U JAPANU SVI ZNAJU GDJE JE HRVATSKA

Svako putovanje je jedan specijalistički studij, ali kad čovjek dođe u zemlju izlazećeg sunca, utvrdi u samom dolasku da je i zemlja izlazećeg osmijeha. Naravno odmah znamo da je riječ o Japanu, državi s preko tri tisuće otoka, od kojih su četiri najveća. Honshu, Hokkaido, Kyushu i Shikoku, a među poznatijima je i Okinawa.
U tri tjedna boravka u tako lijepoj zemlji, poznatoj i po čestim podrhtavanjima tla odnosno potresima, ali i tajfunima na relativno malom prostoru živi skoro 130 milijuna stanovnika, te spada među najnapučenije države svijeta.

Tekst: Janko Bučar

Foto: www.tjedno.hr

Svako putovanje je jedan specijalistički studij, ali kad čovjek dođe u zemlju izlazećeg sunca, utvrdi u samom dolasku da je i zemlja izlazećeg osmijeha. Naravno odmah znamo da je riječ o Japanu, državi s preko tri tisuće otoka, od kojih su četiri najveća. Honshu, Hokkaido, Kyushu i Shikoku, a među poznatijima je i Okinawa.
U tri tjedna boravka u tako lijepoj zemlji, poznatoj i po čestim podrhtavanjima tla odnosno potresima, ali i tajfunima na relativno malom prostoru živi skoro 130 milijuna stanovnika, te spada među najnapučenije države svijeta. Ako i nije najnapučenija, onda je sigurno na vrhu razvijenosti u svakom pogledu. Gospodarska velesila, tehnološka, u snošljivosti, a posebice u ljubaznosti i poštenju njezinih stanovnika. Naravno nema savršenstva, ali vam sve tako izgleda, tako da poneke stvari kojih ima posvuda u svijetu izgledaju kao malo čudo da i toga ima u Japanu.

U Japan sam došao na poziv Sapporo sveučilišta, od profesora Hiroshi Iwahorija  i Katsuysu Masea, zajedno s kolegicom iz studentskih dana Ljiljanom Majcen. I odmah čovjek zaključi koliko predrasuda vlada u svijetu o gotovo svim narodima, a tako i pojedincima u svim dijelovima svijeta.
U obilasku cijelog Japana zahvaljujući Japan Rail Passu doživio sam najmanje deset susreta s ljudima koji su mi samoinicijativno ponudili pomoć, jer su primijetili da nešto tražim, odnosno da se ne snalazim ili u gradu, željezničkoj postaji ili velikoj trgovini. Ostavili bi svoj posao i odveli me tamo gdje sam trebao ići ili do mjesta gdje mi to mogu pokazati.

Zadnji put u Japanu sam bio prije 12 godina, od tada svi su znali gdje je Hrvatska, te nisam trebao n jednom izvaditi kartu svijeta da bi pojasnio, što me ugodno iznenadilo. U Tokijskoj mravinjaku pozdravio sam mladića u majici  hrvatske nogometne vrste, na mješavini japanskog i hrvatskoga jezika, s Konichi va (Dobar dan) Hrvatska, da bi mi on odgovorio na kombinaciji hrvatsko- japanskog jezika-  Dobar dan, Kroačia. Nisam znao tko se koga teže riješio od ljubaznosti u kasnijem razgovoru u jednom restoranu.
S kolegicom sam bio počašćen biti i na dva praktična predavanja studenata turizma. Zajedno sa studentima turizma obišli smo dvije tvrtke koje se bave turizmom i ugostiteljstvom, najveće na otoku Hopkakido. Lanac Green hotela i JR Tower Hotel Nikko Sapporo.

Tu smo mogli vidjeti i doživjeti kako se uči i surađuje, te potiče studente na rad, bez imalo stresnih trenutaka. Sve u ležernoj atmosferi, uz puno profesionalnosti koja je nazočna u svakom dijelu japanskog ne samo poslovnog života.
Slušao sam i predavanja o ekonomskoj krizi, šansama u krizi, inflaciji i hiperinflaciji, bila je to i prigoda predstaviti Hrvatsku i naše turističke mogućnosti, koje i Japanci sve više uočavaju i cijene.

Žao mi je što nismo mogli sresti gospodina Jasua Jamamota koji je toliko učinio za promidžbu Hrvatske uključujući Katsuyase Mase, osvjedočenog prijatelja Hrvatske da su zaslužili i neko priznanje ili odličje za to, pa ih i ovako javno i predlažem nadležnima.

Japan je zemlja vrijedna posjeta, iako nije turističko odredište u velikim razmjerima, ali ima sve pretpostavke za to. Bez obzira na poznatu skupoću, Japan se može doživjeti i vidjeti i skromnijim sredstvima. Uz već spomenuti Japan Rail Pass kojim se tjedan dana vozite Japanom bez ograničenja tjedan dan za oko 350 eura, a dva tjedna za  oko 550 eura.

Vlakovi su im poznati po točnosti , brzini i udobnosti, pa sam iskoristio dva tjedna putovanja posjetivši sve ono što je vrijedno vidjeti do poklona žrtvama atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju. Uz svu tragediju koja se tada dogodila, koju je teško ili bolje rečeno nemoguće opravdati, rekao sam japanskim prijateljima da su u svoj toj velikoj nesreći i tragediji kao narod imali sreću, jer da im je došao Staljin sa svojim komunistima imali bi puno više žrtva ne samo ljudskih jer bi zasigurno bili po marionetskom vlašću staljinista ili boljševika, a kako je to bilo danas bi barem svi to trebali znati.

Za nas ne samo u Hrvatskoj važno je spomenuti čistoću koja vlada na japanskim ulicama, ali i svuda gdje dođete. Primjerice na u velikim gradovima kao Tokijo, Osaka, Kyoto, Kobe, Sendai ili bilo koji drugi uz milijune putnika koji prođu dnevno kroz željezničke postaje ne možete naći nijedan odbačen papirić, a kamoli da netko pljune po podu. Na naše divljenje kako to uspijevaju, odgovori mi Katsyasu Mase:
– To je odgoj, ali i savjest koja govori ljudima: „A što će mi reći susjed ako tako nešto napravim?“
To nije nikakva diktatura, kao što znaju reći neki naši ljudi, već poštivanje pravila, ali i čovjeka svoga susjeda i svakog tko su živi s nama, a prije svega samoga sebe.
U tri tjedan vidio sam  na ulici samo troje ljudi s cigaretom u ustima, što je više nego za divljenje.
Toliko je toga za naučiti, prihvatiti kao dio svakodnevnog života, da bi bilo dobro da svatko tko ima priliku otiđe barem na nekoliko dana i upozna taj divan svijet Japana i japanskog načina života i uživanja, ne samo u radu, već i svemu od čega se sastoji život.

Ovo japansko hrvatsko prijateljstvo nastalo je na povjerenju i sličnosti u dobrome potpuno različitih ljudi ne samo po boji kože, već potpuno drugih svjetonazora, koje sam veoma otvoreno mogao reći i najoštrije kritizirati, ali nisam dobio zbog toga neprijatelja ili protivnika, već učvršćenje prijateljstva. To se zove snošljivost i čovječnost, a ako hoćemo reći i kršćanstvo, iako je u pitanju sasvim drugi ne samo svjetonazor, već i religija, odnosno stav prema vjeri i religiji.

Japanci gotovo da uopće nemaju psovke u svom jeziku.  A kako je to kod nas, valjda svi znamo, pa bi bilo vrijeme da se i tu mijenjamo.

Imao sam susret s mladim hrvatskim glazbenikom Ivanom Bošnjakom, trombonistom, koji je održao solo koncert u Tokiju, koji je bio iznimno dobro posjećen.
Susret  s Helenom Kelava, koja vodi emisije na lokalnom radiju u Sapporu, gdje smo bili gosti, bilo je još jedno od iznenađenja. Posebice što se emisija koju uređuje i vodi Helena Kelava, porijeklom iz Sarajeva ima naslov Sunce i suncokret, na hrvatskom jeziku, a Helena koja živi u Japanu od 1987. godine govori japanski za divljenje sa šarmom i ljepotom glasa uživali smo je slušati, iako smo vrlo malo mogli razumjeti.

I još jedan kontakt s Hravtima U Japnu bio ej posjet veoma profesionalnom i japanski ljubaznom osoblju u Veleposlanstvu Republike Hrvatske na čelu s veleposlanicom gospođom Mirom Martinec, ali na sreću ne zbog nekih problema, već proširenja hrvatsko-japanskih kulturnih i ostalih veza.