TSUNAMI – 15 GODINA POSLIJE

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: ProGEO-Hrvatska

Prošlo je točno 15 godina od razornog tsunamija koji je 26. prosinca 2004. godine pogodio obale Indijskog Oceana i odnio preko 275 tisuća života. Bio je to zaista masivan tsunami, ne samo po visini koja je mjestimično iznosila preko 10 m (na nekim mjestima čak i 30 m), nego i po dosegu jer je pogodio sve obale Indijskog Oceana (slika 1) i prouzročio nezapamćeno stradavanje obalnog stanovništva.

Tsunamiji uvijek pogađaju sve obale oceana (ili mora) na kojem nastaju, ali zašto je ovaj bio poseban, zašto je bio tako razoran? Tsunamiji mogu nastati na više načina, ali je osnovni mehanizam njegovog nastanka pomicanje cijelog stupca vode od dna do površine, što najčešće nastaje naglim spuštanjem ili podizanjem morskog dna uslijed jakog podmorskog potresa. To pomicanje redovito nastaje uz seizmogeni rasjed na morskom dnu, a o njegovoj dužini ovisi i magnituda potresa, njegovo trajanje, ali i volumen vode koji će biti pokrenut. U ovom slučaju pomak je nastao duž rasjeda dugog oko 1.600 km, koji je vezan za kontakt tektonskih ploča; indijske koja se podvlači pod burmansku mikroploču, a koji je prouzročio potres magnitude 9.1!

LINIJSKI IZVOR

Rasjed se aktivirao po cijeloj dužini tog kontakta ali je počeo uz obalu otoka Sumatre i pomak se selio prema Indiji na sjeveru što je izazvalo spuštanje i/ili podizanje morskog dna s amplitudom od 10-15 m. Rezultat je bio tsunami koji je imao linijski izvor, što objašnjava opažanje da je duž rasjeda imao približno stalnu visinu i jednako razorni učinak kao i na mjestu prvotnog postanka.

Tsunami je mjestimično bio visok preko 10 m, a na nekim dijelovima obale prodro je čak 2 kilometra u kopno. Njegov nailazak vidjeli su kupači i šetači uz obalu, ali mu mnogi nisu dali pravi značaj, zašto? Zato što tsunami nije samo jedan val, nego niz od 5 do 9, pa i više valova (slika 2), a najviši može biti bilo koji od njih. U ovom slučaju, razornom valu prethodilo je nekoliko manjih koji nisu napravili štetu niti prouzročili žrtve. Zato su ih promatrači doživjeli kao relativno bezazlenu pojavu, osim rijetkih koji su prepoznali tsunami i uzbunili ljude u svojoj blizini, poput jednog malog švedskog turista. Nažalost, to je za većinu bilo prekasno. Brzina vala pri obali je znatno manja nego na pučini, ali je svejedno tolika da mu se ne može pobjeći. Na nekim plažama val je imao brzinu od 30 km/h, a na ulicama Banda Aceha u Indoneziji oko 10 km/h no unatoč tome je napravio golemo razaranje jer je doslovce nezaustavljiv. Tsunami na svom putu ruši slabije objekte, nosi porušena stabla, vozila, a zahvaćeni ljudi redovito stradavaju od višestrukih trauma izazvanih udarcima predmeta koje nosi voda. Obdukcije postradalih su pokazale da se tek manjina utopila. Val napreduje prema kopnu, ali mu se visina povećava usporavanjem i kako ulazi u zaljeve i luke, pa mu konačna visina s kojom udara u obalu ovisi o lokalnoj konfiguraciji obale. Dakle, tsunami će biti znatno viši na dnu zaljeva nego na njegovom ušću ili na otvorenom moru. Za razliku od normalnih valova, tsunami ima ogromnu dužinu vala od nekoliko stotina kilometara, pa njegovo poplavljivanje obale traje dugo, znatno duže no uslijed najvećih valova izazvanih jakim olujama. Nakon što val prođe, voda se s kopna počinje vraćati u more i na tom putu prema pučini nosi svu porušenu građu, pa čak i cijele kuće, vozila i nažalost postradale. Nakon pauze od oko pola sata do sat vremena nailazi novi val, pa sjedeći … Mnoge građevine koje su oštećene udarom tsunamija, posve će uništiti sljedeći val.

POTOP BEZ UZBUNE

Nakon tsunamija 2004. godine postavila su se brojna pitanja; da li se tsunami mogao najaviti i zašto nije bilo upozorenja, da li se moglo ljude evakuirati s plaža, da li je u prošlosti taj dio obale već pogodio tsunami, zašto pomoć nije stigla ranije, itd. Nažalost, upozorenje nije stiglo do ljudi na plažama, premda su službenici američkog Pacifičkog centra za tsunamije pokušavali stupiti u kontakt s vlastima u Indoneziji, pa i s pojedincima. Neuspješno, jer bili su božićni blagdani. Međutim, od potresa koji je izazvao tsunami pa do nailaska prvog vala na Nikobar otočju prošlo je samo 5 minuta, a na Andamanskom otočju približno pola sata,  pa se tamo nije moglo upozoriti ljude, međutim tsunami je do Sri Lanke putovao čak 2 sata pa je bilo dovoljno vremena za uzbunu – koja nije proglašena. Posljedica je preko 35.000 poginulih samo na Sri Lanki! Na amaterskim video snimcima koje su snimili postradali turisti, čuje se muzika a ne lokalni radio program koji je mogao uzbuniti slušače. Istraživanja koja su provedena nakon tsunamija otkrila su da se u legendama lokalnog stanovništva spominje razaranje jednog grada kojeg je uništilo more, a otkrilo se i tragove tsunamija koji su bili sačuvani na okolnim obroncima na visini mjestimično i većoj od one koju je dosegao tsunami 2004. godine. Na koncu je prikupljeno puno dokaza da istočnu obalu Indijskog Oceana tsunamiji pogađaju svakih nekoliko stoljeća. Istraživanje paleo-tsunamija je relativno mlada disciplina koja je svoj zamah doživjela upravo nakon ovog tsunamija.

POVIJEST TSUNAMIJA

Kako se istražuju paleotsunamiji? Paleotsunamije se istražuje po sedimentima koji su istaloženi kad je val s pučine zapljusnuo obalu (slika 3). Tada je val erodirao obalne i kopnene sedimente ali i donio planktonske organizme koji su zaostali u lokvama vode nakon povlačenja tsunamija. Na taj način, istražujući sediment u isušenim lokvama možemo otkriti do koje je visine dospio neki tsunami. Prodor tsunamija prema kopnu nosi i veće organizme kao što su morski puževi i školjke, pa i ribe. I oni mogu zaostati na mjestu najvišeg dosega tsunamija i pokazati koliko je bio velik i koliko je daleko dospio. Ti nam podatci mogu pomoći da otkrijemo koliki su bili tsunamiji u prošlosti, čak i prije pojave čovjeka, te koliki bi mogli biti u budućnosti. Na mnogim jadranskim otocima vidimo da su se stara naselja nalazila visoko iznad današnje razine mora. Zašto? Vjerojatno zato jer je u kolektivnom sjećanju tih zajednica bilo da se more može dići do te razine. Ako se to ijednom dogodilo u prošlosti, može se ponoviti.

Današnji način života i svjetonazor većine žitelja obalnih područja je neusporediv sa svjetonazorom njihovih predaka, pa su nova naselja izgrađena uz samo more, tamo gdje se stari stanovnici nisu htjeli naseliti jer su znali da im od mora prijeti opasnost. No, periodičnost (u stvari kvazi-periodičnost) prirodnih katastrofa je neumoljiva; prije ili kasnije ponovit će se potres, poplava, ili tsunami na štetu svih onih koji nisu slijedili primjer svojih predaka koji su gradili kuće podalje od mora. Sjećate li se one stare izreke „ljubi more, al¨ drž” se kraja“?

P.S.

Tsunamiji su geološki hazard kojeg izučavaju geolozi, a o njima uče studenti geologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

OPIS SLIKA:

Slika 1) Karta prikazuje vremena nailaska tsunamija u Indijskom oceanu 2004. godine, a boja simbolizira njegovu visinu.

Slika 2) Zapis mareografa u Barkosurtanalu (Indonezija) pokazuje kompleksnost tsunamija 26.12.2004. i razliku od normalne plime, pa je tsunami pogrešno zvati Aplimnim valom@. U vremenu od 14 sati zabilježeno je ukupno 20 valova između kojih se morska razina spustila za oko 1 metar što su promatrači doživjeli kao povlačenje mora i jedinstvenu priliku da “istraže” morsko dno.

Slika 3) Tsunamit (sediment nastao tsunamijem) na obali Šetlandskog otočja dokumentira tsunami koji je prije 8.200 godina pogodio obale Sjevernog Mora, a pokrenulo ga je klizanje morskog dna na pučini ispred Norveške obale. Njegova visina na obali Šetlanda i Škotske bila je oko 20 metara. Nova istraživanja pokazala su da su se na istom području dogodili slični tsunamiji prije 5.000 i prije 1.500 godina!