TOMAŠEVIĆEVE VIZURE GRADA ZAGREBA – FARAONSKI KOMPLEKS MALOG VLASTODRŠCA

Tekst: Strahimir Kapetanović

Foto:  3LHD/Grad Zagreb/The Japan Times

Ovih je dana bombastično predstavljen novi megalomanski projekt izgradnje zagrebačke prometne infrastrukture kojem bi cijena mogla iznositi najmanje milijardu eura! Istini na volju, gradonačelnik nije eksplicitno naveo tu stavku, nego je to napisao projektant, ali po riječima prvog čovjeka grada Zagreba, izgleda da financijska konstrukcija još ne postoji, premda se on odlučio upravo za taj projekt! Navodi, da bi se taj mega-projekt mogao financirati uz EU-novce i prodajom Gredeljevog zemljišta (Grad Zagreb se pojavljuje kao suvlasnik, a htio bi kao vlasnik), ali sumnjam da bi to moglo biti dovoljno. Bojim se da će građani Zagreba, koji su i do sada gradu bili krave muzare, na koncu podnijeti nemali dio troška, ali za čije dobro?

KOPIJA PROJEKTA IZ 1953. GODINE

O čemu je riječ izvijestio je Jutarnji list s nekoliko ilustracija i hvalospjevom o društvenoj koristi projekta. Tako je na naslovnici JL od 3. ožujka 2023. laički nacrtana nekakva platforma koju nazivaju vijaduktom po ulici koja ne liči na trasu kojom bi pruga trebala ići, od Studentskog centra u Savskoj do Držićeve ulice. U JL je objavljeno i nekoliko profesionalno izrađenih ilustracija, ali po svemu sudeći iz 1953. godine, kada je arhitekt Vlado Antolić predlagao takvo rješenje.

Bilo kako bilo, vlakovi na 6 m iznad tla mi se ne sviđaju, bez obzira gdje su na svijetu izgrađeni. Ovdje nije samo riječ o promjeni vizure, nego i o kulturološkom aspektu. Na primjer, mnogima se ne bi svidjelo da pred njihovim prozorima na drugom katu danonoćno prolaze vlakovi, a najmanje gostima u elitnim hotelima kakav je Hotel Esplanade. Svojevremeno sam stanovao u Branimirovoj ulici i trebali su mi mjeseci da se prilagodim buci koju stvaraju vlakovi, posebno noću. Za one koji žive podalje od željezničkog koridora treba reći da kroz središte grada Zagreba prolaze putnički, lokalni, međunarodni pa i teretni vlakovi!

KAKO DOĆI DO KOLOSJEKA?

Putnici bi se po ovom projektu ukrcavali na visokoj platformi, ali nije rečeno da li bi ili ne bi bili izloženi vjetru i kiši. Planirano je 9 kolosjeka, što zvuči lijepo, ali kako se planira doći do njih nije prezentirano, a nas putnike upravo to prvenstveno zanima. Gdje bi bile čekaonice, ako je uopće netko o njima vodio računa? Lijepo, na prvi pogled, ali samo dok se ne postave prava pitanja. Po predstavljenom projektu ispada da se ne bi povećala prometna protočnost zagrebačkog kolodvora osim što bi sada peroni bili na vijaduktu. To je za nas putnike još jedna tlaka – uspinjanje na peron po stepeništu po kojem treba gurati kofer! Čak i da su tu pokretne stepenice to ne bi bio nikakav dobitak. Tko ne zna o čemu je riječ, neka se zamisli s dva kofera na pokretnim stepenicama, nedaj Bože i s malom djecom. Komfor putovanja će biti upola manji no do sada! Je li to napredak?

TOMAŠEVIĆ UMIŠLJA DA ZNA BOLJE OD STRUKE

Gradonačelnik zastupa podizanje pruge na vijadukt, umjesto ukapanja, iako priznaje da se struka s time nije usaglasila, jer bi to rješenje navodno najmanje poremetilo postojeći promet i bilo bi jeftinije i brže. Dakle, on si umišlja da zna bolje od ljudi kojima je to struka! Pa kako si on to zamišlja? Ako će se išta mijenjati s položajem pruge, bilo u zrak, bilo pod zemlju, morat će se poremetiti, ako ne i obustaviti sav željeznički promet kroz Zagreb. A to znači i međunarodni! I to na duže vrijeme! Ili možde gradonačelnik planira neku prometnu devijaciju? A što se tiče jeftinijeg i bržeg, neka samo pogleda slike iz Turske i zamisli se u poziciji gradonačelnika npr. Gaziantepa.

NEOPRAVDANI MEGA-PROJEKT

U prometnom smislu ovaj mega-projekt baš i nije neki dobitak. Ideja da se olakša komunikacija sjever-jug koju sada priječi željeznički nasip, a što kao svoj argument za denivelaciju pruge navodi gradonačelnik je također dvojbena, imajući u vidu cestovne prometnice koje se pružaju paralelno s prugom, a imaju kritičnu (čitaj: lošu) protočnost. Korist bi mogli imati samo pješaci i biciklisti, ali i to samo ograničeno. Naime, čini se da je po srijedi pokušaj da se ispod trase pruge postave novi trgovački i ugostiteljski sadržaji, a to doživljavam kao grabež državnog zemljišta zbog kojeg navodno trpi razvoj grada.

Dakle, ne bi se ništa dobilo u prometnom, nego se očekuje dobitak u komercijalnom smislu. Istovremeno, u gradu vidimo bezbroj zatvorenih trgovačkih i ugostiteljskih prostora, na ulicama, u pothodnicima, pa i na trgovima, pa se pitam koliki bi uopće mogao biti ekonomski dobitak? Ti su objekti očito zatvoreni zbog nerentabilnosti, a zabrana rada nedjeljom tome će samo pogodovati! Kako bi onda mogao biti isplativ objekt ispod nadvožnjaka ili kako oni kažu vijadukta? Treba samo pričekati prolazak nekog vlaka pa da se dožive vibracije koje nisu potres, ali tresu sve što se tresti uopće može. Tomaševićev mega-projekt djeluje kao neopravdana megalomanija u gradu koji još nije zaliječio rane potresa, pa mi to liči na faraonski kompleks malog vlastodršca. U prilog tome piše Jutarnji list da gradonačelnik “hitno želi pokrenuti veliki infrastrukturni projekt u gradu koji bi bio značajni adut na izborima za drugi gradonačelnički mandat“. On očito želi “do 2025., kada su sljedeći lokalni izbori, barem započeti gradnju nečeg velikog“.

MEGALOMASKI PROJEKT UPITNE KORISTI

Od 1994.-1995. godine zazirem od vijadukata, posebno u gradovima. Zašto? Zato što se u potresu često ruše, na primjer u Northridge potresu u Kaliforniji 1994. (M 6.7) i 1995. u Kobeu u Japanu (M 6.9). Ne zaboravimo da je i Zagreb na trusnom području, ili su to neki već zaboravili? Grad Zagreb je 1964. pogodila i poplava, pa mi ni ukopavanje pruge ne ulijeva povjerenje, posebno ako se sjetimo potopljenog podvožnjaka u Miramarskoj nakon svake malo jače kiše. Zato mi izgleda najprihvatljivije prometno rješenje kakvo upravo imamo.

Slika 1: srušeni viadukt u Kobeu 1995. g. kad ga je pogodio potres magnitude 6.9

Projekt arhitekta Vlade Antolića koji je još 1949. i 1953. godine predlagao podizanje pruge na most, napravljen je prije potresa 2020. godine, pa ga doživljavam samo kao kuriozitet i futurističko promišljanje grada Zagreba. A Zagreb tada i danas se u mnogočemu razlikuju!

Gradskoj vlasti zato savjetujem da se okani ćorava posla i prihvati se rada za dobrobit svih, a ne samo nekih građana grada za koji su pred biračima i povijesti odgovorni!