STRAST I LJEPOTA DAGMAR MENEGHELLO

Tekst: B. Dobrijević

Foto: Meneghello Palmižana Resort

U subotu, 24. lipnja 2017. godine u 12 sati zatvorena je izložba jedinstvene kolekcije i popratno održana promocija kataloga izložbe „Strasna ljepota / Izbor iz zbirke Dagmar Meneghello“. Na promociji su govorili: Antonio Picukarić, ravnatelj Galerije Klovićevi dvori, Dagmar Meneghello, vlasnica zbirke i Tonko Maroević, autor izložbe. U sklopu promocije katalog izložbe se mogao kupiti po promotivnoj cijeni od 50 kuna, a u dodatnom vremenskom periodu od 12 do 14 sati ulaz na izložbu je bio besplatan, tako da su još mnogi stigli razgledati bogatstvo boja i raznolikih autorskih izričaja okupljenih u umjetničkoj zbirci Dagmar Meneghello.

Obzirom da smatramo da je život Dagmar Meneghello vrijedan da joj posvetimo širi osvrt, prenosimo njen osobni emotivni zapis iz ne tako daleke 2013. godine u kojem progovara o drugoj, tamnijoj strani svog života – obitelji, politici i neravnopravnoj borbi na divljem otoku nedaleko Hvara.

PALMIŽANA KAO SREDIŠTE SVIJETA

Pred kraj mog života moram priznati sama sebi da nisam uspjela, nisam sačuvala san o otoku i Palmižanu za koji su se generacije Meneghellovih žrtvovale kroz četri stoljeća. Razni kriminalci, a sve ih je više, grabe i nekažnjeno uništavaju Palmižanu, zarađuju na tudem i to uz blagoslov države. A sudovi sude unedogled i omogućuju bezakonje, uništavanje terena i divlju gradnju.

Sa 70 godina i više od 50 godina radnog staža… sasvim je razumljivo da se napravi rezime o prošlosti i životu. Smatram da Palmižana nikad nije bila u većoj opasnosti da nestane kao pojam i stoljetni brend i san obitelji Meneghello koja se za nju žrtvovala kroz četri stoljeća, od kraja 18. do početka 21. A pošteno je kupila i platila taj kameni posjed “jako skupo i za ono vrijeme” kako piše u jednom starom dokumentu: kameni posjed od 320 hektara, koji je vlastitim sredstvima i mukorpnim radom tokom više stoljeća pretvorila u raskošni egzotični vrt i bogatu mediteransku šumu.

Iako sam se i ja u pola stoljeća na Palmižani fizički uništila od napornog rada, surovog života na samotnom otoku bez civilizacijskih blagodati /struja i telefon su nedavno stigli, a vodu pravimo sami/, raznih terora te užasnih stresova – nisam uspjela ispuniti obećanje koje sam dala svom mužu, da ću sačuvati barem dom našoj djeci, barem ono što je komunstička država ostavila obitelji Meneghello kada im je gotovo sve oduzela.

Moj muž, umro u siječnju 1985. nije znao da ćemo u novoj državi dobiti demokratsko uređenje koje Ustavom garantira imovinu i njen povrat. A nama još nisu vratili niti metar, iako smo predali zahtjev, kako je određeno, 1997. godine.

Komunisti su oduzeli porodici Meneghello nakon II. svjetskog rata 3 milijuna kvadratnih metara zemlje, a danas nam razni kriminalci uz blagoslov države kradu i ostatak, ruše šume, i danas 2013. grade bespravne objekte, dobivaju na njima dozvole rada, uništava se image otoka mira, a zvučni teror čitav dan i noć uništava otok i uvalu, pijani i usuđujem se reči drogirani gosti bauljaju po palmižanskoj šumi s cigaretama u praskozorje i stalna su opasnost za požar.

Sve na privatnoj zemlji Meneghellovih i nitko ne zaustavlja to bezakonje. Sudovi traju vječno, a kriminalci zarađuju i bogate se uništvajući nas, naš rad, naše ime i brend. I nikom ništa. Nije istina, kriminalci dobivaju dozvole za rad na tuđem, podršku, struju, vodu, kanalizaciju, neplaćanje i mogućnost daljne divlje gradnje i otimačine… U okviru ACI-a je danas na našem zemljištu gotovo tridesetak na brzaka sklepanih objekata i svi rade, znači svi imaju dozvole za rad. Na zemljištu gdje su mom suprugu odbijali decenijama magazin od 10 kvadrata za rad s jedrilicama. Zemlja mora ostati djevičanska, reklu su mu. A što je od te djevičanske zemlje ostalo.

Pa postoji zakon kako se čuva područje pod koncesijom. Ali nikog nije briga. Prozivali smo premijere i predsjednike, ministre, inspekcije – dobili i riješenja da smo u pravu. Pojede vuk magare.

Možda je moglo ići barem malo uspješnije i manje tragično da je brat mog muža Ivo pomogao svom bratu Toti koji je ostao na otoku. Ali Ivo Meneghello, državni tužilac čvrsto je vjerovao u komunički – socijalistički poredak i nije vjerovao u promjene. Radije je živio u gradu i bavio se svojom državničkom dužnosti, nego se brinuo za baštinu i nije mario za komplikacije. Svom bratu je rekao da je svatko od njih dvoje izabrao svoj put i neka ga se drži.

ACI I POLITIČKA PENETRACIJA

Najveća otimačina zemljišta, nakon nacionalizacije, započela je s ACI-jem 1984. koji još i danas bez ikakvih papira i dozvole radi na vlasništvu obitelji Meneghello – punih 29 godina.

To je moguće vjerojatno samo u našoj zemlji, kao što je moguće da smo izgubili sve sudove ili da sudovi traju više od 30 godina. Tokom tog vremena sud dopušta promjene na zemljištu, ono se uništava, nagrđuje, ruše stabla, izgradjuje.. U zemljišniku jasno stoji čije je zemljište i tko je vlasnik od pamtivjeka. .

Ako država misli da joj je marina u Palmižani neophodna morala bi vlasnicima oduzeti donesenim zakonom zemljište i obeštetiti ih. Ali državi je lakše tolerirati bezakonje, u biti prisiliti vlasnike da odustanu jer postaju beznadni, očajni, nemaju novaca za decenijska suđenja.

Pokvareno razmišljanje vlada – rad na crno, izgradnja i pljačka od 30 godina prestaje biti samim protekom vremena pljačka, a djevičanska šuma i priroda su tako i onako nepovrato uništeni i ne mogu se vratiti u prijašnje stanje.

Spomenimo samo da je prije 30 godina dana na papiru ACI-ju dana potpuno druga uvala za gradnju marine a ne palmižanska, jer se i Hvarska komuna bojala dati za gradnju marine zemljište koje je i od komunista kao minimum ostavljeno obitelji Meneghello. Na papiru je bilo jedno, tako je i javno deklarirano, a tajno su se projekti za marinu ACI u Hvaru radili za zemljište u uvali Palmižani u vlasništvu Meneghellovih. Za provedbu se čekalo samo povoljan trenutak, a znali su da je on blizu..

1984. dok je moj muž Juraj Toto umirao u zagrebačkoj bolnici, a ja se borila s opstankom, bez njega, na otoku bez struje, vode, povezanosti s kopnom. Nisam znala voziti brod, a to je bilo osnovno za preživljavanje, nisam znala voziti traktor, usmjeravati komplicirane kanalizacijske i vodne sisteme, paliti mali generator za struju, dostatan samo za frižidere i WC, nisam mogla odlaziti u snabdijevanje u Hvar i istovremeno raditi s gostima na Palmižani…

Preživjela sam samo uz pomoć svoje obitelji. Moj brat Roman je uzimao neplaćene godišnje kako bi uspostavljao barem preko ljeta neophodnu tehniku za opstanak i rad. U zimi sam ostajala bez struje i telefona na otoku, majka mi je čuvala djecu u Zagrebu, daleko od mene, i brinula se o njihovom školovanju.
ACI je ušao na naš posjed surovom silom i zauzeo čitavu uvalu, stotinu radnika s mehanizacijom porušilo je brojne borove i izgradilo tada desetak objekata na našem vlasništvu, danas ih je gotovo trideseak i nitko ne pravi pitanje.
ACI je počeo raditi bez dozvole i papira, što radi i dan danas. Nijedna od tri koncesije nije zakonita, ili je lažna ili je nepoštovana.. Kako bi se ostvario njihov palmižanski status moralo bi se nas izbrisati kao vlasnike iz zemljišnika. Zato nas se je pokušalo s raznim vrlo ružnim i pogubnim djelovanjem uništitii i potjerati s otoka.

Dok su gradili objekte na našem zemljištu a imali koncesiju za sasvim drugu uvalu, meni je hvarska inspekcija donijela nalog za rušenje svega na Palmižani, objekte koji su bili iz starine, objekte koje je moj muž gradio daleko prije 1968., a dodirnuli su rušenjem i kuću iz 1820.

Tko je stajao iza ACI-ja i koji je politički moćnik zaželio oteti Palmižanu legalnim vlasnicima? Ima ih koji to dobro znaju.

PRAVOSUDNO NASILJE S POTPISOM DRŽAVE

Kad je moj sin započeo dizati suhozid na rubu pomorskog dobra otkuda počinje zemljiste Meneghellovih, čime bi ACI /i drugi uzurpatori/ ostali bez mogućnosti djelovanja, dobivala sam toliko prijetnji da će mi ubiti djecu, da sam bila zdvojna. Ja sam srušila zid. Od ogromnog straha. Nijedna zemlja nije bila vrijedna njihovih života, a to su uzurpatori dobro procijenili.

Čitav život na otoku mi se prijetilo i što je najgore, u život djece. Bilo je određeno vrijeme toliko strašno da sam, kako sam i Austrijska državljanka, tražila pomoć i od njih, jer nisam vjerovala da ću opstati ni psihički ni fizički..

Dolazile su čudne inspekcije i čudne opsade. S mašinkama su nas opkoljavali pred Domovinski rat, jer su smatrali da smo intelektualci i Hrvati s vezama u inozemstvu, valjda su mislili da spremamo oružje za hrvatski otpor. Ili da smetamo na otoku.

Jedan srpski novinar je kasnih osamdesetih uništavao terasu i vikao da će mi djeca visjeti ko češeri na borovima, a svi Hrvati biti uništeni u logorima, a ja sam se samo brinula da ga koji Hrvat – gost iznerviran ne ozljedi, jer se to vjerojatno i htjelo. Skoro su me tada na policiji u Hvaru zadržali i zatvorili, da nije bilo brojnih istovjetnih iskaza o teroru nada mnome .

Uzeli su mi 200 godina, generacijama obitelji, čuvanu pušku – uz poruku da se svđja jednom drugu. Sudijka u Hvaru me je upozoravala da činim loše obitelji, jer je tražim nazad. Moj muž, bio je već slomljen i bolestan, govorio mi je da ne znam “kako je kada nestaneš u noći” . Iako je proces vodjen protiv mog muža, puška je vraćena meni osobno, i danas je u obitelji, a teroridu se nastavili veći i manji.

Kada su zbog nestašice benzina donijeli bonove, ja sam na otoku bez veze s kopnom dobila desetak litara, nedovoljno za jedan dan do civilizacije. Rekli us mi da se neka snađem, jer sam “izvan zakona” . I danas mi ljudi upozoravaju da šutim, jer će me uništiti ukoliko se budem bunila. Iako mislim da me je moj advokat prodao, on se branio, da je moj neprijatelj država , te je on bio nemoćan.

PALMIŽANA KAO BAKARIĆEVI BRIJUNI

Država ili oni koji su se iza nje sakrivali oduvijek su pokazivali pohlepu za Palmižanom.
1947. je Vladimir Bakarić želio od Palmižane napraviti Hrvatske Brijune. Nedostajao im je onaj komadić koji su obitelji Meneghello morali ostaviti kao minimum, jer je imala gospodarstvo, uzgoj domaćih životinja, lozu i masline /turizam su im ukinuli/. Pozvali su mog muža Totu u Zagreb da ga privole na prodaju. Mogao je birati jednu vilu u Hvaru, ili ostanak na otoku u nekoj kućici bez ikakvih posjeta i pod stalnom kontrolom života. Računali su na strah koji je vladao u tim vremenima i vjerojatno ih je odbijanje jako iznenadilo. Moj muž, tada 24 godine star, rekao je da obitelj ne da neće prodati, već ne može, jer to im je dom u kojem žive stoljećima. Vladimir Bakarić mu je zaprijetio, da sindikat i vojska neće biti tako blagi kao Vlada. Meneghellovi su onda preživjeli i spasili ostatak Palmižane.

Iz – točionice pića – moj je muž ponovo ogromnim radom uspio postati gostionica i pansion. I pridobiti svojom kulturom svjetski poznate ljude na otok koji je imao kućicu od drveta kao toalet. Ali imao je dušu, djevičansku prirodu. Tišinu.

U najtotalitarnijem dobu komunizma išli su izravno, a sada su igre perfidne i zakulisne…
ACI se uselio na Palmižanu uz sirovu silu, a meni, potpuno bespomoćnoj udovici nitko od nadležnih u općini nije želio pomoći, nije reagirao na zov u pomoć. To je bilo čvrsto dogovoreno, mislim da su smatrali da im bespomoćna žena na otoku nije uopće zapreka, nece moći tako i onako opstati… Barkarjuli su se kladili koliko ću izdržati, a gostima u Hvaru već su govorili da ne postojim.

Onda se na zemljištu Meneghellovih iz neba pojavilo svemoćno hvarsko poduzeće Sunčani Hvar u okviru marine ACI, koje je izgradilo i druge objekte na samoj obali i kasnije ih prodavalo ljudima koji su kod notara potpisivali da znaju da zemljišno knjižna situacija nije čista, da je objekat izgradjen bespravno i bez papira na tuđem. Sada ti Rakari, Žuvele… rade s ugostiteljskim objektima na našem terenu toliko mnogo godina, zarađuju na našoj zemlji.

Uzeli su nam zemlju, brend, zaradu i bespravna su nam konkurencija… Rade na povlaštenim položajima gdje je Meneghellovima uskraćena mogućnost gradnje, gdje je tobože sve moralo ostati djevičanska priroda. Šire se s terasama i nadogradnjama i nikom ništa.

POKUŠAJ PRIVATIZACIJE I TRANZICIJSKI KRIMINAL

1996. – izolirana na otoku sasvim sam slučajno iz novina saznala da su svi, ama baš svi hvarski otoci dati jednom zagrebačkom poduzeću za 8.000 maraka na trideset godina za lovni turizam. Koncesija je bila nepokrivena otimačina. Kuda bi s nama i našim životima. Čitala sam tako u “Slobodnoj Dalmaciji“ kako je na mom posjedu već u planu izgraditi dvadesetak vila za “lovce”, hotel, gatove. Nitko me nije niti obavijestio jednom jedinom rečenicom o tome monstruoznom, kriminalnom planu. S troje djece zakonita vlasnica jednog velikog djela najvećeg otoka hvarskog arhipelaga izgleda ja im upće nisam bila zapreka.

Što su mislili s mojom obitelji, našim životima, izgledalo je kao da nas uopće nema. Iz Ministarstva poljopivrede i šumarstva /zamjenik ministra Franjo Prebranić/ kao završenu stvar objašnjavaju koliko će trajati gradnja i što će se s njome dobiti. Mi smo progutani, nestali, kao da nas nikada nije ni bilo na Palmižani i kao da ne živimo i sada tamo. Šta su smjerali s nama, zabranili nam rad na otoku, koji nam je bio jedini prihod…
60 posto zemljišta na Paklinskim otocima je privatno, u Hvaru je izbila pobuna. Da nisu bili tako užasno sigurni u taj zločinacki čin, da su krenuli samo na mene odnosno na obitelj Meneghello, kao najvećeg vlasnika na otočicu Sveti Klement, možda bi i uspjeli. Nitko se nije bunio kada su nam uzeli zemljište za marinu ACI, činovnici su crtali planove, ispisivali dozvole i sve ostale kompliciranje radnje neophodne prilikom tako velikog projekta. Iako su svi u Hvaru znali da je to dio koji je od komunista ostavljen obitelji Meneghello i moj ga je muž njegovao i koristio. Ovako su prodavši sve paklinske otoke jednom zagrebačkom poduzeću uzbudili čitav otok Hvar. Moralo se odustati od otimačine. Prodaja, tobožnja koncesija na trideset godina svih Paklinskih otoka za smješnu cijenu od 8.000 maraka pala je u vodu.

Šuškalo se o Gojku Sušku. To zapravo nije važno. Važno je da je to, taj kriminal izglasala Vlada demokratske države, poslije Domovinskog rata, i pred 21. stoljeće, kada smo pričali o našoj pripadnosti civiliziranom svijetu europske zajednice.. Ali svašta smo doživjeli u tranziciji.

Nakon toga, nakon daljneg rada na crno ACI-ja tolikih godina, sve su ostale krađe omogućene. Jednostavno nas se uništava na malo i veliko sa svih strana. ACI je sve uzurpatore zemljišta Meneghellovih opskrbljivao strujom, vodom, kanalizacijom, koje tehničke blagodati je dobio odmah, a Meneghellovi nisu još godinama. I sve opet preko zemljišta obitelji Meneghello.

LOKALNI ŠERIFI

2004. pojavio se Milenko Ivušić, koji je nekoliko parcela na otoku dobio nasljedstvom, jer su mu predci radili kao koloni na zemljištu obitelji Meneghello. Kako je obitelj gotovo sve prodala, on je odlučio zgrabiti tuđe. Započeo je graditi na neizgrađenom zemljištu na Meneghellovom terenu s jedne strane i pomorskom dobru s druge… U početku imajući još strah od suda prijetio je meni i mojoj djeci smrću prvo telefonom, a onda nama i našim zaposlenicima pištoljem, a on i njegovi su nas satima držali na obali prijeteći nam noževima i ne pustajući nas da udemo u naše kuće. Našla mu je policija oružje, i drogu, a za te napade je dva puta je osuđen /samo/ uvjetno!  Onda je shvatio da sudovi idu kriminalcima na ruke, pa dalje gradi i dograđuje, bespravno izgrađeno daje u najam. Izgleda da dobiva sve dozvole za rad u Hvaru, jer kako bi inače radio… Po našem zemljištu ACI mu je dao i proveo struju, proveo vodu, kanalizaciju, dao mu u najam štekat za brodice za stanovnike škoja, koji ACI uopće nema u i uonako nevažecoj koncesiji. Kriminal poprima sve veće razmjere.

2012. Ivan Novak, Jozin odlučuje napraviti Zrče na Palmižani. Njegova je obitelj u komunizmu otela Meneghellovima jedan dio zemljišta u uvali Vinogradišće ili kako je zovu Južna Palmižana, i još je nisu vratili, a Ivan Novak je odlučio ukrasti i više .
Oborio je borove, sklepao paviljon na zemlji Meneghellovih i reklamira se kao Bar Laganini – brza zarada na pijančevanju, uništavanje kulturnog turizma otoka, zvučni teror i stalna opasnost požara od pijanih i drogiranih mladih turista. I opet tužba stoji na sudu, nitko ga ne prekida u radu. Bar Laganini radi čitave noći i dana. 2013. ohrabren dovozi bager na otok i počinje dalje piliti borove i makiju na zemljištu obitelji Meneghello. Sagradio je nove paviljone, cementirao obalu, povećao molo. Bez građevinske dozvole, a danas je to kazneno djelo.

Dobili smo od Šumarske inspekcije potvrdu da je sjekao borove na cestici Meneghellovih, ali da je za gradnju upotrebljavao i mnogo donešenog materijala. Građevinska još nije poduzela ništa. Bio je i prestavnik Ustanove za brigu o otocima zaštićene prirode, ali nikakvih glasi ni od njih.

Bar Laganini tako već drugu godinu, sada mnogo veći, dalje terorizira uvalu, ugrozuje stotinu godina mukotrpno uzgojen aboretum i turizam kao san o otoku mira, za ljude koji u ljepoti prirode, zdravoj hrani, brižno paženi pronalaze oporavak za tijelo i dušu. U svijetu danas takve destinacije poštuju, pomažu im u razvoju.

Kod nas se dopušta da ih razni kriminalci uništavaju. Ivan Novak krade nam teren i radeći na ukradenon nam uništava djelatnost od 100 godina. A ima novina, koje umjesto da se brinu o općem dobru, daju svoje stranice da ti nasilnici i kriminalci šire laži. Kasnije vam daju ispravak i izvinjenje. Kao da itko čita ispravke.

STRAH, NEIZVJESNOST ALI I NADA ZA BUDUĆNOST

Palmižana je odnijela živote svojih skrbnika i čuvara, svekra profesora Eugena su natjerali u smrt, muža ing. Jurja Totu su slomili…i ja sam bila često slomljena i sanjala o bijegu.

Danas se iskreno bojim budućnosti. Ne za sebe. Moje je vrijeme isteklo. Za životni projekat Palmižane, za generacije koje su mu se predavale požrtvovno. Tradicija je poput mlinskog kamena, traje dok postoji netko tko ce teški kamen okretati…

Moram se samo nadati da će Europa donijeti i praksu u našu zemlju da se zakoni bolje poštuju, privatno vlasništvo uvažava, da postoji sankcija za krađu i obeštećenje.… Da sudovi ne dopuštaju uništenje terena o kojim se sudi, da sude manje od nekoliko decenija, da nisu politički podložni. Moram imati nade.

Ako sam zbog ljubavi prema mom mužu uzela i brigu za otok daleko od civilizacije i prepun problema, to je ipak bio moj izbor. Moju djecu sam jednostavno u to uvela bez da sam ih pitala.

Ja sam svoju quintessenzu pronašla u umjetnosti. Zasadila sam je čvrsto uz profesorovo raslinje u palmižanskom vrtu. To je vec dugo obilježje i ruho Palmižane.
Moj je sin stvorio raskošan novi arboretum. Nadam se da je to njegova quintessenza. Možda će moje kćeri i unuci vidjeti kraj i riješavanje nekih otimačina i živjeti manje napeto. Jedino što mi ostaje je nada. Ako je zdvojba i sumnja u pravednost unište, onda moj mukotrpni život i borba nisu imali smisla.

Ljudi poznaju Palmižanu samo ljetnu, toplu, sunčanu, mirnog mora i, rascvjetalog vrta, terasu u umjetnosti. Palmižanu punu bezbrižnih ljudi…