SJEĆANJA: KUĆA PILEPIĆ/TURATO I DJETINJSTVO NA VOJAKU

Tekst: Nela Valerjev Ogurlić

Foto: Mjesni odbor Vojak/Rijeka

U blizini pošte na Vojaku, kod parkića između Radićeve i Mihanovićeve ulice, nalazi se kuća obitelji Pilepić i Turato u kojima su arhitektura i građevina tradicionalna zanimanja. No ova je kuća u prvim godinama poraća bila i centar zbivanja za skupinu djece iz susjedstva koja su u njoj osnovala družinu koja ih je doživotno povezala. Kuću je 1940./41. podigao građevinski poduzetnik Aleksandar (Sandro) Pilepić, sin Bože Pilepića koji je živio na obližnjoj Krimeji i bavio se istim zanimanjem.

Aleksandar je u međuraću izgradio mnoge kuće na Sušaku, a nakon završetka Drugog svjetskog rata svoj je obrt pripojio Građevinskom poduzeću Jadran gdje je nastavio raditi kao građevinski tehničar. Obiteljsku kuću izgradio je na terenu koji su njegovoj supruzi Eldi za dotu kupili roditelji Meri i Mate Velčić koji su s njima godinama i živjeli.

U slobodno vrijeme volio je vrtlariti, a s posebnom je pažnjom njegovao elegantne ruže stablašice i nazvao ih imenima žena u obitelji. Vrtlarske savjete davao mu je obiteljski prijatelj Josip Kulfanek koji je često zalazio kod Pilepića.

U ovoj su familiji svi lijepo pjevali pa su obiteljska druženja bila ispunjena pjesmom, a Sandra i Eldu muzika je i spojila. Ona je svirala klavir, on kontrabas, a s još četvoricom prijatelja pokrenuli su jazz bend koji su nazvali “Josephine Baker” i s njime nastupali dok se nisu vjenčali.

U braku su dobili sina Tomislava i kćer Ivu, a dvorište njihove kuće bilo je glavno poprište igre i zabave za djecu iz susjedstva. Dječaci iz Mihanoviće ulice, s Dekse i iz Barčićeve ulice, kako se u to doba zvala današnja Radićeva, svakodnevno su se sastajali kod Pilepićevih, a sebe su prozivali družinom MDB prema početnim slovima kvartovskih ulica odnosno dijela naselja u kojima su stanovali.

Iva je bila jedina djevojčica među njima, ali ne i jedina ženska članica družine. Jer bila je tu i nona Meri koja je s djecom igrala briškulu i sve pratila. Unuci su je obožavali! Jedna od omiljenih igara bili su “puci” – stolni nogomet koji se igrao s dugmadi na komadu šperploče s nacrtanim igralištem. U ljetno doba jedva bi dočelali da svi ručaju, a zatim bi bosonogi i u kupaćim gaćicama otrčali do plaža na Pećinama.

Pilepići su imali i djeci zanimljivog prvog susjeda. Bio je to poznati sušački slastičar Dante Radman koji je u dvorištu obiteljske kuće imao radionicu za sitnije narudžbe. Uvijek kad je pekao kolače djeci je donosio okrajke, a paštakreme su im bile najslađe. U njegovom je vrtu rasla i brajda puna grozdova s velikim bobama koje su djeca krišom brala, a Dante se pretvarao da to ne primjećuje.

Na drugom kraju naselja, na Raskrižju, preko puta Burićeve oštarije, živio je trgovac mesnim delikatesama Despotović, a djeca su rado zavirivala i u negovo dvorište jer je u njemu držao srnicu.

Svakodnevno su Vojakom šetale i krave gospođe Polić koja je živjela kod današnjeg dječjeg vrtića “Đuđice”. Krave su pasle po kvartovskim livadama, od Dekse pa sve do do pašnjaka u današnjoj Piškulićevoj ulici. Tako ih se nerijetko moglo sresti i u prolasku Mihanovićevom.

Svoje djetinjsvo na Vojaku u prvim godinama poraća ovako nam je skicirao Tomislav Pilepić koji je prvi razred osnovne škole pohađao 1945. godine i nosi ga u posebnom sjećanju. U prvim mjesecima nakon oslobođenja prvašići njegove generacije nisu imali učionicu u nekoj od školskih zgrada već im je organizirana – škola u prirodi.

Nastava se održavala u Trsatskom parku pored jezerca s ribicama! Svako jutro djeca bi se s učiteljicom sastajala na platou ispred pravoslavne crkve na Bulevardu odakle bi krenuli put parka, a sa sobom su nosili i stolice kojih se tijekom rata nakupilo po kućama jer su ih tako nosili i po skloništima. Kad bi stigli do odredišta učiteljica bi na deblo pričvrstila arak plavog pakpapira s kojeg su prvašići prepisivali lekcije, a svima je najveća radost bila kada bi pala kiša jer se tada nastava otkazivala.

Tomislav Pilepić završio je kasnije studij arhitekture u Zagrebu, a nedugo nakon diplome dobio je posao u GP Jadran koje je na Vojaku izgradilo moderno stambeno naselje. Glavni projektant naselja bio je arhitekt Klement Miculinić, ali je za dveterokatnice duž Krautzekove ulice i jedne pored Trsatskog parka bio zadužen tada još mladi Tomislav Pilepić koji je u jednoj od njih poslije i stanovao.

Graditeljsku tradiciju u obitelji nastavio je i njegov sin Marko koji je završio studij građevine, kao i Markova supruga Ana, a potom i njihova kći Ana Marija koja je arhitektonska tehničarka.

Kći Dubravka odabrala je drugo zanimanje, kao i sestra Iva koja se udala za arhitekta Darka Turata s kojim je do mirovine živjela u roditeljskoj kući u kojoj su podigli i dva sina. Stariji sin Idis Turato danas je jedan od najistaknutijih hrvatskih arhitekata, dok se mlađi Darko nakon završene građevinske škole odlučio za studij nautike i već je dugi niz godina zapovjednik broda. On je danas i suvlasnik kuće u Mihanovićevoj ulici u kojoj živi sa suprugom Vericom i kćerima Laurom i Ledom, a dijeli je s barbom Tomislavom i njegovom suprugom Jasminkom.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon