UF: NEPRAVOMOĆNA PRESUDA SUDA U VIROVITICI – CHF UGOVOR OTP BANKE PROTIVAN MORALU I OCIJENJEN KAO UGOVARANJE NESRAZMJERNE KORISTI

Tekst: Udruga Franak

Foto: Die Zeit Schweiz/UF

Općinski sud u Virovitici po sucu Darku Barišiću utvrdio je 18. listopada 2022. ništetnost CHF ugovora koji su dvoje potrošača zajedno ugovorili s OTP Bankom 2005. na iznos 88.000 CHF protuvrijednosti u kunama. Potrošače zastupa odvjetnik Kosta Lacmanović iz Virovitice. Izvrstan je to uvod u epilog situacije oko utvrđenja ništetnosti CHF ugovora na Vrhovnom sudu RH.

Ukratko, sud je utvrdio sljedeće:
1. Ništetne su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF na temelju utvrđenja iz kolektivnog postupka u slučaju franak.

2. Sud je ugovor o kreditu sagledao kao jedinstvenu cjelinu, a kakav pristup mu u ocjeni ugovora nalaže pravilna primjena čl. 103. ZOO-a i čl. 81.-88. ZZP-a, odnosno nalažu pravna shvaćanja Suda Europske unije u primjeni Direktive 93/13 iz kojih proizlazi kako se svaki ugovor kod ocjene nepoštenosti i ništetnosti mora ocijeniti kao povezana cjelina, odnosno ocijeniti kumulativni učinak svih odredbi ugovora i to iz razloga što se ugovor i ugovorne odredbe primjenjuju u njihovoj ukupnosti (tako i Sud EU, presuda C-377/14, Radlinger i Radlingerova, točka 95. i druga pripadajuća sudska praksa).

3. Ključne odredbe u ugovoru o kreditu bile su nepoštena odredba o valuti švicarski franak, nepoštena odredba o primjeni tečajnog mehanizma banke i nepoštena odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, sve ove nepoštene odredbe povezane odredbom o anuitetnoj otplati koja je odredba, iako sama po sebi valjana, u sklopu ugovornog mehanizma dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, a koje su sve odredbe zajedno tvorile ugovorni mehanizam ovog ugovora i to na način da se radilo o neodvojivo povezanim ugovornim odredbama koje su zajedničkim i povezanim djelovanjem formirale obvezu tužitelja i to na način koji je kao cjelina protivan čl. 103. ZOO-a, protivan čl. 81. i 83. ZZP-a, odnosno koji je protivan načelu savjesnosti i poštenja, na način da je ovaj ugovor kao cjelina uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, sve na štetu tužitelja, a što je utvrđeno i potvrđeno sudskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije…, koje je sud proveo u ovom sudskom postupku.

4. Ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, u skladu s čl. 1065. ZOO-a predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu i to stoga što je navedenom materijalno-pravnom odredbom propisano kako su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu, a gore navedene odredbe ugovora o kreditu su upravo one koje određuju iznos glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutu švicarski franak i određuju kamatnu stopu kao cijenu kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta pa se nedvojbeno radi o odredbama koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti, a te su odredbe zahvaćene ništetnošću pa takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak.

5. Da navedene ugovorne odredbe o valuti i kamati jesu bitni sastojci ugovora o kreditu, pored materijalno-pravnih odredbi, ovaj sud nalazi potvrdu i u pravnim shvaćanjima Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH u postupku kolektivne pravne zaštite u kojim odlukama je višestruko utvrđeno kako su to bitni elementi ugovora, nalazi u činjenici da je u postupku kolektivne pravne zaštite u odnosu na odredbe o valuti i kamati odlučivano s aspekta predmeta i cijene kao bitnih sastojaka ugovora o kreditu te je proveden tzv. test transparentnosti iz čl. 84. ZZP-a koji se provodi samo u odnosu na bitne sastojke ugovora, nalazi u suglasnosti samog tuženika u odgovoru na tužbu o tome kako se radi o predmetu i cijeni ugovora, nalazi u praksi Vrhovnog suda RH, primjerice presudi Gzz-105/2002-2, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako ništetnost cijene dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, nalazi u sudskoj praksi sudova drugog stupnja kao što je odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-115/2020-3 od 17. rujna 2020., te nalazi u pravnim shvaćanjima Suda Europske unije iskazanim u predmetima C-118/17, Dunai, t. 48., C-260/18, Dziubak, t. 44., C-186/16, Andriciuc, t. 41., u kojima je navedeno kako je odredba o tečajnom riziku glavni predmet ugovora koja ga kao takvog određuje te da se održanje takvog ugovora na snazi ne čini pravnom mogućim. Ovaj sud utvrđuje kako je u predmetu C-260/18, Dziubak, zauzeto i pravno shvaćanje da je odredba o primjeni tečajnog mehanizma koji određuje sama banka („tečaj banke“) kod preračunavanja valute nepoštena i ništetna ugovorna odredba koja također čak i sama po sebi dovodi do ništetnosti ugovora, a upravo je takva odredba ugovorena u Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika, u članku 2. tog ugovora, pa je stoga kako u sklopu cijelog ugovora, tako i zasebno, također protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštena je i ništetna.

6. Kod ovakvih utvrđenja, utvrđenja kako je ugovor o kreditu kao cjelina nepošten, odnosno kako su nepoštene i ništetne odredbe o valuti, kamati kao i tečajnom mehanizmu banke, ovaj sud je utvrdio kako je ugovor bez tih bitnih elemenata neodrživ, bez da je nakon utvrđenja ništetnosti na nekakav drugačiji način tumačio ili interpretirao ugovor i njegove nepoštene ugovorne odredbe pošto bi to bilo revidiranje sadržaja ugovora, kakvo postupanje suda bi bilo protivno pravnim shvaćanjima Suda Europske unije koji u svojim odlukama C-260/18, Dziubak, t. 54. i 55., C-70/17 i C-179/17, Abanca Corporation Bancaria, t. 54. i 55. ukazuje kako bi se takvim postupanjem suda naštetilo ciljevima Direktive 93/13 i njenom preventivnom učinku.

7. Pored iznesenog ovaj sud je ugovor i cijenio s aspekta čl. 103. ZOO-a te je utvrdio je da je ugovor ništetan i sagledan u odnosu na ovu ugovornu odredbu i to prije svega zbog ugovaranja nesrazmjerne koristi za vjerovnika, a protivno načelu savjesnosti i poštenja i protivno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja i ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, što su upravo konstitutivni elementi ništetnosti iz čl.103. ZOO-a te čl. 81., st.1, ZZP-a, a potvrdu čega nalazi u pravnim shvaćanjima Ustavnog suda RH koji primjerice u svojoj odluci U-III-380/01 od 5. svibnja 2004. godine navodi kako je protivnost moralu, a kao ugovaranje nesrazmjerne koristi, zaseban pravni osnov ništetnosti u okviru čl. 103. ZOO-a koje stajalište prihvaća i ovaj sud.

Čestitamo odvjetniku Lacmanoviću i sucu Barišiću na perfektnom pravnom obrazloženju presude, koje je po nama neoborivo.

Novom tužbom po pravomoćnosti prve presude bit će zatražen novac koji potrošačima pripada na temelju ništetnosti ugovora, a to su svi uplaćeni iznosi anuiteta uvećani za zatezne kamate i umanjeni za iznos realiziranog kredita.

Čekamo konačni pravorijek Vrhovnog suda RH o ništetnosti CHF ugovora! Do kraja godine sve će biti nedvojbeno utvrđeno i jasno po toj temi.

Udruga Franak