UMIRE LI JEZIK KOJI JE PREŽIVIO 500 GODINA?
Tekst: Filip Đukić
Foto: Panopticum
“Austrija zemlja teška za hodače sivih cesta
Klasni mir i takve trice, ustajala žabokrečina.“
Johnny Štulić – Hladan kao led
POVIJEST DOLASKA UZROKOVANA RATOM
Iako sam za gradišćanske Hrvate čuo od profesora u školi – nikada (kao i mnogi) nisam imao kontakt s potomcima Hrvata koji su na područje današnje Austrije, Mađarske i Slovačke počeli dolaziti u 15. i 16. stoljeću. Prodori Turaka odnosno Osmanlija koji su bili sila protiv koje nisu svi htjeli i mogli ići, dovela je do toga, da je značajan broj ondašnjih Hrvata odlučio otići s područja Slavonije, Korduna, Banovine i Gorskoga kotara.
Neću ovdje pisati o iznimnoj zanimljivoj povijesti gradišćanskih Hrvata već su se orijentirati na današnju situaciju jezika, ljudi i općenito života.
DOLAZAK U GRADIŠĆE – BURGENLAND
Posao jezičnog asistenta u školama u Gornjoj Borti (austrijski: Oberwart) i Stegersbachu (Santalek) prvi put me odveo na područje gdje se mogu vidjeti dvojezični natpisi na hrvatskom i mađarskom jeziku. Burgenland je najmlađa pokrajina u Austriji (ove godine napunila je sto godina) pa je kao takva po riječima domaćih ljudi; najslabije razvijena.
PRIRODNA INTEGRACIJA
No, regija je to od koje mogu učiti druge regije odnosno savezne države. Razlozi su u vidljivim pokušajima integracije koja se ovdje promovira, pa ipak, ta težnja za integracijom i nije došla samo zbog državnog utjecaja i želje Austrijanaca da otvorenih ruku prihvate strance koji su došli živjeti u njihovu zemlju; već je veliku ulogu odigrao geografski položaj.
Možda to zvuči naivno na prvu, ali kada pogledate kartu shvatit ćete da je Burgenland odmah pokraj Mađarske, da je Bratislava jako blizu kao i da do Zagreba treba dva i pol sata vožnje. Već je samo to dovoljno da u Gradišću primijetite veći broj Mađara i Slovaka koji su na ovom području stoljećima. Pridodajmo i ostale nacije koje ovdje dolaze i dobit ćete mish mash koji se rijetko može vidjeti na malom prostoru.
Baš je ta povijesna odrednica koja nam govori o stoljećima dugim tradicijama Hrvata, Mađara na ovim područjima komponenta koja daje dimenziju više u multikulturalnom sastavu stanovništva. Dakle, tu su ljudi različiti etničkih pripadnosti koji su ovdje stoljećima (npr. naši gradišćanski Hrvati), a tu dolaze i ljudi iz Sirije, Filipina, Turske, cijele ex Jugoslavije. Baš ove novopridošlice među kojima sam i ja – osjećaju prihvaćenost jer ljudi koji ih ovdje dočekuju često su potomci ljudi koji su prije 400 ili 500 godina došli u Gradišće – pa su i njihovi stari i sami bili novopridošlice.
U POTRAZI ZA SAMIM SOBOM
Ti potomci, možda će netko pomisliti, više nemaju osjećaj nekog hrvatstva, ili potomci Mađara koji su ovdje došli nemaju osjećaj pripadnosti za svoju državu – no kada upoznate ljude koji se prezivaju Zivkovits, Jugovits, onda shvatite da ti ljudi mare za svoje prezime i prošlost.
Čovjek uvijek traga za samim sobom, a jedan od koraka koji nam je sve zanimljiviji kako starimo je pitanje; tko su naši preci? Gradišćanski Hrvati su zapravo čudom i zajedništvom crkve, katoličanstva – uspjeli sačuvati svoju kulturu, jezik i običaje.
OBIČAJI SU TU – LJUDI SU TU – JEZIK KOPNI
Gradišćanski hrvatski je stari hrvatski jezik koji je preživio stoljeća pod utjecajima drugih jezika, kultura, naroda. On se naravno mijenjao godinama, ali hrvatska čakavština u njemu je ostala kao granit koji se teško lomi.
Mjesto Oberwart – Gornja Borta – u kojem trenutno živim sa suprugom, gradić je od oko 7 000 stanovnika. I dok grad nema staru povijesnu jezgru već je gradilište na kojem se gradi nova bolnica, trgovački centar i ostali poslovni prostori – ljudi koji žive ovdje itekako nose svoju osobnu tradiciju.
Hrvatsko kulturno društvo, sportske udruge, hrvatske čitaonice, mise na hrvatskom jeziku – dio su mozaika gdje se čuva i koristi gradišćanski hrvatski.
Nažalost, u današnjem svijetu prolazi samo pragmatika, često bez emocija, pa ako nemate vještine koje su tražene na tržištu rada, teško ćete naći posao koji vam se sviđa. Ista je stvar i s jezikom. Gradišćanski hrvatski uči se u školama, ali u kombinaciji s modernim, standardnim hrvatskim jezikom, a kada se uzme u obzir da studiji koji nude učenje hrvatskog jezika često dolaze u kombinaciji sa srpskim, bosanskim jezikom – onda je jasno da jezik koji nije tražen na tržištu – gubi značaj.
Djeca koja uče hrvatski jezik često nemaju priliku čuti gradišćanski hrvatski nigdje osim u učionicama tijekom sata. Vremena i prostora za učiti jezik koji nikome nije potreban – nema. To je sudbina starih jezika koji u ovom plastičnom, digitalnom svijetu nemaju svrhu. Gradišćanski hrvatski je u neku ruku kao latinski jezik – koji za razliku od gradišćanskog ima tu sreću da bude „otac“ jezika pa se njegovo učenje još uvijek forsira.
Dodatna tegoba je i ovo vrijeme pandemije koje je onemogućilo normalan rad društava gdje se i može čuti gradišćanska – rič – pa ostaje samo za nadati se da će se živa okupljanja vratiti što prije.
AUSTRIJANCI PO KARAKTERU I ORGANIZIRANOSTI
Gradišćanski Hrvati su Austrijanci po karakteru i organiziranosti, ali su i ljudi koji su se aktivno uključili u humanitarnu akciju kada se dogodio razorni potres u Petrinji. Njihova emotivnost se najviše oslobodi uz tradicionalnu pjesmu, uz ljude.
To su ljudi koji shvaćaju odgovornost koju imaju u kontekstu očuvanja jezika. Problem je kada tehnologija i surovost tržišta bez emocija krene diktirati stvari. Tada je teško nagovoriti 14 – godišnje dijete da uči jezik koji mu neće trebati za ništa osim za ponos i očuvanje tradicije. Ipak, kada ta djeca odrastu, često osjete poziv da sačuvaju dio povijesti koja je utkana u njih.
