UKRAJINA: KAD ĆE RATU DOĆI KRAJ?
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: RTL
Rat u Ukrajini, kao i svaki rat, ne ide ni po čijem planu. Rusi nisu očekivali da će se Ukrajinci tako jako braniti (barem ne u početku), Sjedinjene Države nisu očekivale da će se Rusija moći oduprijeti sankcijama, Europa unija nije očekivala da njene članice neće biti jedinstvene u otporu Ruskoj intervenciji, kolektivni Zapad nije očekivao da će se Rusi udružiti s Kinezima. Nitko više ne piše o „ničim izazvanoj ruskoj agesiji na Ukrajinu“, kada je već i vrapcima na krovu jasno da je ono što se događa u Ukrajini posrednički rat kolektivnog Zapada protiv Rusije, a indirektno protiv Kine. Pa onda imamo tragikomične situacije. Amerikanci prvo kažnjavaju Tursku neisporučivanjem borbenih zrakoplova zato što je od Rusije kupila sustave protuzračne obrane, a onda od nje traže da te iste sustave isporuči Ukrajini. Ili kad dolaze pregovarati s Kinom o trgovini i uspostavljanju prisnih trgovačkih odnosa pokušavajući je odvojiti od Rusije – nakon što su odobrili vojnu pomoć Tajvanu u iznosu od osam milijardi dolara. Na kraju su Amerikanci izgubili svaki moralni kredibilitet pomažući vojno Izrael dok on čini u Gazi isto što čine Rusi u Ukrajini, samo mnogo gore.
PRIJETNJE FRANCUSKOG PREDSJEDNIKA
Događa se ono što se dogodilo i na kraju Prvog svjetskog rata. Svi su umorni, svi bi htjeli da toj nesreći nekako stanu na kraj, ali ne znaju kako. Kažu da bi Rusi mogli zaustaviti rat odmah, kad bi se povukli iz Ukrajine. A onda bi u miru mogli o miru pregovarati. Lijepo… Samo, pregovarati o čemu? O plaćanju ratne odštete. A što su Rusi mogli drugo odgovoriti tim pametnjakovićima nego da bi rat mogao završiti u deset dana kad bi kolektivni Zapad prestao pomagati Ukrajinu. Sve skupa izvan svake pameti. Na Zapadu mudruju, a Rusi im se rugaju. I s pravom im se rugaju – jer su blesavi.
Ili što reći na prijetnje francuskog predsjednika Macrona da će poslati u Ukrajinu jednu brigadu legije stranaca – nasuprot ruskoj vojsci od pola milijuna? Nešto se utišao nakon što su Rusi pobili prvi kontingent Francuza. I to je još dobro, zlo će biti kada ih Ukrajinci stanu ubijati, kad shvate da su ih oni, Francuzi, a naročito Englezi i Amerikanci, u sav taj jad uvukli. Jer sve što je trebalo reći je: „Ukrajinu ćemo primiti u EU, ali ne i u NATO“. I još: „Ukrajina će biti neutralna zemlja, kao što je to nekoć bila Jugoslavija i Belgija.“ Na kraju, tako što bi odgovaralo i raspoloženju stanovništva: 40 % je bilo više sklono Rusima, 40 % više Europljanima, a 10 % je bilo neutralno. Gloria in excelsis Deo – pax hominibus bene volentis!
Ali gdje nema slave Boga u visini (čitaj: poštivanja moralnog zakona) tamo nema ni mira među ljudima, a ponajmanje dobre volje među njima. I sad, kad je svima na Zapadu jasno da rat ne ide onako kako su si to oni zamislili, traže nekakvo rješenje, koje bi trebalo – za pragmatične i sebične Amerikance – držati barem do predsjedničkih izbora u studenom ove godine. Pa čujemo neke čudne glase. Recimo o tome da Ukrajina ima dovoljno oružja (jer je Zapad dao sve što im treba), no oni se nisu potrudili da mobiliziraju dovoljno ljudi. Pa kako onda Rusi ispaljuju, prema procjenama Ukrajinaca, pet do deset puta više granata od njih? Ljudima se baš ne ide u rat kad znaju da ih na brzinu iskopani rovovi ne mogu zaštititi, a da neprijatelju ionako ne mogu mnogo nauditi jer nemaju čime pucati.
POZIV ZA VOJSKU KAO SMRTNA PRESUDA
Sada se u Ukrajini pojavio fenomen napuštenih automobila. Vozila su ostavili njihovi vlasnici, na cestama i parkiralištima, jer su uspjeli pobjeći preko granice da ne bi dobili vojni poziv. Pa tko će primiti vojni poziv kad se on malo razlikuje od smrtne presude: prema predsjedniku Zelenskom nema pregovora s Rusima dok se ne povuku, a to se – prema svemu sudeći – neće dogoditi dok svi Ukrajinci ne izginu. Najbolje što se unovačenom Ukrajicu može dogoditi je da bude zarobljen ili lakše ranjen. No ni to mu ne bi mnogo pomoglo jer u slučaju zarobljavanja može biti vraćen u vojne redove pri razmjeni zarobljenika, a ni lakša ozljeda ga ne oslobađa vojne službe. Da izgubi nogu ili, bolje, ruku ili, najbolje, oboje?
Nažalost, ozljeda se ne može birati, ali se može birati između slobode i ludosti. Najbolje je dezertirati, sakriti se u kući, pobjeći preko granice, preplivati Tisu… Iz pozicije jednog čovjeka ne čini se mnogo, no kad takvo raspoloženje zahvati čitav narod, nema te sile koja ga može prisiliti da se bori, da gine. Na kraju, čime bi se mogli, nakon dvije i pol godine rata i pola milijuna mrtvih, osokoliti Ukrajinci da se bore „za demokraciju“ i „gospodarski prosperitet“ u korumpiranoj i bankrotiranoj državi? Završimo tu tužnu priču – i sklopimo mir.
