonstrirali su moć i utjecaj. S misijom kompenziranja nedostatka umjetničke i, na nju vezane, aristokratske tradicije, u gotovo mesijanskoj samoprezentaciji, Meštrović je bio više od običnog umjetnika, pa makar i velikoga, a Tartaglia više od običnog politi­čara.

IDEALIZIRANA SLIKA PROŠLOSTI

Na tematskoj razini splitski su umjetnici rijetko posezali za motivima koji bi signalizi­rali aktualni trenutak. Umjesto na temama iz suvremenog života ustrajavali su na oblikova­nju idealizirane slike prošlosti, gradskim vizurama pretpostavili su „malena mjesta“, industrijskim i tehnološkim biljezima u prostoru krajolike netaknute civilizacijom, prostorima nove društvenosti i njihovim protagonistima mirne i čedne interijere domova i crkvi, smjerne aktove i ozbiljne portrete. Prednost su davali staležu ribara umjesto klasi radnika, tovaru umjesto auto­mobilu, svjetlu voštanice umjesto električnoj žarulji.

Zanimljivo je da umjetnike „najsport­skijeg grada“, sport, koji je u to vrijeme postao dominantni oblik i manifestacija gradskog života, gotovo uopće nije privlačio. Na selo su gledali očima etnografa. Usmjeravajući pažnju na folklornu egzotiku izbjegavali su prikazivati nimalo lijepu životnu realnost seljaka. Iskakanja nije bilo ni kada se radilo o karikaturi koja je uglavnom bila medij društvene promocije viđe­nijih pojedinaca, puke „razonode“ i „jeftinog načina zabavljanja publike“, a ne prostor kritike i subverzije. Umjetnički „potvrđene“ teme, žanrovi i stilska rješenja bili su čuvari ekskluzivnosti umjetničkog djela kao simbola „kulture“ u doba civilizacije.

LIKOVI IZ BALKANSKIH PJESMARICA

U svjetonazorskom antimodernizmu i protuavangardnom raspo­loženju splitska intelektualna i umjetnička sredina nije bila usamljena. Kao eventualnu splitsku posebnost možemo na­značiti dosljednost. Nakon početnog ekscesa s „nastranim slikama“ Marina Tartaglie sve je bilo u granicama i dometima pro­vincijskog umjerenog modernizma. Analizirajući splitski kulturni ambijent, Tin Ujević je upozorio na nedostatak suvremenog ambijenta, organizacije, časopisa, predavanja, žive umjetnosti, salonskih konverzacija i društve­nih sijela.

Mnogobrojni su razlozi zašto međuratni Split nije bio poticajna likovna sredina gdje se apsorbiraju, artikuliraju i promo­viraju suvremene umjetničke tendencije. Prije svega, ekonomske mogućnosti nisu bile dostatne da osi­guraju egzistenciju kritičnoj masi umjetnika koja bi stvorila kreativno okruženje. Iako su se splitski umjetnici uglavnom školovali u središtima moderne umjetnosti, pitanje je koliko su bili spremni i jesu li, s obzirom na popudbinu, uopće mogli prepo­znati i posvojiti i manje radikalne umjetničke inovacije koje su se događale oko njih? Split nije imao svog Miroslava Kraljevića da ga senzibilizira za velegradske teme i suvremenije stilske izraze. Za razliku od Kraljevića, Meštrović je u Parizu otkrio Kosovo. U gradu Baudelairea inspiraciju je tražio u deseteračkim stihovima, pa je umjesto vele­gradskih flâneura i dandyja atelijer ispunio likovima iz balkanskih pjesmarica, koje je premijerno predstavio na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi. Skulpture jesu stigle iz Pariza, ali s njima nije stigao Pariz.

Splitski likovni kritičari, točnije rečeno kroničari, uglavnom su pisali prigodničarske tekstove s viškom sladunjavih literarnih fraza i manjkom utemeljenih likov­nih opservacija. Međutim, na opasnosti od „raznih futurizama i dadaizama“, još vehementnije od kritičara upozoravali su umjetnički autoriteti poput Meštrovića, Kljakovića i Miše, što nam poka­zuje da ni odlazak iz uskih okvira vlastite sredine i kontakt s modernom umjetnošću i kulturom nije nužno vodio preispitivanju estetskih i svjetonazorskih pozicija.

Nema sumnje da u tržišno ustrojenom svijetu umjetnosti ukus publike, čak i više od ukusa kritike, igra važnu ulogu. Međutim, u slučaju Splita zbog konzervativizma svih aktera teško je uspostaviti uzročno posljedični slijed. „Metafizičke slike“ Marina Tartaglie publici su bile „nerazumljive“, kritici „nastrane“, čak i „odvratne“, dok se Juraj Plančić pitao: „Zar je to umjetnost?“

IZLOŽBAMA OTVARALI TRŽIŠTE UMJETNINA

Postavlja se pitanje zašto Galerija umjetnina Primorske banovine, koja je otvorena 1931. godine, nije značajnije utjecala ni na umjetnički standard ni standard umjetnika u Splitu? Galerija nije priređivala izložbe, samim tim ni pružala umjetnicima mogućnost zarade. Raspolagala je s manje od 40.000 dinara godišnje za otkupe, a gotovo polovicu toga novca trošila je na slike nepoznatih umjetnika iz minulih stoljeća, uglavnom ne osobite umjetničke vrijednosti. Umjesto da bude mjesto promocije likovne izvrsnosti i kao takva orijentir provincijskoj sredini, ona je postala zrcalo te sredine, još jedna ekspozitura „Stola mudraca“, koja je mudracima priskrbila trajne pionirske zasluge, namještenja, utjecaj i otkupe.

Zahvaljujući ponajprije Ivanu Galiću živnulo je umjetničko tržište. Prema podacima koje nam je ostavio, od sredine 1924. do kraja 1929. godine na 31 izložbi u njegovom Salonu prodano je preko 1100 radova za gotovo 650.000 dinara. Od početka 1930. do proljeća 1941. godine u Salonu je postavljeno 56 izložbi, a zabilježena je prodaja 938 radova za 510.000 dinara. Po broju izložbi i prodanih radova likovnom scenom je i 30-ih godina dominirao sveprisutni Uvodić, iako je i njemu kriza prepolovila prodaju i zaradu. Gledajući cijene pojedinih radova, primat je zadržao Miše, čije su se slike znale prodavati i za 8.000 dinara. Dvije slike pokojnog Plančića kupljene su po cijeni od 5.000, Vidović je dosezao 6.000, dok je Jobu plafon bio 3.000 dinara.

FINANCIJSKI POTKOŽENO GRAĐANSTVO

Kupci su uglavnom bili iz redova fakultetski obrazovanog i financijski potkoženog građanstva. Po broju kupljenih radova prednjače inženjeri/arhitekti (194) i poduzetnici (170), slijede pravnici/advokati (156), trgovci (145) i liječnici (113). Najviše novca u umjetnost uložili su pravnici/advokati (113.670), pa inženjeri/arhitekti (101.790) i poduzetnici (100.210). Trgovci su kupili umjetniče robe u vrijednosti od 91.840 dinara, dok su liječnici izdvojili 53.140 dinara. Najizdašniji kupci bile su političke osobe (11 političara kupilo 119 radova za 89.650 dinara). Premda se radilo o skromnijim iznosima (63 rada za 18.100 dinara), posebno treba istaknuti pojavu četrdeset žena kao kupaca umjetničkih djela.

Od oko četiri stotine kupaca čija su imena zabilježena u Galićevom Registru deset i više puta, osim Ive Tartaglie, spominje se njih šesnaest: Ivo Perović, Josip (Jozo) Jakaša, Fabijan Kaliterna, Petar Jozević, Petar Rismondo, Petar Senjanović, Marin Ferić, Šimun Tudor, Lovro Casolini, Duje Ivanišević, Jerko Aljinović, Uroš Kraljević, Prvislav Grisogono, Jakov Čulić, Antun Bradanović i Mate Matić. Skoro polovica radova koje su kupili spomenuti kolekcionari djela su Angjela Uvodića i Petra Bibića. Pada u oči slabija zastupljenost kvalitetnijih umjetnika, među kojima donekle iskaču Frano Šimunović i Ignjat Job, dok su primjerice Juraj Plančić, Petar Dobrović, Vjekoslav Parać i Ljubo Babić zastupljeni s tek jednim radom. Razlozi su bez sumnje povezani s ukusom kupaca, njihovom spremnošću da ulože više novca u kvalitetnije radove, ograničenom ponudom i malomi­šćanskim, provincijskim mentalitetom.

45 UMJETNIČKIH SLIKA ZA TRI BANSKE PLAĆE

Kada govorimo o uloženom novcu u kupovinu umjetničkih djela u Salonu Galić, ako izuzmemo Ivu Tartagliu sa 39.020 dinara, još dvadeset i troje kupaca izdvojilo više od 5.000 dinara. U procijeni je li riječ o malim ili velikim brojevima, odnosno je li uzorak dovoljno reprezentativan, treba uzeti u obzir da se djelatnost Salona protegla na tri četvrtine međuratnog razdoblja te da je u njemu priređeno više od dvije trećine onodobnih izložbi. Spomenimo da su se činovničke plaće kretale u rasponu od 1.200 do 2.500 za niže, odnosno od 4.900 do 7.500 dinara za više kategorije činovništva. S obzirom na cijene umjetnina, ministri i banovi s plaćama od 14.000 dinara mogli su postati pravi kolekcionari. Primjerice, Vidović je 1939. godine na izložbi tempera i pastela u Salonu Galić prodao sedam radova za 11.700 tadašnjih dinara. S druge strane nije teško izračunati da je ukupna svota koju je Ivo Tartaglia izdvojio za kupnju četrdeset i pet radova u Salonu iznosila nepune tri banske plaće.