SLOGAN “HRVATSKA TREBA SRBE” JE UVREDA
Tekst: Vjekoslav Krsnik
Foto: SDSS
Stranka saborskog zastupnika Milorada Pupovca SDSS (Samostalna demokratska srpska stranka) na iduće izbore za Hrvatski sabor izlazi s kampanjom u kojoj je glavni slogan “Hrvatska treba Srbe”. Po već ustaljenom običaju iza kojega stoji Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodne vijeće to je opet jedna protustavna provokacija kao dio unutarnje agresije koja se sustavno vodi protiv Republike Hrvatske. U toj agresiji sudjeluje i sam predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković kojeg je zbog političke suradnje sam Milorad Pupovac nazvao “suvo zlato”.
POVIJEST HRVATSKO-SRPSKIH ODNOSA
Kao prvo, treba podsjetiti da u Republici Hrvatskoj ustavnopravno ne postoje nikakvi Srbi, nego su to pripadnici etničke srpske nacionalne manjine. U najmanju ruku njih se može smatrati “hrvatskim Srbima”, kao pripadnicima hrvatske nacije u koju spadaju i sve druge nacionalne manjine. Pravi politički Srbi žive na teritoriju Republike Srbije i Dodikovog entiteta tzv. Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Prema tome slogan SDSS-a za iduće izbore za Hrvatski a ne Hrvatsko-srpski sabor je doslovno protuustavan. Nije slučajnost da je taj slogan osmislio uspješni hrvatski dizajner Boris Malešević koji je i sam etnički Srbin.
Povijest hrvatsko-srpskih odnosa puna je velikosrpskih prisezanja za hrvatskim teritorijem i stalnim velikosrpskim prijetnjama hrvatskom nacionalnom identitetu i društvu. Dovoljno se prisjetiti Garašaninovim i Moljevićevim planovima u stvaranju velike Srbije i odlučnosti srpske intelektualne elite da takvu ekspanzionističku politiku zdušno podrže što je simbolično sadržano u ideji Nikole Stojanovića s početka prošlog stoljeća “u istrazi naše ili vaše” objavljenoj u zagrebačkom “Srbobranu”. Ključni je prijepor u identifikaciji hrvatskih pravoslavaca kao Srba što se u memorandumskoj politici Srpske akademije nauka i umetnosti proteglo do današnjig dana s projektom o tzv. “srpskom svetu”. Hrvatski pravoslavci nisu imali i nemaju nikakve veze sa srpskim svetosavskim pravoslavljem jer su živjeli kroz stoljeća u hrvatskim krajevima pod okriljem Karlovačke mitropolije a za vrijeme NDH imali su svoju autokefalnu Hrvatsku pravoslavnu crkvu kojoj su četnički partizani pobili cjelokupno svećenstvo na čelu s mitropolitom Germogenom.
HRVATSKI PRAVOSLAVCI
U postojećim okolnostima Pupovčev slogan “Hrvatska treba Srbe” je teška uvreda za sve ono što je Hrvatska prošla da bi stekla nezavisnu državu nakon raspada komunističke Jugoslavije. Pupovčevi tzv. Srbi u velikom broju ustali su protiv opće ideje o nezavisnoj Hrvatskoj i zdušno su prihvatili Miloševićev projekt stvaranja velike Srbije. Takvi Srbi na kraju su doživjeli težak poraz pa su na koncu traktorima morali napustiti svoje paradžavne tvorevine, čime je njihov postotak u Republici Hrvatskoj spao sa 12 na 3 posto. Ti Pupovčevi Srbi pa i sam Milorad Pupovac kao njihov predvodnik nemaju nikakvio legitimno pravo da tvrde kako “Hrvatska treba Srbe”. Za vrijeme Domovinskog rata oni su ustali protiv države u kojoj su desetljećima živjeli a koju nikad nisu prihvatili kao svoju domovinu. I ne samo to, nego oni čak bez stida, jer taj pojam, kako je ocijenio njihov vodeći akademik Dobrica Ćosić, kod Srba ne postoji, svojataju istaknute hrvatske pravoslavce kao Srbe. Tako su za njih Srbi znanstvenik svjetskog glasa Nikola Tesla, feldmaršal Svetozar Borojević “lav od Soče”, skladatelj Josif Runjanin, pjesnik Petar Preradović, a u novije vrijeme čak i jezuit dakle katolik Ruđer Bošković. Tom velikosrpskom ludilu jednostavno nema kraja.
Hrvatska dakle ne treba takve Pupovčeve protuhrvatske Srbe, jer postoje Hrvati pravoslavne vjere koje još uvijek službena hrvatska politika totalno ignorira, iako su takvi hrvatski pravoslavci u relativno velikom broju, njih oko 10.000, sudjelovali u Domovinskom ratu. Takvi nisu nikad prihvatili to velikosrpsko svojatanje njih jednostavno zbog toga što ne pripadaju etnički srpskom nego hrvatskom nacionalnom identitetu. I u Domovinskom ratu kao pripadnici pravoslavne vjere borili su se za taj svoj hrvatski nacionalni identitet. Da nabrojimo samo nekoliko, takvi su nedavno preminuli pukovnik Hrvatske vojske Ratko Despot, istaknuti veteran iz obrane Vukovara Predrag Peđa Mišić, takav je bio poznati nogometaš Hajduka Pero Nadoveza koji je javno isticao da je on hrvatski pravoslavac.
Te hrvatske pravoslavce službena politika još uvijek ne priznaje, štoviše u posljednjem popisu stanovništva bilo im je protuustavno zabranjeno da se deklariraju kao Hrvati pravoslavne vjere, iako ih je u prethodnom popisu 2011. godine bilo oko 17.000. Jedan veliki paradoks koji čak potvrđuje da Hrvatska nije do kraja pravna država leži u činjenici da u Republici Hrvatskoj ilegalno djeluje Srpska pravoslavna crkva kojoj je čak komunistički čelnik Ivica Račan ustupio brojnu imovinu bivše Karlovačke mitropolije. Ta crkva čak i ne priznaje Republiku Hrvatsku kao državu i djeluje kao zagovornik velikosrpske ideologije. Istodobno ta službena politika prije svega parajugoslavenskog SDP-a, ali i sadašnjeg HDZ-a na čelu s Andrejom Plenkovićem ne želi podržati nastojanja da se obnovi autokefalna Hrvatska pravoslavna crkva. U takvim okolnostima ne iznenađuje što Milorad Pupovac saborski zastupnik iza kojega stoji samo 12 posto pripadnika Srpske nacionalne manjine izlazi na izbore s provokativnim sloganom “Hrvatska treba Srbe”.
