STOGODIŠNJI RAT PROTIV PALESTINE – CRTICE UZ KNJIGU RASHIDA KHALIDIA

Objavljeno 24/04/2024

Foto: NYT

Povijest doseljeničkih kolonijalnih osvajanja i otpor, 1917. – 2017.

Istražujući mnoge zapise privatnih knjižnica Palestinaca, među ostalim i svog pra-pra-pra ujaka, Yusuf Diya al-Din Pasha al-Khalidi-ja, autor je dao jedan autentičan pogled na stogodišnje napredovanje cionističkog pokreta. Njegov se rođak, Yusuf Diya, dopisivao s Herzlom i mogao je iz prve ruke razlučiti što bi mogla biti istina a što je skrivena agenda cionističkog projekta.

U jednom od svojih pisama koje je uputio Herzlu, Yusuf Diya, u tradiciji dobre vjere i suradnje abrahamskih religija, pozdravlja Herzla kao talentiranog pisca i kao istinskog židovskog patriotu. Iskazao je svoje poštovanje prema židovstvu i osudio progone kojima su Židovi izloženi u Europi. U tom smislu pozdravio je i ideju cionizma koju je u načelu smatrao pravednom. Zabilježio je da nitko ne može sprečavati Židove da žive u zemlji koja je povijesno i njihova. Načelno dakle da, ali naravno ne u obliku koji će doći a koji se već dao naslutiti.

Naravno, ovo će pozdravljanje cionizma kasnije mnogo puta biti istrgnuto iz konteksta jer je Yusuf Diya (bivši zamjenik gradonačelnika Jeruzalema, nakon toga upozorio i na opasnosti jednog takvog projekta. Pritom je ponajprije mislio na razdor između muslimana, kršćana i Židova koji tamo žive (oko 6 posto), ali i Židova koji su u cijelom Osmanskom carstvu imali zagarantiranu sigurnost. Yusuf Diya je smatrao ‘čistom ludošću’ pokušavati realizirati cionistički plan jer autohtono stanovništvo Palestine ne bi mirno prepustilo svoju zemlju doseljenicima. U tom smislu preporučio je židovskom narodu da mjesto za svoj projekt potraži negdje drugdje a da se Palestinu ostavi na miru.

No iz cijelog njegovog korpusa stavova u pravilu se izvlačio njegov stav o pravu (i) Židova da žive u zemlji koja je povijesno i njihova.

Vrlo je zanimljiva jedna rečenica iz Herzlovog odgovora. Među ostalim, autor Judenstadta piše: “Dopuštajući imigraciju određenom broju Židova (podcrtao S. A.) koji donose svoju informiranost, svoju financijsku oštroumnost i sredstva poduzetništva u zemlju, nitko ne može sumnjati da bi dobrobit cijele zemlje bila sretan rezultat”[1]

Riječ je dakle o određenom broju Židova koji bi se uselili. Budući su u Palestini do tada u miru živjeli muslimani, kršćani i Židovi, nitko ne bi mogao imati ništa protiv doseljenja tog ‘određenog broja Židova’. No, projekt je u startu raskrinkan i s pravom nije prihvaćen od strane upućenih Palestinaca. ‘Određeni broj’ se naime uskoro počeo pretvarati u neodređeni broj doseljenika koji će postaviti vrlo određeni cilj – osvajanje palestinske zemlje.

Cionizam se dakle krio iza ideje useljenja određenog manjeg broja Židova, tvrdeći kako bi njihovo bogatstvo i znanje mogli pomoći Palestini i Palestincima. No taj projekt nije uspio ni kod vladara Osmanskog carstva, a nije prošao niti u Palestini. Taj ‘određeni mali broj Židova’ bio je zapravo trojanski konj za osvajanje Palestine, iseljenje i istrebljenje Palestinskog naroda.

Ovaj neokolonijalni cionistički projekt ne bi bio moguć bez pomoći Britanaca koji su Židove radije željeli vidjeti daleko od svog doma. Prema Herzlovom obrascu Židovi su odlazeći u Palestinu preuzimali ulogu predstraže/predziđa civilizacije od barbarstva. Bio je to uobičajeni obrazac opravdanja vlastitog barbarstva. Izgovor za vlastitu upotrebu. Stari zapisi, dokumenti poput Herzlovih pisama ili Khalidijevih zapisa o prepisci s Herzlom, jasno svjedoče o barbarskom tipu tih civilizacijskih predziđa.

U svom dnevniku iz 1895 godine Herzl piše: „Moramo oprezno izvlastiti privatno vlasništvo imanja koja su nam dodijeljena. Pokušat ćemo otjerati osiromašeno stanovništvo preko granice tako što ćemo ga zaposliti u tranzitnim zemljama, a uskratiti mu zaposlenje u vlastitoj zemlji. Vlasnici nekretnina će stati na našu stranu. I proces izvlaštenja i uklanjanje siromašnih moraju se provoditi diskretno i oprezno.“[2]

Određeni broj doseljenika odlučuje se na opreznost i diskreciju. Zašto ne na transparentnost? Ne, oduzimanje zemljišta treba biti izvršeno oprezni, nježno… Stanovništvo treba pokušati zaposliti u ‘tranzitnim zemljama’ uskraćujući mu zaposlenje u našoj vlastitoj zemlji. Mi ćemo postati vlasnici. Sve treba biti učinjeno ‘diskretno i oprezno’. Naravno oslanjajući se na britansku vladu do koje su već stigli utjecaji bogatih židovskih obitelji Europe i Amerike.

Britanci su otvoreno pogodovali cionističkim doseljenicima i to je dovodilo do nezadovoljstva pa i pobune, odnosno ustanka protiv britanske vlasti 1936-1939. Sa 100.000 vojnika i zračnim snagama nije im bilo teško ugušiti ustanak i eliminirati oko 10 posto muškog stanovništva sposobnog za borbu.

Njemačka će svojom politikom ‘pomoći’ iseljavanje Židova iz Europe i povećanje postotka cionista u Palestini. Od 18 posto 1931. godine postotak će skočiti na 30 posto 1939 godine. Nacistički genocid nad europskim Židovima bio je zadnji korak usmjeravanja Židova prema Palestini. I premda su Židovi u Palestinu dovoženi brodovima sa srcedrapateljnim porukama o nadi da će Palestina primiti te ljude kojima su oduzeli sve, uskoro će se pokazati da su upravo oni kojima je oduzeto sve postali poput njihovih europskih nacističkih progonitelja. Odlučili su domorodačkom stanovništvu uzeti sve.

Vjerski pokret pretvorio se u nacionalni, žrtva je postala progonitelj svojih domaćina, a Palestinci su se našli u situaciji da se pokušavaju obraniti od odluke nepravedne Europe da se na tlu Palestine nastane oni koje je Europa prognala. Da bi opravdali svoje zločine doseljenici/cionisti su se pozivali na rasnu mržnju Arapa prema doseljenicima. Stvar je bila naravno obrnuta. Mržnja Židova prema Europljanima koji su ih istrebljivali pretvorila se u servilno služenje britanskim, europskim a kasnije američkim interesima. Židovi su mrzili svoje domaćine i to su nekako morali sami sebi opravdati. Jedina izlika mogli su im biti sveti spisi. Bog je bio jedino opravdanje za zločine prema Palestincima.

Rashid Khalidi kritizira europske autore koji su neokolonijalnu agresiju na Palestinu opravdavali nenastanjenošću i nerazvijenošću Palestine. Ova se zemlja predstavljala kao nenastanjena, s beduinskim stanovništvom bez identiteta, barbarskog karaktera, riječju kao „Zemlja bez naroda – kao stvorena za – narod bez zemlje“.

‘Najpoštenije’ priznanje o projektu zabilježio je Jabotinsky: „Svako domorodačko stanovništvo na svijetu opire se kolonistima sve dok ima i najmanju nadu da će se moći osloboditi opasnosti od koloniziranja. To je ono što Arapi u Palestini rade i na čemu će ustrajati dokle god postoji usamljena iskra nade da će uspjeti spriječiti transformaciju ‘Palestine’ u ‘Zemlju Izrael’.” [3]

Conistička kolonijalna ideja svijetu se objavila. Sve ostalo bilo je pitanje taktike i strategije; kada, kako, s najmanje žrtava i najučinkovitije prognati, odnosno ratovima smanjiti broj Palestinaca.

Nakon što je osnovano Židovsko kolonizatorsko udruženje, među onima koji će ga financirati uskoro se našao i predstavnik jedne od najbogatijih obitelji svijeta – lord Edmond de Rothschild. Tada je započela ozbiljna trgovačka igra oko kupnje čitave jedne države. Prvi put u historiji. Neće ići lako i neće biti transparentno, ali će biti precizno koordinirano i davat će rezultate. Palestina je kupovana na rate od onih koji nisu bili njeni vlasnici, no koji su znali pravnim smicalicama, organizacijskom pomoći, a kasnije i oružjem – zaslužiti svoju naknadu za ‘kupoprodajni ugovor’.

Interesantna je i činjenica (o kojoj piše Khalidi da je u toj ‘zemlji bez naroda’ između 1908 i 1914 osnovana 32 nova lista i časopisa. Ako se ima na umu što se sve govorilo o toj ‘pustinjskoj’, ‘beduinskoj’, ‘napušteno’j,’ zemlji bez ljudi’, cinik bi se mogao zapitati pa tko je onda čitao te novine. Očigledno je dakle da je priča o ‘zemlji bez ljudi’ bila cionistička izmišljotina. Bio je to snažan slogan koji je godio uhu Europljana.

Također je interesantna činjenica da su među Židovima koji su živjeli u Palestini u prvim godinama dvadesetog stoljeća uglavnom bili necionisti. Bili su to mizrahi (Židovi istočnih uglavnom muslimanskih zemalja) i sefaradi (Židovi koji su u Palestini našli spas nakon protjerivanja iz islamske Španjolske).[4]

Sve do Prvog svjetskog rata živjelo se relativno mirno. Potres svjetskog rata srušio je i Otomansko carstvo. No ono je u svom padu povuklo za sobom mnogo ubijenih, kako vlastitih vojnika tako i civila (među kojima je bilo i mnogo Armenaca i Asiraca. Nad Armencima je učinjen nikad priznati genocid.

Pobjeda Britanaca nad osmanlijama donijela je vrijeme preispitivanja u Palestini. U to vrijeme u kojemu su Palestinom kolale različite koncepcije identiteta palestinskog naroda, u drugom kraju svijeta napisana je rečenica kojom će započeti stogodišnji rat u Palestini. To je famozna Balfourova deklaracija koja se u osnovi sastoji od jedne rečenice.[5]

U toj je rečenici naglašeno da Britanska vlada blagonaklono gleda na uspostavljanje doma za židovski narod u Palestini. Taj dio deklaracije najčešće se i spominje. Kao i u mnogim drugim slučajevima zaboravlja se nastavak iste rečenice u kojemu se kaže kako se podrazumijeva „da se neće učiniti ništa što bi moglo naštetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini“ (podcrtao S. A.)

Današnje rušenje džamija, škola, bolnica, razaranje infrastrukture cesta, vodovoda, presijecanja putova do polja s maslinama, onemogućavanje dostavljanja pomoći gladnim Palestincima granatiranim i ubijanim svakodnevno – zasigurno nije ono što je zagovarala Balfourova deklaracija.

Prema Blfourovoj deklaraciji dakle Palestinci bilo koje vjerske orijentacije trebali su biti zaštićeni. No malo je tko pročitao drugi dio rečenice. I premda je prema tom dijelu rečenice devedeset i četiri posto nežidovskih Palestinaca trebala imati sva ‘građanska i vjerska prava’ to se nije dogodilo. Nakon stotinu godina razotkrivanja danas je to sasvim jasno. No ono što je još zanimljivije i na što ukazuje i Khalidi – ne spominju se nacionalna ili politička prava, a sama Deklaracija nigdje ne govori o Arapima ili Palestincima.

Politički mudro složena rečenica ili mudro zapakirana politička laž, ili propagandna laž upakirana u mudro sročenu rečenicu koja sve obećava cionističkoj strani, a ono što obećava necionistima ionako je podložno promjenjivim situacijama u različitim vremenima? Balfourovom deklaracijom utvrđen je pravac političkih i pravnih smicalica kojima će se Zapad nerijetko kroz suvremenu povijest služiti. Nejasne, dvosmislene formulacije, isprazna obećanja i nepridržavanje dogovora postat će pravilo a ne iznimka u neokolonijalnim osvajanjima ili nastavljanju kolonijalne politike u zemljama koje su formalno stekle samostalnost.

Da bi ova deklaracija naišla na što ‘mekše’ tlo pomogla je i činjenica da su na dvije godine ukinute novine u Palestini, pa su sve vijesti stizale vrlo sporo, usmenim prenošenjem od putnika koji su dolazili izdaleka. Jedna od izlika bio je i nedostatak papira.

Yusuf Diya al-Khalidi bio je jedan od onih koji su bili svjesni namjera Britanaca i cionista. Još 1914 godine govorio je i pisao o cionističkoj plimi koja će potopiti Palestinu i o protjerivanju Palestinaca koje će uslijediti.[6]

Sedam kongresa na kojima su uz muslimane Palestine sudjelovali i kršćani održano je između 1919 i 1920. Palestinci su pokušali odbiti Balfourovu deklaraciju. Tražili su sugovornika. Protestirali…U rezultatu su imali zabranu aktivnosti pa je jedan od tih kongresa održan u Damasku. Kada je postalo jasno da je riječ o programu koji jedna sila želi provesti bez razgovora s domicilnim stanovništvom uslijedile su pobune, 1920, 1921, 1929… Bila je to situacija koju je u odnosu na ono što se kasnije događalo lijepo detektirao židovski povjesničar Ilan Pappe. On je pojednostavljeno rečeno rekao da je Palestincima bio izbor ili šutjeti i trpjeti iseljavanja, zatvaranja, ubijanja… ili pobuniti se.

Još u vrijeme rata protiv otomanskog imperija trajali su tajni pregovori Engleza i Francuza o podjeli teritorija nakon pobjede. Sykes-Picotov sporazum iz 1916 godine nije vodio računa o stvarnoj situaciji na terenu. U središtu pozornosti bio je omjer snaga i dobivenih teritorija, iscrtavanih i ravnalom. Sporazumom je Palestina ostala izvan izravno preuzetih teritorija ali je ostala u području utjecaja. Francuzi su se pozivali na križarske ratove kao argument za snaženje vlastitog utjecaja u Palestini. Narod Palestine naginjao je nekoj vrsti panarapske unije koja, da je zaživjela, mogla je s naknadnim otkrićem nafte, postati realna politička sila. No lukavstvo zapadnih sila, obećanja bez pokrića, preuzete obveze kojih se nije željelo držati, sve je to dovelo do pomutnje i razbijanja palestinskih Arapa. Rashid Khalid čak u engleskim obećanjima Židovima vidi argument za snaženje nacionalnog osjećaja Palestinaca koji su polako počeli shvaćati da će ‘ovisiti sami o sebi’.

I dok su nakon Prvog svjetskog rata Turci, Iranci, Sirijci, Egipćani i Iračani uspostavili neki oblik samostalnosti, Palestina je ostala vezana britanskim interesom. Liga naroda Englezima je dala opravdanje, a strategija je pretpostavljala usku suradnju s cionističkim pokretom. Liga naroda najavila je ‘druge nacije’ koje bi mogle polagati pravo na područje Palestine. Balfourova deklaracija već je otišla korak dalje.

Khalidi piše: „U trećem paragrafu preambule Mandata, židovski narod, i samo židovski narod, opisani su kao povijesno povezani s Palestinom. U očima Khalidija, cijela dvije tisuće godina sve što je izgrađeno u zemlji, okoliš sa svojim selima, svetištima, dvorcima, džamijama, crkvama i spomenicima koji datiraju iz osmanskog, mamelučkog, ajubidskog, vremena; iz vremena križarskih ratova; abasidski, umajadski, bizantski i raniji periodi pripadali su ljudima uopće, ili samo amorfnim vjerskim skupinama. Bilo je ljudi tamo, svakako, ali nisu imali povijest ili kolektivno postojanje, pa ih se moglo ignorirati. Korijeni onoga što izraelski sociolog Baruch Kimmerling je nazvao “politicidom” palestinskog naroda snažno su prikazani u preambuli. Najsigurniji način za iskorjenjivanje naroda, prava naroda na njihovu zemlju je poricanje njihove povijesne veze s njom“[7].

Nigdje u sljedećih dvadeset i osam članaka Mandata nema bilo kakvog spominjanja Palestinaca kao naroda s nacionalnim ili političkim pravima.“[8]

Prvi svjetski rat bio je okidač za planiranje podjele plijena nakon rušenja osmanskog carstva. Da bi Arape dobili na svoju stranu u ratnim sukobima, Britanci su ponudili Arapima samoopredjeljenje poslije rata u zamjenu za njihov otpor prema osmanlijama. To je poznato iz prepiske McMahon–Hussein. Arapi su izdani jer su Britanci i Francuzi paralelno radili i na kraju i podijelili interesne zone prema sporazumu Sykes–Picot. Čavao u lijes samoopredjeljenja (ponajprije Palestine) donijela je Balfourova deklaracija iz 1917 godine u kojoj je Židovima obećana zemlja u kojoj je živio drugi narod. Bila je to temeljita priprema za odluke koje je donijela Liga naroda od koje je Britanija dobila mandat upravljati Palestinom. I premda je u odluci stajalo da će to vrijediti dok područja Osmanskog carstva kojim će se upravljati ne stasaju da samostalno vode svoju politiku, odnosno dok ne budu sposobni samostalno upravljati tim područjima, pokazalo se da je ta privremenost priprema za trajno koloniziranje Palestine.

Khalidi upozorava na niz odredbi koje jasno daju do znanje da je odluka o predaji Palestine Židovima zapravo već pala i da je treba samo operacionalizirati. Tako se među ostalim ne govori o stvaranju židovskog doma nego o njegovom ‘rekonstruiranju’. Četvrtina članaka Mandata donosi olakšice (privilegije) za provođenje unutarnje politike u Palestini. Službeni predstavnici Židova u Palestini nisu bili predstavnici Židova koji su živjeli stoljećima zajedno s Palestincima u Palestini nego predstavnici Židovske agencije cionističkog pokreta.

Članak dva Mandata govorio je o institucijama samouprave, ali se odnosio samo na Židove. Uz članak četiri Khalidi primjećuje: „Osim što je Židovsku agenciju učinio partnerom obveznog vlade, ova joj je odredba omogućila stjecanje međunarodnog diplomatskog statusa i time formalno pravo zastupanja cionističkih interesa pred Ligom Naroda i drugdje. Takvo predstavljanje obično je bilo atribut suvereniteta, a cionistički pokret to je uvelike iskoristio za jačanje svog međunarodnog položaja i djelovanja kao paradržave. Takve ovlasti nisu bile dopuštene palestinskoj većini tijekom čitavih trideset godina.“[9]

Člankom šest doslovce se podupire useljavanje Židova u Palestinu. Vrijeme će pokazati da je ovaj članak prouzrokovao mnoge sukobe jer je useljavanje imalo smisla ukoliko se odvijalo uz pristanak i suradnju domicilnog stanovništva. No pokazalo se da doseljenici ne mare za dobrodošlicu. Nakon što više nisu mogli kupovati zemlju od Palestinaca, krenuli su u otimanje te zemlje, rušenjem, paljenjem, protjerivanjem Palestinaca, ubijanjem.

Članak sedam pojednostavio je stjecanje državljanstva Židovima koji su pristizali u Palestinu ali je uskraćivao istu mogućnost Palestincima koji su za vrijeme Osmanskog carstva emigrirali u SAD. Dakle Židovi su, bez obzira na svoje podrijetlo, imali pravo – dok Palestinci koji su se željeli vratiti to pravo nisu imali. U najmanju ruku labirint prepreka je bio između njih i njihove zemlje. Kako nekada tako i nakon stotinu godina – danas.

Prepiska Husayn-McMahon prvi put je javnosti obznanjena 1938 godine. Iz nje je vidljivo da je i Palestina bila dio dogovora o sudjelovanju Arapa na rušenju Osmanskog carstva. No dok su druga područja osnivala svoje samostalne države, Britanci su Palestincima ponudili samo ispriku u obliku pojašnjenja o dvojbenom tumačenju prepiske Husayn-McMahon (koja je prethodila svim kasnijim dogovorima i sporazumima).

Nemoralnost cjelokupnog projekta cionizma vidljiva je i na razini ponašanja Balfoura, tvorca deklaracije koja je bila važna stepenica u otvaranju vrata cionistima u Palestinu. Naime, taj isti Balfour (koji je kao glavni tajnik Carstva u Irskoj stekao odrednicu ‘krvavi’), sudjeluje u vladi koja 1905 godine donosi Zakon o strancima koji je ponajprije pisan da bi spriječio ulazak Židova na tlo Velike Britanije. Njegova deklaracija zakonodavni je oblik nastavka antižidovstva na ‘prijateljski način’. Židovima će se dati sva prava ali u nekoj drugoj državi. Nažalost to je oblik kolektivno nesvjesnog koje upravlja/koordinira ponašanjem Europe prema Židovima: Sve ćemo vam dati (u prijevodu: od nas sve možete kupiti) ali ne želimo vas u Europi. Židovi će biti tjerani u geta, tjerani iz Europe, masovno ubijani za vrijeme Hitlera, masovno upućivani izvan Europe nakon Hitlera, naoružavani za borbu protiv stanovnika Palestine do te mjere da će u povijesti ostati ubilježeni kao narod koji je u stogodišnjem ratu pokušao etnički očistiti Palestinu za sebe.

Do 1939 godine postotak Židova u Palestini (zahvaljujući doseljenicima) porastao je na oko 30 posto. Ben-Gurion je smatrao da bi 60.000 useljenika godišnje moglo omogućiti ‘židovsku državu u cijeloj Palestini’. Tako se kao lice i naličje pokazuju želje Hitlera da se ubrza iseljavanje Židova i Njemačke a kasnije i iz osvojenih područja i želje Ben Guriona da se cionistički projekt realizira što brže i efikasnije. U prvom slučaju stradali su Židovi, a u drugom slučaju upravo su Židovi bili ti koji su uz pravnu potporu Zapada i njihov osjećaj krivnje – krenuli u projekt ‘čišćenja’ Palestine od njenog stanovništva.

U početku su Britanci ponašanje cionista ocijenili banditskim. Palestinci su tražili rješenje i u Londonu. Niz dokumenata koji su doneseni i povjerenstava koja su radila na tom problemu i donosila određene zaključke, nisu ništa promijenili. Među ostalim to su bili: Haywardova komisija 1920., Churchillova bijela knjiga 1922., Shawova komisija 1929., Hope-Simpsonovo izvješće 1930., Passfieldova Bijela knjiga 1930., Peelova komisija 1937. i Woodheadovo povjerenstvo 1938.[10]

Europa se međutim željela osloboditi Židova, a vlastitu mržnju projicirati u narod kojemu će cionisti oduzeti zemlju. Lukavstvo (političkog) bezumlja.

***

[1] „In allowing immigration to a number of Jews (podcrtao S. A.) bringing their intelligence, their financial acumen and their means of enterprise to the country, no one can doubt that the well-being of the entire country would be the happy result.“ Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 11

[2] „We must expropriate gently the private property on the estates assigned to us. We shall try to spirit the penniless population across the border by procuring employment for it in the transit countries, while denying it employment in our own country. The property owners will come over to our side. Both the process of expropriation and the removal of the poor must be carried out discreetly and circumspectly“ Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 11

[3] „Jabotinsky wrote in 1923: “’Every native population in the world resists colonists as long as it has the slightest hope of being able to rid itself of the danger of being colonised. That is what the Arabs in Palestine are doing, and what they will persist in doing as long as there remains a solitary spark of hope that they will be able to prevent the transformation of ‘Palestine’ into the ‘Land of Israel.’” Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 19

[4] Štoviše, neki mladi europski Židovi Aškenazi koji su se u to vrijeme naselili u Palestini, uključujući tako gorljive cioniste kao što su David Ben-Gurion i Yitzhak Ben-Zvi (jedan je postao premijer, a drugi predsjednik Izraela), u početku tražio mjeru integracije u lokalno društvo. Ben-Gurion i Ben Zvi čak su uzeli osmansko državljanstvo, studirali u Istanbulu i naučili arapski i turski. Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 26

[5] His Majesty’s government view with favour the establishment in Palestine of a national home for the Jewish people, and will use their best endeavours to facilitate the achievement of this object, it being clearly understood that nothing shall be done which may prejudice the civil and religious rights of existing non-Jewish communities in Palestine, or the rights and political status enjoyed by Jews in any other country. Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 31

[6] In 1914 ‘Isa al-‘Isa wrote, in an astute editorial in Filastin, of “a nation threatened with disappearance by the Zionist tide in this Palestinian land,… a nation which is threatened in its very being with expulsion from its homeland.” Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 34

[7] In the third paragraph of the Mandate’s preamble, the Jewish people, and only the Jewish people, are described as having a historic connection to Palestine. In the eyes of the drafters, the entire two-thousand-year-old built environment of the country with its villages, shrines, castles, mosques, churches, and monuments dating to the Ottoman, Mameluke, Ayyubid, Crusader, Abbasid, Umayyad, Byzantine, and earlier periods belonged to no people at all, or only to amorphous religious groups. There were people there, certainly, but they had no history or collective existence, and could therefore be ignored. The roots of what the Israeli sociologist Baruch Kimmerling called the “politicide” of the Palestinian people are on full display in the Mandate’s preamble. The surest way to eradicate a people’s right to their land is to deny their historical connection to it. Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 42

[8] „In the third paragraph of the Mandate’s preamble, the Jewish people, and only the Jewish people, are described as having a historic connection to Palestine. In the eyes of the drafters, the entire two-thousand-year-old built environment of the country with its villages, shrines, castles, mosques, churches, and monuments dating to the Ottoman, Mameluke, Ayyubid, Crusader, Abbasid, Umayyad, Byzantine, and earlier periods belonged to no people at all, or only to amorphous religious groups. There were people there, certainly, but they had no history or collective existence, and could therefore be ignored. The roots of what the Israeli sociologist Baruch Kimmerling called the “politicide” of the Palestinian people are on full display in the Mandate’s preamble. The surest way to eradicate a people’s right to their land is to deny their historical connection to it. Nowhere in the subsequent twenty-eight articles of the Mandate is there any reference to the Palestinians as a people with national or political rights.“ Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 11, Str. 42

[9] „Beyond making the Jewish Agency a partner to the mandatory government, this provision allowed it to acquire international diplomatic status and thereby formally represent Zionist interests before the League of Nations and elsewhere. Such representation was normally an attribute of sovereignty, and the Zionist movement took great advantage of it to bolster its international standing and act as a para-state. Again, no such powers were allowed to the Palestinian majority over the entire thirty years of the Mandate, in spite of repeated demands“ Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 43

[10] Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 50/51