SUČELJAVANJE RAZOTKRILO SVU BIJEDU INKUBATOR-FAVORITA

Tekst: Zdenko Lozo

Foto: HRT

Nedavna debata osmero predsjedničkih kandidata u mnogome je razotkrila nove poglede i otvorila nove kombinacije oko šestog imena predsjednika RH. Favoriti su se samo jednim oštrijim sučeljavanjem pretvorili u objektivne i zalužene autsajdere. Gospođa Selak Raspudić, prije svega svojom voljom za moć, ozbiljno puše ustavolomcu iza ušiju, a dogovor jedinih dvoje domoljubnih kandidata lako bi odsvirao političko upokojenje, još jednom gojencu iz jugo gnijezda…

Če bi rekel Božiću,
Kaj želim si ja,
Rekel bi, naj vsakomu
Puno srca da.

Da bu narod narodu
Kak i bratu brat,
I da zadovolen bu,
Jenput i Hrvat

⧫ Iz pjesme “Pahulice” Dragutina Damjanića

Božićno ozračje, tragedija i nevjerica zločina u zagrebačkom naselju Prečko, kijamet i još puno toga progutali su ionako sterilnu političku promidžbu predsjedničkih kandidata za nedjeljnje izbore. Međutim, polemički dašak i prilično realni prikaz slike osmorice kandidata na stereotipnom i monotonom sučeljavanju na Prisavlju pokazaše stanje onakvim kakvim ga ozbiljni motritelji događaja realno prikazuju. Dežurni frankensteini kreiranja javnog mnijenja ovim su sučeljavanjem razotkriveni do golih kostiju, a njihovi „favoriti“ ispadoše kao spadala i zadnji lažovi, opskurni likovi utakani u kola svojih poslodavaca i Gospodara, koja jure strmenice u provaliju. Naravno, ti će alkemičari bijednih stručnih i profesionalnih biografija za jeftine škude, nastaviti produkciju i dalje mantrati i spašavati nikakav rejting dvojice shakespearovih likova.

Jonjićev obračun s njima

Pod baražnom vatrom, uglavnom svih kandidata, ne računajući Kekiničine obrambene bunkere za ćopavog vojaka Zokya, ovdje valja posebice istaći Mariju Selak- Raspudić, koja je manirom sračunata političara potpunuo ugasila donedavnog kućnog ljubimca, o kojem se rado skribio njen suprug Nino. Ništa bolje nije, po njoj, prošao ni Dragan Primorac, osoba ambivalentna karaktera i „postignuća“.

Tomislav Jonjić je uredno solio rane strijela, mača i buzdovana Raspudić Selakove. Očito uhvativši pet minuta kako bi dokazao svu suptilnost, i na drugoj strani drskost, Gospodara našeg građanskog i narodnog usuda, napose od onog famoznog 17. lipnja 1989. Ne manje i rashrvaćivnja svih institucija od dolaska Milanovićevih idola iz šestoglave aždaje s komesarom Burdušom – dirigentom tog orkestra. I pri tome je bio briljantan, poput superijornosti suca, koji vlada u svojoj sudnici, a sudi strašnom zločincu. Nažalost za njega, osim stanovite zadovoljištine, nikakve koristi u izboru za kojim toliko žudi. Naprotiv, i oni s lijevice koji preziru Milanovića mobilizirat će se u njegovu korist. Jonjić je zadao i pokoji udarac svojem izravnom konkurentu u čijem bazenu plutaju glasovi za Raspetu Hrvatsku. Stoga bi bilo logično praviti mrežu i loviti te glasove. Oni su dvostruki: pokojeg uhljebljenog HDZ-ovca, koji ima barem još trunčić stida i onog mnoštva koje se neće mobilizirati za hrvatsku stvar, rušeći Milanovića, nego čisteći vlastite štale. A one su presmrdljive. Primorac je upravo idealan za takav obračun.

Imali još nešto što nije otkriveno o Plenkovićevu posilniku

Da Primorac, o kojem je manje više sve rečeno. Mnogima koji pozorno prate svu bljutavost navodnih političara, evo još nešto na temu beskompromisnog odnosa prema zlima s Istoka ukoliko Draganče bude predsjednikom RH. Tvrtka sa zagrebačkim naslovom Origo zdravlje u suvlasništvu je Primorčeve supruge Jadranke i zagrebačkog veleučilišta, zvučna imena Libertas.

Vlasnik pak rečenog međunarodnog velučilišta je svakako najbogatiji i najpremreženiji  Srbin u RH. Imena Gojko Ostojić sa zagrebačkom adresom na Fricevu Gvozdu – s villom i gotovo 12 hiljada kvadrata – kako bi nekoć pevao Oskar Davičo u „Monologu jedne tinejdžerke“. Tu je još mnoštvo nekretnina, pozicija i sl. Kako ne bi bilo čudno zašto Zoka, tijekom debate, ne vraća lopticu svome klonu Primorcu za istaknut je kako je upravo taj isti Ostojić baš i njegov intimus i intimus njegova intimusa Joška Klisovića. Osobe koju je nekoć Dragan Lozančić šetao po zgradi SOA-e, žešće nego da je ona Hauptbahnhof u Münchenu.

Aktivistica druka za Zoku, a prijateljica ga razvlači ko Panta pitu

Umišljena primadona predsjedničkih izbora u RH, Miletova vjenčana supruga Ivana, prema mojim informacijama je unuka ne sitnog deda-udbaša. Ova skupljačica, ne perja već veoma vrijednih nekretnina, dokazala je svojom kampanjom još jednu bljutavu kontroverzu u svojoj pozamašnoj biografiji. Kako sam ranije u više navrata apostrofirao ona je lažni predsjednički kandidat. U kampanji je isključivo kako bi otvoreno svojima poručila – naš je stvani kandidat Zoran Milanović u prvom i drugom krugu (ukoliko ga za njega bude). Njen je cilj rano spašavanje konvertita Tomaševića i još jedna četverogodišnja upravna, ideološka i tvarna tragedija Zagreba.

Marija Selak, i još k tome Raspudić, je zanimljivo čeljade, s ne malom ambicijom, voljom za moć i potrebom naglašenog ega. Politički prostor u RH za nju je idealan medij, a stare veze s Bastionom mraksizma i antidemokracije, s JRT-om na Prisavlju i s kraljevskom krunom te dobra trgovina s Mostom, akceleratori su koje teško i sama može zaustaviti na primjerenoj brzini. Ukoliko se ranije nije bavila postulatima Niccolo Machiavellia sigurno će joj u tome oči i dušu otvoriti „veliki talijanist“ i veliki intelektualac, predbračni bigamijski friend. Marijica bi u deklarirane, a bogme i u praktične katolike – ne ide to tako curo mala. Rasti pod zastavom Isusa Krista puno je zahtjevnija zadaća. Pitaj Branku Lozo r. Vodopija, ona ti o tome puno zna! Draga si mi Maro, ne samo zato što nisi moja, već što lupaš po bivšem prijatelju žešće nego teški rovokopač po živcu kamenu. Želim ti II. krug, od svega srca, ali uz supstituciju konjušara i sedlara sinjskog!

Politički lakeji promašili šefa i stanicu

Dvojica političkih lakeja ni sami ne znaju gdje su sinoć bili i o čemu se tamo zborilo. Tokić Kartelu poruka – nek se bavi biznisom, a ako ima novca na bacanje neka ga udijeli kakvoj sirotinji. Bog pamti ukoliko ste pomogli „barem jednom od najmanje moje braće“.

Još pokoju mi je, o akademiku Bulju (Mentoru) i ćuprijašima –  potpunoj identifikaciji s TV serijom: „Lud, zbunjen, (ne)normalan“, oporog  bosanskog humora. Đido Mova, alijas Grmoja, meštar sviju hulja i Faruk Petrov dovedoše nekoć respektabilni potencijal na samo dno dna, političkog horora. Navodno postavljanje teologa Kujundžića -„pićetića“ za kormilara lađe koja tone, bit će još jedna bodlja na trnovoj kruni Rogljićevih štićenika. Čudna je rijeka Neretva – nosi stolove, a bogme i mostove u bezdan provaliju. Sa prilično obližne krajine Cetinske niti akademik lastik-efendija neće ih spasiti.

Ima li Nade za nas?

U samom finišu izbora lopta se nekontrolirano zakotrljala s mogućim posljedicama nekadašnjeg Sukoba na levici. Oba njihova kandidata,Milanović i Primorac  – favoriti kako im tepaju sljednici grofa Drakule pokazaše puninu lica i obraza autsajdera i potpunih diletanata. Dobro je što se po naputku Gazda obilato i pošoraše, a opći je dojam kako je Zoka pokupijio ozbiljnije batine. Odmah po gašenju svjetla u ringu naletio sam na još jedan biser u stilu; Milanovića spašava zaokret Tuđmanu.

Marija Selak Raspudić je bez sumnje izmješala izborne karte, makar joj je prvotno bila zadana uloge spašavanja ustavolomca. To je trebala obaviti osvajanjem desnih glasova za sebe u prvom, a za Zoku u prvom i drugom krugu. Još se jednom pokazalo kako su u zemlji čudesa, sva čuda moguća. Otvoril li Marija sebi vrata II. kruga, što više ne bi bila senzacija, Putinov bi pulen mogao okončati već u samom startu. Time bi se hrvatskoj domoljubnoj opciji mogla neslućeno otključati vrata i dogovorom u pet iza dvanaest jedno od njih postali bi nakon Tuđmana prvim hrvatskim poglavarom.

Nema dvojbe kako bi Jonjić i Lozo u zbiru svojih odanih, ali istovrsnih birača mogli pomesti Primorca, kao kandidata, svakako ne hrvatske opcije. Politička aritimetika i geometrija nemaju nikakvog doticaja s matematikom i tamo je sve moguće. Tomislav Jonjić treba sigurno modernoj hrvatskoj ideologiji i politici – na mnogim poljima, posebice pravosuđu, tom tumoroznom državnom organu i ništa manje oboljelom onom diplomatskom i vanjsko-političkom dijelu izvršne vlasti. Njegova životna dob u sami je osvit šestog desetljećai kao takva još itekako zanimljiva. Barem četiri godine lutanja kroz političke stramputice i uske klance ostavile bi ne mali gubitak u tom smislu. Naime, otpadne li sama ideja dogovora oko jednog kandidata sigurno ćemo potrošiti dvoje dobrih kandidata za državnu službu barem u jednom ozbiljnijem mandatu u službi narodu i državi. Kao i Branka Lozo Tomislav bi Jonjić mogao obnašati službu državnog poglavara na čestit, odgovoran i svrhunaravan način. S obzirom na njegovu društvenu i humanističku izobrazbu i polja interesa u izvjesnoj je prednosti pred gospođom Lozo u mogućem obnašanju državne službe i izvan Pantovčaka. To nije njen hendikep nego upravo vrlina. Branka Lozo bi bila dobra predsjednica, jer želi služiti, a ne vladati, ali s čvrstim zagrljajem državnih insignija. Ne jednom je naglasila da nakon uspješno okončanih životnih i obiteljskih postignuća, želi barem simboličan dug vratiti svojoj Hrvatskoj. Tada bi mirno mogla otići u mirovinu i ako je zdravlje posluži ostaviti i jednu dionicu života za sebe. Kad bi ovaj san postao stavrnošću dobili bismo još jedan benifit. To je interes mnogih hrvatskih žena za praktičnu politiku, što bi itetkako izmijenilo sociopsihološku matricu našeg društva.

Živi bili pa vidjeli!