TKO JE ODGOVORAN ZA ZLOSTAVLJANJE DJECE U HRVATSKOJ?

Tekst: Renata Sever/Panopticum

Foto: Ines Hrain Ludošan/Josip Regovic/PIXSELL

Tko je odgovoran za zlostavljanje djece u Hrvatskoj? Onaj tko ga zlostavlja ili onaj koji to pokušava spriječiti i ne uspijeva? Ili – kako je moguće dovesti jednu struku do stanja da profesionalcima treba policijska zaštita od ljutog naroda? Odgovor na ovo aktualno pitanje dala nam je Renata Sever, predsjednica Društva socijalnih radnika Međimurja.

NAJGORI „ŠLJAM“ U DRŽAVI

Dobiti odgovor na prvo pitanje nije lako. Odmah kreće protuteza – vi, socijalni radnici ste tu da branite djecu. Sada ispada da moramo braniti sebe, svoje živote i svoje obitelji.

Kako je to moguće? Voljeli bismo znati ima li i jedna država isto iskustvo, da se diže toliki „bunt“ protiv socijalnih radnika i da oni ispadaju najgori „šljam“ u državi. Jer, ne napada se političare, ne skupljaju se grupe na društvenim mrežama protiv i jednog političara ili strukture, nema glumaca, starleta  koje traže smjenu nesposobnih voždova u jedinicama lokalne samouprave ili saboru,  nitko ne upada u kancelarije sudova i ne traži pravdu  i krv tih sudaca koji su navodno korumpirani. Ne, traži se krv socijalnih radnika.

NASILNICI NE TREBAJU POLICIJSKU ZAŠTITU

Isto tako je zanimljivo da policijsku zaštitu ne trebaju počinitelji nasilja. Ne, oni su čak u vrlo velikom broju članovi  građanske inicijative „Spasi me“, jer su našli grupu koja će napasti i uništiti njihovog najvećeg neprijatelja – socijalnu službu.

Krenimo redom: stradala je djevojčica koju je zlostavljao roditelj. Još i prije službenih rezultata prvog nadzora, upravnog tijela tj. Ministarstva, mediji objavljuju navode ravnateljice Uprave za obitelj da je došlo do propusta, dijete nije trebalo biti vraćeno roditeljima. Radi pojašnjenja, radi se o upravnom nadzoru, kojem je cilj da utvrdi je li sve učinjeno po propisu, a ne pravilima struke. Znači, ravnateljica prelazi granice svojih ovlasti, ali još gore – svojih kompetencija i govori o nečemu o čemu nema saznanja. A na žalost zakazala je i u primjeni onog što zna, a to je Obiteljski zakon i članci od 158. do 163. prema kojima je jasno da se mjera oduzimanja prava roditeljima da žive s djetetom može izreći na godinu dana i eventulano na još godinu dana, da se po isteku tog roka sudu dostavlja izvještaj o situaciji u obitelji, a da je obaveza roditelja da se trude stvoriti uvjete za povratak djece te da ako roditelji ispune sve uvjete za povratak djeteta, kršenje je prava i roditelja i djeteta ako im se dijete ne vrati.

NIJE UVIJEK MOGUĆE DOBRO PROCIJENITI LJUDE

Činjenice o  formiranju privrženosti prema udomitelju nisu nikad bile relevantne za ove odluke, ne navode se ni u kojem zakonu, pravilniku, kao ni uputi. Upitno je što je mislila ravnateljica Uprave za obitelj ovim navodom,  jer je očekivano da djeca uspostave odnose privrženosti s udomiteljima kao s aletrnativom roditeljima i to je nešto što treba poticati. Ovo je dijete bilo vraćeno roditeljima po svim pravilima struke i zakonu. Činjenica da je došlo do tragedije ne znači da je tada odluka bila pogrešna. Znači samo da nije moguće dobro procijeniti ljude, što svi koji rade s ljudima znaju.

JE LI RAD NA TV SAPUNICI TEŽI OD SOCIJALNOG RADA’

Priča o „svrabu“ i nehigijenskim uvjetima iznosi se opet polovično – zbog svraba su roditelji bili kod liječnika i dobili terapiju. Ni tu činjenicu ne iznosi upravni nadzor, ne iznose mediji, a iznose detalje koji zadiru u privatnost djeteta, podatke koji su službena tajna i tako jadno umrlo dijete postaje „hrana“ medijima.

No tada postaje simbol stradanja još jedne skupine – građanske inicijative predvođene emotivnom glumicom koja se bori za prava žrtava nasilničkog ponašanja u obitelji. Jako brzo se borba za prava žrtava svela na napadanje socijalne službe, a da se samo prisjetimo priča žrtava koje su se tražeći pomoć i podršku  jako žalile na postupanje policije, blage presude sudova, nedostatka podrške nakon izlaska iz domova za žrtve nasilja, a za što imaju obaveze jedinice lokalne samouprave. I ta inicijativa je krenula u borbu za bolje uvjete zajedno sa socijalnim radnicima, koji su trebali suradnika kojeg će donosioci političkih  odluka slušati – a to, jasno, nikada nisu bili oni, ljudi iz prakse.

MINISTARSTVO IZDALO SVOJE ZAPOSLENIKE

Kao što smo vidjeli, stav je Ministarstva, koji god mu sastav bio, da sustav socijalne skrbi NIJE njegov dio, te oni mirno obezvređuju, ponižavaju i rekli bismo, izdaju svoje zaposlenike, zamagljujući u javnosti užasne probleme u kojima je sustav već desetljećima – promašene reforme, promašena digitalizacija,  nedovoljno resursa i nikakva zainteresiranost za dobrobit korisnika. I da, sustavno degradiranje sustava i struka koje rade u sustavu.

REFORMA U OBLIKU DEINSTITUCIONALIZACIJE

Da podsjetimo, najveće ulaganje i dio reforme je bilo uvođenje aplikacije kako bi se „pratili oni koji ostvaruju pomoć na više mjesta“…, što govori o tome što je bio ključni odabir donosioca odluka u što ulagati. Nikada nismo saznali koliko ja varalica uhvaćeno tom aplikacijom, ali znamo koliko se vremena troši  za praktičare i koliko je loše sačinjena upravo za vođenje slučaja, metodi rada koja je možda najvažnija u obiteljsko pravnoj zaštiti, a koju smo odavno trebali početi primjenjivati. Najveći dio reforme je bila deinstitucionalizacija, što znači da djeca, mladi i osobe sa specifičnim teškoćama ne budu u ustanovama, već u drugim alternativnim smještajima ili da njihovi roditelji budu osposobljeni da se vrate. Alternativnih smještaja nema, a djeci su namijenjeni posvojitelji ili rad s roditeljima na uklanjanju uzroka izdvajanja.

TRENUTNO 500 DJECE NA ČEKANJU

Najmanje 500 djece u Hrvatskoj čeka smještaj i oni su još u svojim obiteljima. Kod roditelja koji ih zaneamruju. Ako netko prevrši mjeru, djeca se smještavaju u prekapacitirane domove ili udomiteljske obitelji. A promjene u obiteljima bi trebali odraditi u najvećem dijelu voditelji mjera za onih 400 kn mjesečno. Ostatak, savjetovanja, terapije, škole za roditelje postoje tek u ponekim dijelovima Hrvatske… I eto nas ponovo na početku ovog članka.

Tko je kriv, onaj koji zlostavlja ili onaj koji to pokušava spriječiti – pa nekad uspije a nekad i ne?